Doping se ne traži tako da u neku napravu ubacite kapljicu krvi, kao kod Horatia Cainea u CSI Miamiju, a za 10 sekundi na kompjuteru izađe popis svih dopinga koje u krvi imate ili ste imali, nego se u krvi ili urinu traže tzv. markeri za koje se zabranjene supstance mogu vezati.
 
Znam, dakako, da je ljeto i da mnoge stranice mnogih novina zjape prazne, bez ozbiljnih tema. I zato im treba „safta“. I zato se doping afere ili privatne strane sportaša najčešće „čitaju“ ljeti. Posebno je zanimljivo ako dvije ugledne novinske kuće (ARD i Sunday Times) zajednički objave „povjerljive“ izvore iz „samog vrha atletike“ o tome kako je među 12.000 atletičara u zadnjih nekoliko godina, u peridou od 2001. do 2012. čak 800 njih „sumnjivo“. Naročito, dakako, Rusi. Zanimljivo, baš uoči SP u Pekingu.
 
Ljudima je ljeti dosadno i odmah se razviju tisuće teorija, a novinari širom svijeta zagrizu u temu kao da je jedina na svijetu. Na žalost, ni malo analitički. Pa hajdmo i mi proći kroz istu.
 
Prvo, svakome tko iole prati zbivanja oko atletike i posebno dopinga u tom sportu, jasno je da IAAF (Svjetska atletska federacija) već godinama predvodi kolonu federacija koje su dopingu rekle striktno NE. Za razliku od jednog mojeg kolege koji je slavodobitno „pronašao“ podatak da je najviše dopingiranih sportaša uhvaćenih u atletici, ja kopam i dublje, pa mu odgovaram da je tome tako jer atletika napravi sama više dopinških testova u godini dana nego desetak drugih federacija zajedno u 5 godina. Prvi su uveli i tzv Sportsku biološku putovnicu, još 2009.
 
Drugo, podaci koje su Englezi i Nijemci dobili od „žviždača“ i sakupili izvještaje o 12.000 primjeraka krvnih pretraga u periodu od 2001. do 2012., objavljeni su (pazi: OBJAVLJENI su) javno u atletskom službenom liječničkom magazinu 2011. godine. Javno. Dakle, ili su oni bedasti, pa im je netko „prodao“ javne podatke, ili možda baš nešto nije u redu s izvorom informacija i s ciljem ove kampanje? Druga je stvar što su u svojoj marljivosti novinari došli, izgleda, i do samih primjeraka krvi i dali ih dvojici Australaca, liječnika, na analizu. To je, pak, kriminalno djelo krađe (i ne znam čega još), pa će netko valjda i odgovarati za to. A Autralci, koji se nikad do sada nisu nigdje pojavili kao relevantni stručnjaci na svjetskoj razini, zaključili su da postoji barem 800 primjeraka, koji su „sumnjivi“.
 
Zaboravljaju Australci, a i moji kolege novinari, da je 2009. uvedena tzv.  Sportska biološka putovnica, u koju se povremno ili nešto češće unose podaci iz krvi koju se tijekom svake pretrage uzme. Svaka bitnija promjena u krvi se time lakše primjećuje i dakako – signalizira mogućnost dopingiranja, ali i bolesti! Na primjer raka. No, ni ona nije konačno rješenje, jer ona samo signalizira promjene, a ne detektira doping. Da bi se detektirao doping nužne su velike i precizne, pri tom strogo kontrolirane laboratorijske radnje s tom ili novoizvađenom krvlju ili urinom, ponekad i više puta. Pri čemu se prvenstveno pazi na sportaša i njegov ugled. A Australci su u svoje izvješće o „sumnjivosti“ pomiješali sve uzorke, i one prije 2009. i pojave Putovnice, kao i one poslije toga perioda. I došli do cca 800 „sumnjivih“. Baš kao i IAAF u svojoj studiji iz 2011.
 
Idemo dalje. Što u rječniku WADA (Svjetske antidopinške agencije) znači pojam „sumnjiv“? Jer, kažu združene englesko-njemačke snage da je više od 800 nalaza „sumnjivo“. Mala digresija: 800 nalaza od 12.000 uzetih uzoraka je 15% ukupne mase.  A taj pojam u WADA koriste kad nemaju čvrsti dokaz da je u nečijoj krvi ili urinu nedopuštena supstanca. Naime, doping se ne traži tako da u neku napravu ubacite kapljicu krvi, kao kod Horatia Cainea u CSI Miamiju, a za 10 sekundi na supermodernom kompjuteru izađe popis svih dopinga koje u krvi imate ili ste imali ili ste htjeli imati, nego se u krvi ili urinu traže tzv. markeri za koje se zabranjene supstance MOGU vezati. Ne znači da se i vežu ako ih se nađe. Tad je to „sumnjiv“ nalaz i zahtjeva dalju, kompliciranu laboratorijsku pretragu. Dakle, postoji 15% sumnjivih nalaza. A strašno biste se iznenadili kad biste znali što sve u sebe možete unijeti „dopušteno“ ako se npr. liječite od neke prehlade, imate astmu ili probleme sa štitnjačom, primjerice. Tad vam svi ti lijekovi, od kojih neke morate piti da biste uopće preživjeli, jednostavno naprave da markeri skroz „polude“ i tada imate lijepu podlogu za MOŽDA i neke nedozvoljene sastojke. Ali, imate dokaz da ste bolesni i da se liječite, pa liječnici reprezentacija onda navode sve sile lijekova koje uzimate, nadajući se da nisu zaboravili nešto. A WADA se „može slikati“. Jedini je problem što ih onda doista morate uzimati konstantno, kako bi i u Sportskoj biološkoj putovnici imali jednake razine tijekom cijele godine, nekoliko godina u nizu...
 
Negdje 2001., nakon velike afere, ali tek nakon dojave trenera koji nije dobio svoj „dio kolača“, nego je ostavljen neplaćen za svoju šutnju, otkriven je EPO, potpuno sintetički doping, koji ni jednim svojim elementom nije u krvi  ili urinu „palio“ već spomenute tada znane markere i bilo ga je doista nemoguće otkriti. Dok netko nije „otkucao“ sastav i dok ti novi markeri nisu ušli u sustav potrage za dopingom.  A i tada, čak i da na svoje oči vidite da netko uzima EPO, naći ga u krvi nije baš jednostavno. Jednog su, neimenovanog atletičara, priznaju u IAAF-u, „lovili“ čak 20 puta dok napokon nisu našli EPO, a išli su ciljano samo na EPO! Takvih danas ima sve više. Zato WADA od svakog sportaša, posebno na OI traži da potpiše (ako već nije u sustavu Putovnice) da se i nalaz urina može koristiti idućih 8 godina u svrhu traženja dopinga za koje danas WADA ne zna, a ako nalaz krvi bude „sumnjiv“. Atletičari su prvi implementirali taj sustav još 2005., tijekom SP u Helsinkiju. Tad su testirali senzacionalno brze ruske dugoprugašice, ali u urinu nisu našli EPO. Zanimljivo, kažnjene su nešto kasnije, kad se otkrilo da to uopće nije bio njihov urin, ali čak i nakon ponovljenih testova, kad je bilo sigurno da se radi o njihovom urinu, ciljano na EPO, nisu ga upjeli detektirati!
 
No, vratimo se na pogrešku Australaca i njihovo miješanje „krušaka i jabuka“, koje nije primjereno, nije tehnološki ni etički, a ni pravno ispravno.  Prvenstveno zato što su primjerci prije 2009. uzeti po drukčijoj tehnologiji, slabijoj od današnje i zato što legalno nemate prava na to, jer nemate dopuštenje sportaša. A to su radili Australci, izgleda.
 
I kod IAAF-a, u studiji javno objavljenoj 2011., a i kod englesko-njemačke novinarske koalicije, postotak od cca 15% (u IAAF studiji je on označen kao 14%) „sumnjivih“ nalaza se bitno smanjuje kad izuzmete 3 vodeće zemlje u kojima je očito doping nastao kao mogućnost razvoja samih zemalja u svim aspektima i masovno se primjenjuje.  Dolazi se na 7% „sumnjivih“. Dakle, ne dopingiranih, nego sumnjivih. A iz takvoga rezultata izvući rečenicu da su „vjerojatno svi nositelji medalja na velikim atletskim natjecanjima pod dopingom“ baš i nije korektno. 
 
Točno je, to i IAAF priznaje, da je od 2011. i uvođenja Putovnice pronađeno 63 dopingirana atletičara, od toga 31 iz Rusije, pa ne treba puno da se izračuna da je to skoro polovica dokazanih slučajeva dopinga. Dakle, zaključuju ARD i Sunday Times da su Rusi najopasniji i odmah, zlu ne trebalo, spominju Mo Faraha i Usaina Bolta (vidi vraga, obojica sa „zapadne strane demokracije“?) kao „čiste“. Liči li vam to, pomalo, na Mc Carthyja i njegov progon komunista u SAD-u, 50-ih godina prošloga stoljeća? Kao da sport ponovno postaje oruđe u rukama politike, a „loše momke“, u ovom slučaju Ruse, treba prvo osuditi, a onda im krenuti tražiti doping u krvi....
 
Meni liči.
 
Jura Ozmec, predsjednik HZSN