Bilo je to jedne subote, na sredini lipnja, škola je završavala, a meni nije bilo ni deset godina. Stari mi je dao sitniš i poslao me na kiosk.
 
Malo je nekako nevažnih stvari koje ti se tako jako usjeku u memoriju, a ove se jako dobro sjećam. Sportske novosti, po koje sam tada otišao na kiosk, bile su čarobnije od svega što sam kao klinac do tada pročitao. Gotovo cijeli broj bio je najava Svjetskog prvenstva 1982. u Španjolskoj. Kad sam dočekao svoj red, napravio sam istu stvar koju radim do danas. Prelistao sam ih od početka do kraja, a onda krenuo iščitavati sa žarom. Od najsitnijih vijesti do onih velikih, grandioznih.
 
Na putu do škole iščitao sam sve heroje
 
Nakon toga je u mom džeparcu uvijek postojao prioritet, a to su bile Sportske. Bio sam silno nesretan kad sam tijekom ljetnih praznika na Jadranu ostajao bez svojeg primjerka. Tada je bilo neko drugo vrijeme, u kafićima uglavnom nije pikiralo deset ljudi na jedan primjerak, pa se ni tako nisam mogao snaći. Svatko je tada tu posebnu novinu ljubomorno čuvao za sebe.
 
Već sam se opasno navukao kad sam krenuo otkrivati svoje heroje djetinjstva. Kako sam se u to vrijeme i sam loptao, gutao sam sve što je o košarci napisao Neven Bertičević, a kako sam kao obični zagrebački klinac djetinjstvo provodio po maksimirskim tribinama, nisam mogao započeti dan a da ne osjetim bilo Dinama iz pera Tomislava Židaka.
 
Tada sam se negdje zakoprcao, bezuvjetno zaljubio u sve što i danas radim. I u SN.
 
Srednjoškolski dani u Križanićevoj stvari nisu promijenile, štoviše, bilo je jedino sigurno da će Sportske na autobusu koji me iz Dugava vozio prema gradu biti uvijek sa mnom. Već sam na putu do škole svoje heroje iščitao, pa i sve ono što je zvonilo u novinama, a onda, kradom, tijekom dosadne nastave još jednom sve iznova čitao, upijao, držeći Sportske ispod klupe, na koljenima, presavijene, u nekom tamo stražnjem redu klupi. Moj razred bio je uglavnom sastavljen od djevojaka koje se me čudno gledale s tim Sportskima pod rukom, dok je nas dečki bilo samo pet. Kum je čitao sve o Draženu, ostali se i nisu time opterećivali.
 
I oni koji izvještavaju nose brdo emocija
 
Nekih se priča tog doba i danas sjetim. Drhtao sam kad je Haris Škoro trebao prijeći u Dinamo i sjećam se kako je Židak o tom transferu izvještavao toliko plastično da je svatko od nas čitatelja imao osjećaj da je osobno u tom vrtlogu pregovara, transfera, mistike samog čina, potpisa. Bilo je to za jednog klinca odrastanje u punom smislu riječi.
 
Često ćete pronaći pametovanja da ako nešto silno želite, onda vam se to u životu i dogodi. U novinarstvo, sportsko, jer me ovo drugo nije nikada privlačilo, ušao sam već na koncu srednje škole. Nisu to bile Sportske, ali SN je i dalje imao moje heroje. Iako to nisam mogao naglas govoriti, već tada sam znao da ću jednog dana morati doći do njih.
 
Dogodilo se to kasnije. Znao sam da je to rudnik, znao sam već do tada da sve ostalo, ako se želite baviti ozbiljnim sportskim novinarstvom, nema smisla. Ako niste u SN.
 
Tu više nisam zatekao Tomu Židaka, koji mi je na dolasku poslao savjet, “pazi se, dolaziš u staru i ljubomornu redakciju”, ali bio je tu Neven. Moj tata, moja mama, brat i najbolji prijatelj. Ne samo novinarstva. Dok još nisam bio fizički u novinama, Neven mi je dao sve važne savjete. Nikad neću zaboraviti, recimo, 2001. i ono ispadanje od Turaka u četvrtfinalu Eurobasketa u Istanbulu. Ono kad smo prosuli 19 razlike.
 
Kad ljudi uzmu novine u ruke, vjerojatno ne razmišljaju i da oni koji o tome izvještavaju nose sa sobom brdo emocija. Izgubili smo, bilo je dramatično, bilo je odvratno, da se ne lažemo, taj film mi je i danas u očima. Tresao sam se.
 
“Odi van, zapali cigaretu, udahni. I uzmi telefon i izdiktiraj iz glave.”
Poslušao sam Nevena. Bio je, kao i svaki put, u pravu.
 
Od Nevena sam naučio sve. I kako napisati intervju i usput u tom intervjuu imati svoj stav. I kako kompilirati u Wimbledonu. Najviše o tome kako pisati sa strasti. Ili kako čekati, čekanje je u ovom poslu, bilo s vijesti, bilo s intervjuom, uvijek zabavno.
 
Važno je samo da ostaneš svoj
 
Stariji su tvrdili da je naša generacija s početka sedamdesetih, čak su to tvrdili i mačci poput Nevena i Židaka, silno talentirana. Mi smo se između sebe dijelili na one sklonije Židaku i one sklonije Nevenu. Čak je bilo smiješno koliko smo “skidali”, ovisno o afinitetu svakog od nas, jednoga ili drugoga. Jednom sam Nevena pitao smeta li mu to.
 
- I ja sam skidao druge, važno je samo da ostaneš svoj.
 
Kad dočekate u svom poslu povlasticu da radite zajedno sa svojim profesionalnim idolom, onda je to vjerojatno najbolje što vam se može dogoditi. Eto, tu sam povlasticu imao i na njoj sam vječno zahvalan. Sjedio sam s Nevenom u redakciji, izvještavali smo zajedno s Eurobasketa 2007. u Španjolskoj i s Igara 2008. u Pekingu. Četiri godine prije Pekinga bio sam na svojim prvim Igrama u Ateni. Igre su ono razdoblje kad muškarci plaču, ako su pri tome i novinari. Kad zaboraviš na dva tjedna jesi li jeo taj dan, o kojem sportu pišeš i što je bilo jučer. 
 
Ili po Nevenu...
“Je... Igre na kojima si jednu cijelu noć proveo u press-centru”.
 
U Pekingu nismo spavali u press-centru, u Pekingu sam se borio s kuhinjom, a Neven sa mnom kojemu ta kuhinja nije privlačna.
 
Danas slavimo 70. rođendan lista koji je za mene veliki dio mog života. Kad pomislim na Sportske meni i danas prvo na pamet dođu Neven i Židak. I neka bedastoća iz djetinjstva, neki šalabahter koji sam napisao na rubovima novina, neka poruka koju sam pohvatao. Poruka o dobrom i lošem. Svemu u životu, pa i novinarstvu.
 
Možda je nekada bilo romantičnije vrijeme, možda su nekada sportaši i sportovi, a samim time i uspjesi bili veći, možda su nekada novinari bili, zapravo, sigurno su bili, poštovaniji nego što su to danas. Možda je sve ovo danas  sterilna magla negdašnje kreacije - ima li kreacije danas uopće dovoljno? - u vrijeme kad se prestalo cijeniti ono što je bilo nekada.
A bilo je to veliko vrijeme. 70 godina ispred vas će to najbolje ilustrirati.
 
Uz neke sam plakao, uz neke se smijao
 
Tih 70 godina, opako je velika stvar. Kad znate da ni jedan drugi dnevni list ne izlazi toliko dugo, onda je to već samo po sebi dovoljna činjenica koju ne treba dodatno napuhavati, niti je činiti većom od njezine suštine. Danas bih volio da smo više novine kao nekada, da klinci više čitaju, da shvate da je novinarstvo, pravo novinarstvo, ono Nevenovo, uvijek bilo ono što držite u rukama i ono što čitate jer svi ostali oblici novinarstva, čak i danas kad je tehnologija svemoguća, i dalje ovise o tome što netko pročita. I danas, kao što je to bilo nekad, najveći su novinari oni čije riječi čitate u tiskanom izdanju. Ne samo kod nas. Iako i vani današnji klinci prvo otkriju sve što nudi net.
 
Ovih dana sam se prošetao u jednu malu sobu u koju smo dopremili čitav niz uvezanih primjeraka Sportskih. Od početka do danas. Ove velike priče koje imate kao preslike i u ovom revijalnom broju. Tražio sam neke posebne datume. Pronašao sam i taj subotnji broj od 12. lipnja 1982.
 
I neke druge. Neke uz koje sam plakao, neke uz koje sam se smijao, neke čijih se prijeloma stranica i dan danas sjećam. I neke priče uz to. Neke razgovore.
 
Život. To novine zapravo i jesu. Živa materija, naš dom, naša četiri zida. Sve ono što tehnologija ne može u svoj svojoj superiornosti nadmašiti. Zgodna cura će uvijek biti zgodnija u živo nego na netu. Kao što će i bolja priča uvijek biti ona koju ćete držati u rukama i čitati od one koju ćete skrolati prema dolje.
 
Ili sam samo idealist?
 
Ne znam, ali nekako vjerujem da još postoje klinci poput moje generacije koji maštaju. I koji sport uče da bi ga znali jednog dana cijeniti. Kojima neće sve biti euforija i depresija, koji će shvatiti da je život sastavljen od poraza i pobjeda. Izgubiti znači biti korak bliže pobjedi sljedeći put. Heroji i luzeri ostat će samo skica.Za neki senzacionalistički portal, za površne priče.
 
Sportske novosti nikada, čak i kad se to predstavljalo jedinom istinom, nisu bile to. One su bile Biblija. Sporta. Velikog i malog. Sporta koji je bio učitelj života.
 
I koji je to i danas.
 
PRENOSIMO Sportske novosti, piše Tvrtko Puljić, foto Siniša Božić