Dobro i zlo? Ma, dajte.....

Stvari ponekad, jednostavno, nisu onakve kakve nam se na prvi pogled čine, kakve nam drugi serviraju ili kakve sami želimo vidjeti – piše Jura Ozmec

 

Na primjer, pričali su mi kolege, na jednoj je utakmici Ronaldo izašao na travnjak kao član prve jedanaestorke svoje ekipe, a dok je uz svakog njegovog suigrača bio jedan dječak u pratnji, uz njega su, držeći ga za obje ruke hodala dvojica. Dakako, prva reakcija s novinarskih tribina bila je kako se bahati i napuhani nogometaš i u tome želi nametnuti kao najvažniji član ekipe. Istina je, pak, sasvim drukčija. Čekajući da izađu na travnjak u prostoru pod tribinom, Ronaldo je vidio da u kutu, nedaleko njega jedan dječak tiho plače. Razlog? Bio je prekobrojan, jer su organizatori napravili gaf i umjesto 11 dječaka, u svlačionice su spustili njih 12, te mu vrlo grubo rekli da je baš on – prekobrojan, da neće van s ekipom koju voli, za koju navija, kojoj se divi. I Ronaldo je presjekao dilemu, uzeo „dodijeljenog“ mu dječaka za ruku, ali je poveo i ovog drugog. Mislim da vam ne moram objašnjavati što i danas i što će cijeloga života taj dječak misliti o Ronaldu. Sasvim sigurno ne da je bahat i da je umišljena nogometna zvijezda.

 

Zašto sam to spomenuo?

Zato, jer ovih dana pažljivo prateći SP atletici kroz mnoge, ne samo hrvatske medije, nalazim zanimljivu potku koju neki uporno ponavljaju poput papiga – o borbi dobra i zla. Ako ne pratite atletiku, samo ukratko – Usain Bolt predstavlja dobro jer nikad nije bio pozitivan na doping testu, a Justin Gatlin predstavlja zlo jer je bio i kažnjen zbog pronađenog dopinga. Pa kad je Bolt proletio ispred Gatlina u finalu 100 metarske utrke...pobjedilo je „dobro“. 

 

Super. Pitao bih one koji tako olako sukobljuju dobro i zlo kroz prizmu dopingiranih i nedopingiranih, znači li to da je i u ženskom disku pobjedilo – dobro ispred zla? Naime, kubanska bacačica diska, Denia Caballero, svjetska prvakinja, nije nikad uhvaćena u dopingu, a drugoplasirana Sandra Perković – jest! Ili će mi sad domaći dušebrižnici početi objašnjavati kako je „naša jadna Sandra prevarena“ i kako „jadna nije znala“ i kako je „pogriješila, ali ne namjerno“...? Činjenica jest da je Sandra Perković, baš kao i Justin Gatlin uhvaćena i kažnjena zbog korištenja nedopuštenih sredstava. Pa, ako je na 100 metara „dobro pobjedilo zlo“, je li tako i u ženskom disku? Ili će u ženskom disku neke druge stvari, pogled iz perspektive dječaka koji plače u svlačionici, promijeniti naš prag tolerancije i naglo zaboraviti na „borbu dobra i zla“? I opravdati Sandru, a nama dati priliku da se poistovjetimo s njom?

 

Slažem se. Ali onda budimo realni, shvatimo o čemu pričamo ili pišemo i nemojmo, mi novinari, potpadati pod žute i nedefinirane informacije, pod podmetanja i PR trikove. Atletika je danas, baš kao i nogomet, veliki biznis, samo je manje novaca u igri. Ali još uvijek dovoljno da vam se zavrti u glavi i da i drugi požele dijeliti dio tog kolača. U cijelome svijetu veliki sponzori ne odustaju od svojih reklama duž tartan staze i tako će biti sve dok postoje veliki dvoboji ili troboji, neizvjesne utrke, senzacionalni rekordi, padovi na vodenim zaprekama ili ispadanja favorita u kvalifikacijama. Sve dok postoji napetost i neizvjesnost, pa ponekad i bol, patnja, tuga. Takvi smo ljudi, to nas privlači, budimo iskreni. A da bi se sve to dogodilo, atletika mora stvarati heroje i priče, ali i antiheroje i tužne krajeve, baš kao što i oni sportovi koji nemaju takvu medijsku, pa samim time ni sponzorsku pažnju moraju podvaljivati priče o dobru i zlu, o tisućama dopingiranih i slično ne bi li probali ukrasti dio kolača.

 

U atletici, onoj koju gledamo na TV ekranima, ne postoji niti jedan natjecatelj koji „nešto ne uzima“. Pitanje je samo je li to dopušteno, je li nedopušteno ili je samo još neotkriveno, ali svi, potpisujem – svi, nešto uzimaju. Pa zvalo se to preparatom za smanjenje umora, za vraćanje snage, za brži ulazak kisika u krv ili kako god, ali svi uzimaju. Moraju da bi opstali, da bi bili dio priče, pa makar i one priče o „zlu“. A zašto onda „opraštamo“ Sandri, a ne i Justinu Gatlinu? Znamo li njegovu priču, uopće? Ili smo jednostavno dvolični, jer doista ispada vrlo nezrelo u ponedjeljak forsirati dobro i zlo, a u utorak potpuno zaboraviti na to. Iako ovo pišem uoči finala na 200 metara, siguran sam da će se dobro i zlo vratiti i u finalu te utrke, a da će svi namjerno zažmiriti i namjerno se praviti da isto to, „borbu dobra i zla“ nismo gledali i u finalu bacanja diska.

 

I da smo svi, znači, navijali za – zlo! I ja, dakako, ali ja barem ne mislim da je atletska utrka borba dobra i zla. Ma dajte, molim vas....

 

JURA OZMEC, Sportska televizija, foto Igor Kralj