Nerealna očekivanja rađaju glasine – Robert Matteoni, novinar SN

Kad god se iskaže rezultatski pad, u Hrvatskoj se tematizira različitost učinka u klubu i reprezentaciji te navodna nemotiviranost za nacionalnu momčad. U pitanju je fama koja podjednako strši iznad logike i kad se u pobjedama veliča kult Vatrenih. 

 

 

U 25 godina ta se priča i izmjena stava prema reprezentaciji ciklički ponavlja. U 1990-im ona je bila dužih intervala. U 2000-ima je ubrzanjem životnih ritmova i javnih odjeka u modernijim medijima, smanjen period promjena doživljaja reprezentacije. Otkako su hrvatski igrači postajali članovi elitnih europskih klubova, percepcija prema njihovim nastupima u reprezentaciji postala je opterećena onime što prikazuju u klupskim natjecanjima. Dok nisu osvojili broncu u Francuskoj 1998., Vatreni su nakon svakog spornog rezultata bili predmetom kritika, a stvorila se fama kako im u reprezentaciji nedostaje dovoljno motiva. 

 

 

Uzalud su bile argumentacije kako su igranje u klubu i reprezentaciji dva potpuno različita stanja. No, medalja u Francuskoj neko je vrijeme zatomila takvu priču i pridonijela uzdizanju, i opet nekritičkom, kulta Vatrenih. Bronca je zapravo bila potvrda lošeg običaja naše javnosti da se temeljem “veličine” rezultata definira stav prema učinku i vrijednosti, voljnom momentu i borbenosti sportaša. Ponavljala se ta fama redovitije posljednjih desetak godina. U (naj)žešćem intenzitetu svjedočimo joj kod aktualne selekcije, čiji su iskusniji nositelji njeni članovi od ciklusa 2006-2008…

 

Igraju li, primjerice, Modrić, Rakitić, Srna, Mandžukić ili Perišić slabije i ležernije za Hrvatsku nego što to čine za Real, Barcelonu, Šahtar, Bayern, Atletico, Juventus ili Inter, gdje su silno cijenjeni i bogato plaćeni? Prije svega treba istaknuti temelj različitosti učinka u klubu i reprezentaciji. U klubu se vježba i uigrava svaki dan, svakog tjedna igraju i po tri utakmice, a kadar je sastavljen od ciljano dovedenih vrhunskih igrača. Unatoč svemu tome, učinak igrača (i) u klubu ima uspone i padove forme te rezultatske oscilacije. U reprezentaciji se igra u prosjeku manje od jedne utakmice mjesečno, uz najviše tri prava treninga, s nestalnom grupom raspoloživih igrača uže baze i u drugačijoj kvalitativnoj razini. U klubu svaki igrač ima točno preciziran djelokrug obveza u igri. Na primjer, Rakitić u Barceloni mora više paziti na defenzivu jer su Messi - Neymar - Suarez fokusirani na ofenzivu. Uz to mora pokrivati leđa beku Alvesu kad se ubacuje u napad te pridonositi kombinatorici. Kad dijagonalom ili okomitim završnim pasom traži spomenutu trojku napadača, vrlo često oni finaliziraju njegovu akciju i svi dobivaju veliku medijsku pažnju. Radi se o top igračima. Ako izostane uopće pojava, a kamoli realizacija tih akcija Rakitića u reprezentaciji, znači li to da igra ležernije i slabije? Nije li uzrok tomu možda razlika kvalitete i uvjeta igre, suigrača i posljedične težine izvedbe? Možemo i drugim očitijim primjerom. Mandžukić je u dresu Bayerna igrao u istom sustavu kakav gaji Hrvatska. U klubu je tresao mreže često i osvajao trofeje. U Hrvatskoj nije takav dril. Je li uzrok u Mandžukićevu pristupu ili možda što Hrvatska ne dominira kao Bayern u svojoj konkurenciji, što nema Robbena i Riberyja kao krila i automatizma stečenog u svakodnevnom treningu? Ili još jedno znakovito pitanje, zašto Mandžukić nije tresao istovrsno mrežu u 4-2-3-1 sustavu Atletica kao što je to činio u onom Bayerna? Govorimo o istom igraču unutar nekoliko mjeseci...

 

 

Činjenica da Hrvatska ima kvalitetne igrače u jačim klubovima, kaže se, znači da mora igrati goropadno. No, Njemačka, Španjolska, Engleska, Nizozemska, Italija, Portugal i drugi imaju sve igrače u velikim klubovima, pa im nisu prezentacije u nacionalnom timu stalno dobre. Ili da uzmemo primjer Srbije, koja izvozi igrače u Europu i više nego Hrvatska, koji također igraju u elitnim sredinama, pa opet ne mogu stati u istu rečenicu s dosezima Vatrenih...

 

Veliki problem percepcije nogometa u Hrvatskoj je nerealnost očekivanja. Ona počivaju na nelogičnoj prevlasti laičkog i površnog stava u odnosu na stručnu argumentaciju igre i učinka njenih aktera. U takvom populističkom ozračju najlakše je promicati nelogične teze utjecaja zarada igrača u klubovima i demotivaciji da se igra “samo za čast i ponos zemlje”. Kao da igračima, da je doista tako, ne bi bilo lakše kazati da više neće igrati za reprezentaciju i reći kako “prepuštaju mjesto mlađima”. To bi bilo jednostavnije nego dolaziti u reprezentaciju, riskirati ozljede i gubitak zarada i statusa u klubu, te se suočavati s vrijeđanjem i omalovažavanjem. Samo prihvaćanjem tih nelogičnih razlika u pozitivnom tretmanu po (stranim!) klubovima i negativnog u domaćem okruženju reprezentacije, igrači pokazuju koliko drže do Hrvatske.

 

PRENOSIMO Sportske novosti, piše Robert Matteoni, foto Marko Lukunić, Drago Stanzl