Hrvatska - SAD 2:1: Utakmica koja se nikad neće zaboraviti

Prije 25 godina počela je povijest moderne hrvatske reprezentacije - piše Anton Samovojska, sportski novinar HZSN 2009. godine

 

Eto utakmice koja se nikada neće zaboraviti. Na današnji je dan prije 25 godina započela povijest moderne hrvatske reprezentacije. Za neke to je, i danas, prva utakmica hrvatske reprezentacije. Iako nije. Hrvatska je prvu utakmicu igrala 2. travnja 1940. kad je pobijedila Švicarsku 4:0.

 

No, na neki način, ova je utakmica po mnogočemu ipak prva. Prva je nakon demokratskih izbora. S njom je stigla i prva pobjeda, u njoj je Asanović postigao prvi pogodak, a u tome ogledu prvu smo put gledali i glasovite dresove hrvatske reprezentacije. ‘Kockice’, po kojima je hrvatski dres jedinstven u svijetu. Sjajan dizajn dresa, kojemu vrijeme ne može naštetiti, smislio je i oblikovao Miroslav Šutej, a skrojio i sašio MTČ.

 

Naravno, ova je utakmica posebna i po tomu što su Amerikanci, stigavši u Zagreb, potezom lopte ispisali i strahovito važnu političku poruku.

Hrvatska je 1990. živjela burnim životom. Plamtio je nacionalni zanos. Na prvim demokratskim parlamentarnim izborima pobijedio je HDZ, na zagrebački glavni trg vraćen je spomenik Josipu Jelačiću... U ljeto su ceste ispresjekli i prvi balvani. U ozračju jasnih naznaka bliskoga raspada Jugoslavije na beogradske Terazije, na užas čelnika FSJ, stigao je zahtjev HNS-a za odigravanjem međunarodne utakmice Hrvatska - SAD.

 

 

Terazije je oblio hladni znoj. Maksimir je 13. svibnja 1990. kazao što misli o Jugoslaviji. Nedugo potom, 3. lipnja 1990., Jugoslavija je, pripremajući se za svjetsko prvenstvo u Italiji, u Maksimiru igrala prijateljsku utakmicu s Nizozemskom. Nakon prvoga takta ‘Hej Slaveni’, cijeli je stadion okrenuo leđa jugoslavenskoj himni. Rekavši ponovo što misli o Jugoslaviji. Jasno, i za ogleda svi su navijali za Nizozemsku. Ubrzo, na utakmici Hajduk - Partizan, 26. rujna 1990., Torcida je spalila jugoslavensku zastavu. A sada ‘ta Hrvatska’ želi i igrati s SAD-om.

 

FSJ je stao na stražnje noge. Ogled Hrvata pod hrvatskim barjakom, s hrvatskom himnom i hrvatskim dresom postao je trn u oku FSJ. Nizali su se brojni pokušaji opstrukcije događaja koji je imao jasnu političku poruku. Iako su u Zagreb dolazili Amerikanci, HNS je na jedvite jade iskamčio dozvolu za održavanje jedinstvene utakmice.

 

Kako je ideja „Amerika u Maksimiru“ uopće stigla do Zagreba?

Amerikanci su 1990. bili na jesenskoj europskoj turneji. Nakon nastupa na SP-u u Italiji i ispadanja u skupini (Čehoslovačka 1:5, Italija, 0:1, Austrija 1:2) ranom je turnejom otvorila četverogodišnje pripreme za SP 1994. u SAD-u. Amerikanci su tražili što više utakmica. No na raspolaganju je bilo malo suparnika. Stoga je Ivan Opačak, hrvatski iseljenik iz Toronta, koji je tada bio menadžer američke vrste, ponudio je ogled HNS-u.

Priča Mladen Vedriš, predsjednik HNS-a od 1988. do 1994:

- Amerikanci su povukli prvi potez. U ured gradonačelnika došao je menadžer američke reprezentacije Ivan Opačak i pitao jesmo li zainteresirani za prijateljsku utakmicu sa SAD-om. Nacionalna momčad SAD-a bila je na turneji u Europi, koja je bila podjednako u službi priprema i promocije njihova domaćinstva SP-a 1994. godine. U prvi tren pomislio sam da nudi utakmicu reprezentaciji Jugoslavije, pa sam mu rekao da ću prenijeti poruku u središte FSJ-a, ali Opačak me je odmah ispravio: “Mislim na reprezentaciju Hrvatske.”

 

Mladen Vedriš, Duško Grabovac i Darko Tironi, motori HNS-a, oduševljeno su prihvatili mogućnost koju je ponudio Opačak. Nesvakidašnjem „daru“. čim je za to čuo, zapljeskao je i dr. Franjo Tuđman. Ta ideja, ostvari li se, gledala se kao snažan adut u procesu priznavanja države.

 

No kako do dozvole da se utakmica može igrati, koju je trebao dati FSJ?

- Iskoristili smo rupu u Statutu FSJ - pričao je Mladen Vedriš (Jutarnji list, 17. listopada 2010.) i dodao: - Kada nam je Opačak ponudio utakmicu, nismo se zaletjeli. Razgovarali smo s nekolicinom naših vrhunskih pravnika i ustanovili presedan u Statutu FSJ-a. Naime, da je organizacija definirana kao savez udruženih saveza, da svaki ima svoj subjektivitet, a postojala je i „kvaka 22“ - reprezentacija Srbije (zapravo Jugoslavije, pod imenom Srbije, op. p.) 1956. godine konzumirala je ovo pravo odigravši prijateljsku utakmicu s Indonezijom!

 

Mladen Vedriš oslikao je i kako je izgledala sjednica na kojoj je HNS objavio kako teku pripreme za utakmicu Hrvatska - SAD.

- Na sastanku IO FSJ pričekali smo posljednju točku dnevnog reda i pod ‘razno’ informirali smo ostale da je u tijeku priprema međunarodne utakmice između reprezentacija Hrvatske i SAD-a. Kazali smo da nam je drago što je Srbija već odigrala takvu utakmicu, da smo pravno razmotrili ovo pitanje i da je posrijedi rutinska operacija. Nastupio je duži tajac koji je prekinuo general Jovo Popović, tada delegat zadužen za sigurnost. Pitao je: “Je l’ ti to nas zaje.....?”

 

Ipak, sljedećih tjedana nije bilo reakcije, niti prijetnji suspenzijom i pristupili smo organizaciji detalja. Najvažnije je bilo pokazati da smo sposobni odraditi posao bez ekscesa i sigurnosni dio priče zaista je bio besprijekoran. Danas znamo i da je State Department dao tihi blagoslov utakmici. Nogometnom diplomacijom Amerikanci su poslali poruku da prepoznaju političku stvarnost Jugoslavije.

 

 

Izbornik hrvatske momčadi Dražan Jerković našao se uoči ogleda sa SAD-om pred teškom zadaćom. Kako doći do igrača? Igrači u inozemstvu teško su mogli objasniti svojim poslodavcima kako će to igrati za reprezentaciju države koja ne postoji. Dodatni je problem bila činjenica što je istoga dana mlada momčad Jugoslavije igrala na Krimu kvalifikacijsku utakmicu sa SSSR-om. U toj su momčadi bili Boban, Jarni, Šuker, Bokšić i Panadić. Nisu ni mogli ni smjeli reći ne. Bilo je, dakako, i igrača koji su vagali. Što se moglo shvatiti. Pa u sezoni 1990/91. još se igralo prvenstvo Jugoslavije.

 

Dražan Jerković i tehnički direktor reprezentacije Zorislav Srebrić napokon su jedva skupili 14 igrača. Koji su stizali na svakakve načine. Mlinarić i Vulić došli su na vlastitu odgovornost, Kasalo je pobjegao iz Nürnberga i zbog toga je bio kažnjen sa 25.000 DEM. Hertha je za Dragu Čelića tražila osiguranje na 700.000 DEM. Nakon pregovora, pristala je na 350.000. Srećom, Čelić se nije ozlijedio. Da se ozlijedio, bilo bi vraga. Asanović je stigao privatnim zrakoplovom predsjednika Metza kako bi odigrao jedno poluvrijeme, a za Hrvatsku su igrali i Kosovar Shala i Slovenac Židan.

 

S Gregom Židanom, koji je kasnije igrao za reprezentaciju svoje domovine Slovenije, razgovarali smo prije dvije godine za iznimno popularnog malonogometnog turnira Kutija šibica. Pred desecima svjedoka, iz srca smo prozborili:

- Grega, vi ste naš vječiti heroj.

- Zašto? - zapitao je Židan.

- Vi ste bili među četrnaestoricom osobitih junaka koji su 1990. igrali s SAD-om.

- Hvala vam - pristojno je odgovorio Grega i dodao: - Bilo mi je drago što sam dobio poziv, a i danas sam ponosan što sam igrao tu utakmicu.

 

O ponosu ostale trinaestorice ne treba ni pričati.

Asanovićeva priča, koju je ispripovijedao kolegi Andriji Kačiću Karlinu u vrlo zanimljivoj knjizi ‘Vatreni lakat’, lijepo oslikava s kakvim su nevoljama bili suočeni igrači koji su 17. listopada 1990. htjeli zaigrati za Hrvatsku.

 

Asanović je poziv primio dva tjedna uoči utakmice. Dršćući je otišao u klub i zapitao može li poći u Hrvatsku. Metz nije htio ni čuti. Aljoša nije odustajao. No predsjednik Carlo Molinari kazao mu je:

- Nemam baš ništa protiv Hrvatske. Ali, mi dva dana potom igramo važnu utakmicu s Montpellierom, a vi ste naš najbolji igrač. Stoga - ne može.

 

Aljoša je u to doba bio najbolji igrač Metza. Bio je, kako su pisali mediji, ‘mač i mozak’ Metza. U prvih 12 kola nanizao je sedam pogodaka!

- Ali, cijeli život neću moći prežaliti tu utakmicu - plakao je Asanović.

- Kad biste u jednome danu mogli otići i vratiti se, pristao bih - odškrinuo je vrata Molinari.

 

Takve veze nije bilo. Ali, Branko Tucak, u to doba trener u Metzu, imao je ideju. Kazao je Aljoši: “Predsjednik ima maleni zrakoplov. Zamoli ga…” Asanović je ponovo otišao do predsjednika, zamolio ga i predsjednik je pristao. Pod uvjetom: “Možete igrati samo prvo poluvrijeme kako biste se do ponoći mogli vratiti u Metz.” 

 

Asanović je odigrao poluvrijeme, ali tad je zamolio za poneku minutu i u drugome, kako bi što duže osjećao žar i čar najdraže utakmice u životu.

 

 

Na maksimirskom se stadionu okupilo 30.000 navijača (prodano je bilo 12.925 ulaznica, 9.027 je podijeljeno, a mnogi su ušli i bez ulaznice). Neposredno uoči početka u svečanoj se loži pojavio i dr. Franjo Tuđman. Atmosfera je bila nenadmašna. Tomislav Ivčić pjevao je ‘Ustani bane’, Krunoslav Cigoj ‘Zemljo moja’, a u poluvremenu Prljavo kazalište je, popraćeno jedinstvenim zborom, otpjevalo ‘Mojoj majci’ (Ružu hrvatsku), u to doba najpopularniju pjesmu u Hrvatskoj.

 

Kako skupiti momčad nije bila jedina muka Dražana Jerkovića. Muka je bila i kako će igrati momčad koja nikada ranije nije zaigrala zajedno. Čak ni na treningu. Jerković, nadasve iskusni nogometni maher, imao je svoj recept. Vrlo jednostavan. Ljudski. Nakon što je u svlačionici objavio prvih jedanaest, naglasio je:

- Igrat ćete svi!

 

Na što su se svi nasmijali, jer su na klupi bili samo pričuvni vratar Gabrić te Mladenović i Židan.

 

Jerković je potom dodao:

- Pazio sam da svaki igrač igra na otprilike svojoj prirodnoj poziciji. Uigrani niste, ali to može biti vaša prednost. Pustite mašti na volju. I pazite: igrate za ljude na tribinama koji vas silno vole. Ovo je povijesni trenutak, igrate za Hrvatsku i budite na visini zadaće.

 

Kratko, emotivno i - jasno.

Premda su uoči utakmice imali samo jedan trening, hrvatski su igrači u atmosferi posvemašnjeg zanosa odigrali impresivnu utakmicu. Posebno su dobri bili u prvome dijelu u kojem su, pogocima Asanovića i Cvjetkovića stigli do 2:0 (u završnici susreta Dayak je postigao počasni pogodak za SAD). Momčad SAD-a nije bila bezazlen suparnik. Uoči dolaska u Zagreb Amerikanci su svladali Poljsku 3:1.

 

 

Bob Gansler, izbornik SAD-a, komplimentirao je Hrvatima nakon utakmice. Po njemu, najbolji su bili Asanović, Kranjčar i Kasalo. Hrvatski novinari za igrača utakmice izabrali su pak nadahnutoga Marka Mlinarića. Nakon ogleda osobito je odjeknula izjava tadašnjega kapetana, 34-godišnjega Zlatka Kranjčara. On je naglasio kako FIFA i UEFA moraju što prije priznati ovu jaku reprezentaciju, koja će u budućnosti zasigurno osvajati medalje i na najvećim natjecanjima. U tome času Kranjčareva se izjava doimala kao kurtoazija euforičnoga čovjeka. No kapetan povijesne hrvatske momčadi gledao je i brončanu Hrvatsku, a 14 godina nakon Maksimira i sam je postao izbornik reprezentacije na visokoj svjetskoj razini.

 

Ulaznica s utakmice Hrvatska - SAD danas nije samo vrijedan povijesni dokument. Ona ima i cijenu. Na Njuškalu je moguće kupiti čak i potpuno novu, neiskorištenu i uokvirenu. Povijesna ulaznica danas vrijedi od 1.700 do 7.000 kuna, a za kupca iz inozemstva 1.000 eura. S godinama bit će i vrjednija.

 

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

 

TUĐMANOVA PORUKA SAVEZU

Štovana gospodo,

Ispunjava me zadovoljstvom činjenica da će se 17. listopada odigrati međudržavna nogometna utakmica između izabranih sastava Republike Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država. To je nastavak međudržavnih nastupa reprezentacije Hrvatske koja je svoju posljednju međudržavnu utakmicu odigrala daleke 1956. godine (Hrvatska - Indonezija 5:2, op. p.). Uvjeren sam da je ova utakmica nastavak tradicije i početak intenzivnih međudržavnih nastupa reprezentacije Hrvatske pa se stoga, s osobitim zadovoljstvom, prihvaćam pokroviteljstva nad ovom značajnom sportskom manifestacijom koja svakako pridonosi međudržavnom ugledu naše drage domovine - Republike Hrvatske.

Uz srdačan pozdrav,

predsjednik Republike

Hrvatske, dr. Franjo Tuđman.

 

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

 

14 POSEBNIH

Igrači koji su nastupili za hrvatsku reprezentaciju 17. listopada 1990:

Dražen Ladić (Dinamo), Tonči Gabrić (Rijeka), Zoran Vulić (Mallorca), Drago Čelić (Hajduk), Darko Dražić (Hajduk), Vlado Kasalo (Nürnberg), Saša Peršon (Dinamo), Gregor Židan (Dinamo), Kujtim Shala (Dinamo), Zlatko Kranjčar (St. Pölten), Ivan Cvjetković (St. Truiden), Aljoša Asanović (Metz), Mladen Mladenović (Dinamo) i Marko Mlinarić (Cannes).

 

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

 

Zagreb, 17. listopada 1990.

Hrvatska - SAD 2:1

Prijateljska utakmica. Stadion u Maksimiru. Gledatelja: 30.000. Sudac: Sergio Coppetelli (Italija).

STRIJELCI: 1:0 - Aljoša Asanović (29), 2:0 - Ivan Cvjetković (33), 2:1 – Dayak (80).

HRVATSKA: Ladić (od 80. Gabrić), Vulić, Čelić, Dražić, Kasalo, Peršon (od 71. Židan), Shala, Z. Kranjčar, Cvjetković, Asanović (od 58. Mladenović), Mlinarić.

IZBORNIK: Dražan Jerković.

SAD: Meola, Tritschuh, Balboa, Armstrong, Fraser, Banks (od 81. Windischmann), Harks, Eichmann (od 87. Bliss), Krumpe (od 46. Dayak), Murray, Vernes.

IZBORNIK: Bob Gansler.

 

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

 

PRENOSIMO Sportske novosti, piše Anton Samovojska, foto HNS arhiva