Sanja NBA, govori 6 jezika i ima 4 državljanstva

PUTOVNICA Armin Mazić, mladi hrvatski košarkaš i bivši reprezentativac igrač je škotskog Glasgow Rocksa - piše Kristina Domniković iz Škotske

 

On za četiri zemlje može reći da su njegove. Od roditelja Tuzlaka, koji su prije rata otišli poslom u Brno, rođen je u Češkoj. Sa 11, kad su roditelji poželjeli “čitati novine na svom jeziku”, usidrili su se u Poreču. Zadržao se kratko, pa sa 14 odlučio sam otići u Italiju.

 

- Nije to za svako dijete. Puno ih se vrati kući nakon tjedan dana.

 

Armin Mazić, danas 22-godišnji košarkaš, kojeg smo zatekli na “drugom kraju Europe”, u Glasgowu, nije bio od te djece.

 

- Imam san koji štitim od 7. godine kad sam u Brnu počeo igrati košarku. Govorio sam si “izdrži, sve ćeš to jednog dana naplatiti”. Netko želi novčano, netko želi biti poznat...

 

A Armin?

 

- Ja želim u NBA. Na kraju krajeva, zbog tog sna sam danas u Škotskoj. Mnogi su se čudili, neki i smijali, ali tako sam odabrao. Mogao sam igrati u Hrvatskoj, BiH, Francuskoj, najviše ponuda bilo je iz Italije, gdje me najviše i znaju...

 

Ali?

 

- Meni treba puno minuta, došao sam igrati što više, da što prije sazrijem. Nisam požalio, jako slično je Americi. Čak mi je i trener David Sterling iz Dallasa. Kad sam dolazio, rekao je da su uvijek nekako blizu trofeja, a ne mogu osvojiti, rekao je da bi želio da im pomognem u tome. Cilj im je bar jedan od četiri moguća, ali ja kakav sam, želim sva četiri.

 

Armin je play od 2 metra, no, u Glasgow Rocksima češće igra krilo i beka.

 

- Imamo dosta niskih igrača, pa me onda više koriste na “2” i “3”. Svejedno, bitno je da igram. Volim igrati sve. Visina i pregled na terenu moja su najveća prednost za poziciju playa, a Mulaomerović mi je jednom rekao “da sam imao noge kao ti, igrao bih u NBA-u” pa valjda onda ne smeta biti play od 2 metra. Ako si brz... Ovo je dosta atletska liga i dosta podcijenjena. Igrači su fizički puno spremniji nego u ligama gdje sam igrao.

 

Mjesto gdje je najviše boravio bila je Italija.

 

- Došao sam sa 14 u Casale Monferrato nakon tri godine u Poreču, iz kojeg me tata svakog vikenda vozio u Zagreb da mogu igrati jače utakmice. Prvo za Veliku Goricu kod Ciglara, pa za Fenix kod Žganeca, pa sa 13 u Zagreb kod Tesle... Sjećam se da smo igrali u Šibeniku završnicu prvenstva, za treće mjesto protiv Šibenika i Darija Šarića. Dobili smo ih...

 

On je bio najbolji strijelac turnira.

 

- To mi je bila posljednja utakmica u Hrvatskoj.

 

Mogao je u Ameriku, Grčku, Španjolsku, ali on se odlučio za Italiju.

 

- Nisam znao ni talijanski ni engleski, a bio sam tamo sam.

 

Zato sada tečno govori šest jezika!

 

- Uz “naš”, još talijanski, engleski, francuski, španjolski i češki. Išao sam jezičnu gimnaziju u Trevisu, uz to, cimer mi je bio Argentinac, koji nije znao engleski nimalo, a talijanski minimalno, pa sam morao učiti španjolski. A francuski sam naučio kasnije od Francuza i Belgijanaca s kojima sam igrao Prvu ligu u Cremoni. Ma, mislim da sam 3-4 mjeseca u Kini, progovorio bih i kineski.

 

Mladić kojeg su u juniorskim danima nazivali jednim od naših najvećih talenata, nije imao lagan put.

 

- Jasmin Repeša mi je puno pomogao, on me sa 17 i stavio prvi put da igram za Benetton. Nakon toga u sezoni 2011/12. odem u Cremonu, u Prvu ligu, tamo je trener bio Tomo Mahorič, rekao mi je “mene ne zanima koliko imaš godina, nego koga možeš čuvati, a sve što napraviš u napadu je plus”. Pošteno. Potpišem ugovor na 3+1 i to dobar ugovor, ali, Tomo nakon 4 utakmice dobije otkaz, a na klupu sjedne Attilio Caja, najstariji talijanski trener koji mrzi mlade igrače. Rekao nam je “igrači ispod 23 ne mogu igrati ozbiljnu košarku”. I dok su drugi moji vršnjaci Hezonja, Šarić, Mavra, Ramljak, Barač, Nurkić igrali, ja sam sa 18 sjedio na klupi. Talijanska liga inače ne trpi mlade igrače. Sve velike koji su se izdigli iz Italije trenirali su naši treneri. Od Gentilea i Belinellija, koje je u prvu momčad stavio Repeša, do Gallinarija kojeg je stavio Đorđević. Da naši treneri nisu vjerovali u njih, ne bi oni tako isplivali.

 

U Drugu ligu ponovo je otišao 2012, ali tri dana prije početka sezone puknuo mu je gležanj.

 

- Izgubio sam 2 godine. Mulaomerović mi je dao priliku polusezonu u Slobodi iz Tuzle, tu sam se počeo vraćati. Prošle sezone ponovo sam igrao 2. talijansku ligu i evo me sada u Škotskoj. A moji prijatelji u NBA-u, Efesu...

 

Ipak, ne govori ovo razočarano. Dapače, osmijeh i samopouzdanje njegovi su zaštitni znakovi.

 

- Posljednjih nekoliko NBA draftova znam na pamet, znam svih 60 pickova, otkud su, koliko kila imaju... Volim to, sanjam to, volim inače brojke, statistike... To je moj život. Na žalost, izgubio sam rejting, ali vjerujem da ću sve nadoknaditi.

 

Armin je bivši U-18 reprezentativac Hrvatske. No, što je on, Hrvat, Bosanac, Čeh, Talijan?

 

- Ipak Bosanac. Iako sam igrao za Hrvatsku, više živio tamo... Ali kad sam sa Slobodom igrao na Mejdanu pred 6.000 ljudi protiv Sarajeva, i to 1. ožujka na Dan nezavisnosti BiH, pa je zasvirala himna, nikad se nisam tako posebno osjećao. Bilo je lijepo iskustvo igrati za Hrvatsku, ali ako bih mogao birati jednu, mislim da bih igrao za BiH. 

 

Djeluje kao mladić koji je opasno zacrtao svoje snove. Ali ne leti.

 

- Zbog ozljede ću kasnije sazrijeti i dobiti priliku. Imao sam sportsku nesreću, malo nesreće s trenerom, ali neću biti ni prvi ni zadnji koji će karijeru napraviti sa 24, 25...

 

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

 

 

On nema svog najdražeg košarkaša, naše pitanje odlučio je malo promijeniti.

 

- Moj najdraži igrač je Zlatan Ibrahimović. Znao sam se šaliti i reći da sam u Glasgow došao zbog Zlatana. Da je Celtic prošao Malmö, igrao bi u skupini s PSG-om. A ja bih sigurno saznao gdje su oni smješteni u Glasgowu - smije se.

 

- Ma, samo da mu stisnem ruku. Gledao sam ga nekoliko puta u Milanu, ali nikad ga nisam upoznao. Budem jednom...

 

Arminu uskoro u posjet dolaze roditelji i djevojka, no, neće se zadržati u Glasgowu.

 

- Idemo u Dublin na kvalifikacije nogometaša protiv Irske 16. studenoga. To se ne propušta. Poklopilo se da tada nemam svoju utakmicu... Idealno.

 

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

 

 

Hrvatska se već dugo muči sa stvaranjem playa. Zašto je to tako teško?

 

- Kad si mlad i na poziciji 3-4, puno manje imaš loptu u rukama. Play zove akciju, prevodi loptu, moraš znati koga boli trbuh, koga je cura ostavila, čija je cura trudna... Moraš znati sve. Moraš biti ekstremno inteligentan za pravog playa. Ne kažem da su drugi glupi, ali jednostavno, play ima najviše loptu u rukama a time i veću vjerojatnost da će gubiti lopte, zabrljati. Više ga se vidi. Znate kad ljudi stvore dobre playeve? Kad se nema love da kupuju Amerikance. Onda moraju trpiti svog playa, i ne znajući da ga stvaraju. A u biti su mu samo dali pravo na pogrešku...

 

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

 

PRENOSIMO Sportske novosti, PIŠE Kristina Dominković, FOTO arhiva SN