Ispovijedi pasioniranih trkača: Trčanje je sreća, a dijelom i ovisnost

Sljedeću subotu trči se Zagrebački cener, noćna utrka kroz centar metropole, što za najveći broj trkača rekreativaca znači i kraj ovogodišnje trkačke sezone – piše Josip Antić /tportal.hr

 

Koji tjedan ranije u Ljubljani, trčeći svoj prvi polumaraton, naš reporter zapitao je sebe i članove u Hrvatskoj jedinstvene skupine trkača okupljene pod imenom Zimsko trčanje u Maksimiru, pitanje koje im svakodnevno postavljaju: zašto trčimo kad nas nitko ne goni?

 

To je to - sad sam sam k'o Pale sam na svijetu, iako sve oko mene buči od navijača, a ispred mene i iza mene su grozdovi trkačica i trkača u majicama svih boja. Petnaesti je kilometar besprijekorno organiziranog Ljubljanskog maratona, na kojem ja sa svojih pedeset i kusur (dakle pol-čovjek, u smislu većinski vlasnik više od polovice dionica vlastitog života) mogu nastupiti samo u polumaratonu.

 

Maraton je za odlikaše, a i ovo je za mene veliki zalogaj – prvo okušavanje na trci dugoj 21 kilometar i 98 metara. A na toj ruti oko slovenske metropole do petnaestog kilometra trčim s drugaricama trkačicama Zdravkom, Ivanom i Zoranom. Zdravka, najiskusnija među nama, na satu provjerava kako se ostvaruje naš plan, čija je zadnja točka 15. kilometar. Do tog trena znali smo točno kojim tempom treba trčati prvih 5 kilometara, za koliko ubrzati do 10, koliko stisnuti gasa do 15... Nakon toga, ako imaš snage, a trebao bi, jer je plan napravljen tako da je sačuva za kraj, direktiva je - ne okreći se sine! Ili kćeri, svejedno. I eto me, na 15. sam, sam k'o ptica, a kako kao svaki nezaposleni Hrvat nemam love za iole pristojni Graminov sat na kojem se može pratiti tempo, potežem po osjećaju, kako bi se moglo nazvati opserviranje stanja u kojem radovi srca, nogu i pluća pulsiraju kao jedinstvena energija. Na glavi je da samo surfa po njoj... I zasurfao sam još uvijek sa zebnjom, jer ne upozoravaju bez vraga priručnici za trkače amatere, kako kriza u polumaratonu najčešće dolazi između 17. i 18. kilometra... To vam je ono kad lupite o zid koji nitko ne vidi i ne osjeća osim vas. Jer je u vama.

 

Tako bi po nekoj holivudskoj dramaturgiji (navuci gledatelja, pa ga pusti da čeka) izgledao osobni prijelomni trenutak 20. ljubljanskog maratona, vrhunskog sportskog i rekreativnog događaja u kojem je moja mala kaplja znoja činila tek dio ogromne zmijurine od više od 20.000 trkača, koliko je ove godine 25. listopada poteklo ulicama glavnog slovenskoga grada. Rijeka trkača je, uistinu, mnogonacionalna, predvode je od prirode nadareni tamnoputi hitronogci, a nabralo se i 1.421 dugoprugaš iz Hrvatske. Sve su to ljudi različitih profesija, statusa, opredjeljenja, ali ono što ih unatoč tim razlikama neraskidivo veže jest to da trčanje drže toliko važnim da su oko njega oblikovali život. To znači da, ako ne u svakom danu, a ono barem svakom drugom, između rada, hranjenja, spavanja, ljubljenja i svađanja i, dakako, plaćanja poreza, sat vremena obavezno posvete igri s vlastitim nogama. Na početku to se moglo zvati joggingom, ali ako ste dogurali do Ljubljanskog ili sličnih polu-maratona, onda je sigurno da ste trkač i da vam ni nebo (kišno ili sunčano) više ne može pomoći ni odmoći. 

 

A od svih trka (maratona, polumaratona i utrka na 10 kilometra) polumaraton je najpopularniji, ove godine za tu utrku u Ljubljani se prijavilo 9.667 trkača, što i nije čudo. Iako kao olimpijska disciplina nije priznat, skraćeni maraton dostupan je i mnogima lakše ostvariv izazov. Zato diljem svijeta uz maratone uvijek postoji polumaratonska trasa (Newyorški polumaraton, Gothenburški maraton... ) a i u Hrvatskoj se organiziraju utrke u mnogim gradovima, od Dubrovnika, Splita i Rijeke, do Varaždina, Zagreba i Osijeka.  Razmjerno tomu promijenila se i slika o trkačima: nekada davno na nasipu se na njih gledalo kao na čudake, sada s obje strane rijeke, po Jarunu, Maksimiru... trče grupe novopečenih. A najveći stupanj uspjeha pritom se ne mjeri u rezultatu ili istrčanim kilometrima, nego onom stanju duha kad sami sebi iskreno možete odgovoriti na pitanje zašto trčim – jednostavnim odgovorom – zato što me to čini sretnim! 

 

 

A baš tako mi je, još dok smo se u Ljubljani ubacivali u boksove za start, odgovorila Vlasta Jasenko, mlada uspješna menadžerica. Nije trčala u Ljubljani, ali je potegnula do nje iz Zagreba, digla se s nama ostalima u 4 sata ujutro i stajala pred crtom starta, dočekivala ekipu na cilju, radovala se i krijepila. Njena trkačka priča počela je prije nešto više od tri godine.

 

'Promatrala sam skupinu čudnih ljudi u tajicama, s bočicama vode, kako se sinkrono kreću prema Nasipu (kaže, piše ga velikim slovom, jer je važno mjesto u njenom životu). Malo sam se raspitala i saznala da su to trkači-školarci i da postoji, zamisli (!) - Škola trčanja! Nije mi trebalo puno da se pridružim sljedećoj generaciji AŠT-a (Adidas Škole tračanja) te 2013. ponesem majicu s napisom - Vlasta is all in! Tako je krenulo... Metar po metar, proklinjanje nekondicije, vježbanje daha, niski skip, visoki skip, prvi kilometar, prvih 5 km, prvi Mali krug na Nasipu, prvi Veliki i ostalo je povijest... Ostala sam 'in'! Danas sam trkačica na duge staze, poprilično brza polumaratonka, a do proljeća, ako Bog da zdravlja, i maratonka!' priča mi Vlasta, iza koje je koji tjedan prije Ljubljane ostao Amsterdamski polumaraton na kojem je za rekreativce postigla respektivni rezultat: 21 km za 1:56.15 ( trkački rečeno PB rezultat - Personal Best)! Bio je to njen jubilarni 10. polumaraton, popularno zvan 'Half', jer samo je jedan (i opet velikim slovom!) Maraton! 

 

PRENOSIMO tportal.hr PIŠE Josip Antić FOTO Robert Fajt/Cropix