Zdravlje je prirodni dar koji se, kao i sve ostalo, nasljeđuje

Često je tragično što mnogi svoja osobna iskustva i ugodne emocije, izabrane aktivnosti, nude kao univerzalnu preporuku – piše Željko Mataja

 

Tjelesne aktivnosti i bavljenje sportom neupitno pridonose biološkim potrebama svake jedinke jer je čovjek poput bicikla. Ako ne giba pada! No, da bi se čovjek bavio aktivnostima mora biti zdrav za izabrane aktivnosti, jer čovjek raspolaže različitom kvalitetom zdravlja svojih organa i svega što ih opslužuje. 

 

Čovjek može imati, uvjetno rečeno, zdravlje pluća za sto godina života, ali ako mu bubrezi imaju životni vijek za sedamdeset godina onda će mu  kvaliteta života biti ovisan o mjeri korištenja bubrega, a ne pluća. Dakle ne postoje apsolutno zdravi, niti postoje apsolutno bolesni ljudi.

 

Zdravlje bi valjalo ocjenjivati zbirom nasljednih osobina o kojima ne ovisi samo bavljenje sportom nego i život u cjelini. Drugim riječima, zdravlje nije puko odsustvo bolesti, što se odavna zna, nego je i sposobnost prilagođavanja organizma naporima života i rada. No, prilagodba ima jedan smisao u razvoju jedinke, a sasvim drugi u radnim zahtjevima bilo da je riječ o treningu ili pak radu u tvornici, uredu ili u rudniku.

 

Zdravlje je prirodni dar koji se, kao i sve ostalo, nasljeđuje kao biološki materijal od roditelja ili njihovih predaka, pa čovjek može naslijediti kvalitetan organski sustav, a nedostatan u opsluživanju organa, kao i brojnim drugim kombinacijama što imaju, da kažemo, uska grla ili medicinskim jezikom rečeno locus minoris (slaba mjesta). 

 

Postoje ljudi koji ne konzumiraju alkohol, a boluju od jetra ili  ne puše a boluju od pluća baš kao što mnogi postaju žrtve svojeg zdravog srca i „nezdravog“ krvotoka što često dovodi do infarkta (zatvorenog dotoka krvi do srca).

 

Konvencije o zdravlju su jednostrane i malo tko zdravlje tumači zbirom nasljednih osobina koje nisu nikakav socijalni cilj kojeg je moguće ostvariti nego je prirodni dar, a često i sredstvo za ostvarivanje različitih socijalnih ciljeva kao što je slučaj u sportu, ali ništa manje u znanosti, umjetnosti, pa i  i u pukom životarenju. 

 

 

Pojava učestalog umora u nekoj aktivnosti, ozljeda ili bolest obrambeni su mehanizmi ili neka vrst prisilnog odmora kojim se organizam čuva od nasilja nad njegovom prirodom. Valjalo bi znati da je svaka vježba podražaj na koji organizam reagira na tri načina. 

 

Pozitivno reagira ako se čovjek prilagodi naporu o čemu više od ostalog svjedoči ugodna emocija što se javlja tijekom vježbanja i koja postaje izazov koji potiče na aktivnost. Neutralni učinak se javlja kad je podražaj ispod praga što bi doticao subjektivni osjećaj tjelesnog naprezanja. 

 

Negativni učinak vježbanja najčešće i najlakše je prepoznati kad organizam pruža otpor i na neki se način brani složenim mehanizmima od aktivnosti. Jedan od mehanizama je svaka pojava umora i neraspoloženja. Posljedica je to negativnog adaptacijskog mehanizma. 

 

Naravno, budući da su trening i nastava u školi oblik prisile koji ima sustavne zahtjeve, dolazi do nagomilavanja umora kod osoba na koje podražaj negativno utječe. Na treningu, ali i u školi, kad učenik nema, rekli bismo, smisla za neki nastavni predmet pruža mu otpor što „stručnjaci“ tumače lijenošću ili nezainteresiranošću.  

 

Nagomilani umor dovodi do ozljede ili oboljenja što su praktično prisilni odmori koji čuvaju čovjeka od napora koji ne odgovara njegovoj biološkoj naravi. Priroda se odupire nasilju nad onim za što čovjek nema sposobnost iliti dar. 

 

No, ni u intelektualnim naprezanjima se stvari ne razlikuju. 

 

Nažalost, pedagoška misao nije dosegla odlučujući stupanj bioloških spoznaja, pa se nasilje nad prirodom učeničkog ili sportaševog otpora kvalificira od nemara do nediscipline. Objektivno je češće u pitanju nesposobnost ovladavanja predmetom što može imati psihičke traume koje se, za razliku od tjelesnih, malo teže prepoznaju.

 

Tjelesno vježbanje i općenito sportovi korisni su samo u mjeri koja pridonosi čovjekovim prirodnim sklonostima. Krivo je temeljem zdravlja sportaša izvlačiti zaključak da im njihove aktivnosti same po sebi donose zdravlje. Njima njihovo zdravlje omogućava prilagodbu na napore što im jamče uspjeh. Tom se logikom ne služimo kad naiđemo na ljude koji unatoč obilnim dozama pušenja ili konzumiranja alkohola dožive duboku starost, pa čak i političku ili znanstvenu relevantnost. 

 

Dakle, nitko ne kaže: doživio je duboku starost zahvaljujući obilnim obrocima uz konzumiranje alkohola i duhana.

 

Budući da u životu ne postoji apsolutna korist, jednako ne postoji ni apsolutna šteta od aktivnosti. Sasvim je drugo pitanje: Koja je granica što dijeli korist ili štetu od jela, pića, hodanja, trčanja, rada, odmora i vlasti? Odgovor je uvijek isti: Mjera!

 

Da postoje granice koje određuju korist i štetu u nekoj aktivnosti zornije od ostalih su pokazali vrhunski sportaši, pa čak i pojedinci koji su prihvatili veliki volumen i intenzitet treninga kao način života. U njih je sve više tipičnih oboljenja i ozljeda koje su se pripisivale sportu, a danas je bjelodano jasno da su u pitanju osobe koje su svojim aktivnostima potrošile dijelove bioloških resursa. 

 

Prema tome vezu između sporta i zdravlja uvijek određuje onaj koji se bavi sportom. Koliko je sportaš zdrav toliko je i moćna veza između sporta i zdravlja. 

 

Sportaši se zdravljem razlikuju od ljudi drugih djelatnosti ili profesija, jer im je zdravlje, uz tehničke sposobnosti, uvjet da bi se mogli baviti izabranim sportom na granicama tjelesnih mogućnosti, dok za pisanje, crtanje ili rad za strojem učinkovitost ne ovisi o maksimalnim prilagodbama na napor. 

 

U svakom slučaju svi uspjesi na visokoj razini postižu se, na neki način, žrtvovanjem općih sposobnosti u korist prilagođavanja posebnim zahtjevima odlučujućim za visoku učinkovitost. Zbog toga je veza između sporta i zdravlja uzajamna pa se ljudi, najčešće opredjeljuju i u izboru aktivnosti zapažaju ako zdravlje podržava aktivnost primjerenu izabranom sportu. 

 

Zbog te se činjenice višestranost manje primjećuje jer se pojedinci svojim jednostranim sposobnostima visoko izdižu iznad prosjeka određujući tako nove granice koje ljudi slijede namjerom da ih premaše makar i po cijenu osobnog zdravlja. 

 

Zdravlje, ne kao odsustvo bolesti, jednako se troši u bilo kojoj djelatnosti. Stoga je razgovor o sportu kao čimbeniku jačanja zdravlja na krivom kolosijeku ako netko misli da se aktivnostima zdravlje može jačati. Zdravlje valja čuvati, odnosno, raspolagati zdravljem 

kao prirodnim resursom za sposobnosti, znanje i umijeće. 

 

Bezrazložno je govoriti o dobrim ili o lošim sportovima. Sportovi doista mogu biti dobri ili loši. Pitanje je samo u odnosu na što? Koliko god se trudili objasniti da je plivanje korisno, ljudima koji imaju problema s dišnim putovima ili su im osjetljive uši u dodiru s vodom, za njih plivanje nije zdravo.

 

Ljudi se obično određuju za sportove u kojima mogu biti uspješni. To je posljedica njihove darovitosti koja može u istom sportu, baš kao i u svakoj djelatnosti, imati različite stvaralačke razine. Bavljenje sportom ili nekim tjelesnim aktivnostima koja ne nailaze na potvrdu subjektivnog zadovoljstva, neupitni je promašaj i aktivnost koja se vrši zdravlju u inat. 

 

Često je tragično što mnogi svoja osobna iskustva i ugodne emocije, izabrane aktivnosti, nude kao univerzalnu preporuku. 

 

Netko ima zdravlje za gimnastiku, drugi za atletiku, treći za sportske igre. Neupitno je da svima njima odgovaraju oblici gibanja kojima je najbliže trčanje. 

 

Čovjek je doslovce osuđen na trčanje. Dok je bio blizak prirodi trčao je da stigne hranu ili da ne bi postao hrana. Danas je mnogima trčanje za materijalnim dobrima život pretvoren u napor za bolji život koji ponekad i ponekog košta života.

 

 

 PRENOSIMO Večernjakova blogosfera PIŠE Željko Mataja FOTO mojezdravlje.net i blogosfera