Rato bez mira

Rato Tvrdić u žutom je dresu proveo čitavu igračku karijeru. On je splitski Francesco Totti. Osvojio je dva prvenstva, tri Kupa, dva Kupa Koraća, a jedan fiscinantan podatak otkriva svu raskoš njegove igračke karijere - piše Bernard Jurišić, novinar SN

 

Pesaro 1997. Prva utakmica hrvatskog i srpskog kluba nakon osamostaljenja. Ratne rane još su svježe, a pobjede se broje i na sportskom polju. Splitu protiv favoriziranog Partizana nitko nije davao velike šanse, zbog čega nije bilo ni TV prijenosa. Večer prije utakmce obje momčadi su u dvorani, smjenjuju se na treningu, a na centru parketa pozdravljaju se stari prijatelji i suigrači. Legende. Dražen Dalipagić ponudi loptu Rati Tvrdiću i izazove ga da šutne s centra. "Može, ali ako pogodim moraš znati da ćemo vas sutra dobiti." Izbacio je loptu u prvom pokušaju, u košulji i cipelama, a ona je praćena pogledima igrača Splita i Partizana prošla kroz obruč bez da ga je i okrznula. Sutradan je Split pobijedio.

 

 

Tvrdići su težačka obitelj iz Varoša, starog splitskog kvarta naslonjenog na zapadni rub Prokurativa iz kojeg su potekli i Frane Matošić, Miljenko Smoje, Vladimir Beara, Tomislav Ivić i brojni drugi velikani. "Čuvaj se kuge, gladi, rata i tri Tvrdića brata", opjevali su ponosni Varošani Lovru, Ratu i Dražena, jednoga drugome do uha, kad su shvatili da bi ipak moglo biti nešto od tog "ženskog sporta", kakvim se košarka šezdesetih godina tretirala u gradu Hajduka, Jadrana, Gusara i Labuda.

 

Drugi sin došao je na svijet baš u nezgodnom trenutku, taman usred savezničkog bombardiranja Splita i talijanske kapitulacije. U kojoj je, prema vlastitom svjedočenju, i sam odigrao važnu ulogu. "Toliko sam žestoko plakao da su Talijani morali pobjeći jer me više nisu mogli slušati". To mu je vrijeme i dalo ime. Ratomir. No, onaj "mir" iz njegovog imena, ali i karaktera, brzo je nestao. Ostao je samo Rato. Rato bez mira. Do dana današnjeg, 72 godine kasnije.

 

Kad je Branko Radović početkom šezdesetih u Splitu krenuo slagati ono što bi se danas nazvalo "košarkaškim projektom", Rato mu se svidio baš zbog tog svog nemira. Brzine, čvrstine, vižljavosti, hitrine. Ali šut ga nikako nije išao. Radović ga je stoga na tri mjeseca preselio kod sebe, u stan kraj školskog igrališta. Dizali su se u 5 ujutro i vježbali šut do 7. A onda svatko na svoju stranu. Jedan na posao, drugi u školu. Ta tri mjeseca pretvorila su ga i u vrhunskog šutera. "Kad jednom naučiš mehaniku, sve drugo postaje automatika. Vuk dlaku mijenja, ali šut nikad." I nije se mogao načuditi košarkašima koji do kraja karijere ne nauče šutirati.

 

 

Rato Tvrdić jedan je od onih zbog kojih se cijela bivša Jugoslavija sedamdesetih godina neizlječivo zaljubila u košarku. Od onog filmskog svjetskog zlata iz Ljubljane 1970., do europskih zlata 1973. i 1975. Playmaker famozne petorke Tvrdić, Plećaš, Šolman, Ćosić, Skansi. Vjerojatno najjače hrvatske petorke svih vremena, uz svo poštovanje i čast prema genijalcima koji su došli kasnije. Ispratio je tri generacije velikana. Od Giergije, Ćosića i Skansija preko Plećaša, Slavnića i Šolmana do Kićanovića, Dalipagića i Jerkova. Bio je neumorni motor koji je svake sekunde na parketu čupao i vukao i uvijek je zbog svoje energije, pobjedničkog stava i osmijeha bio miljenik i trenera i suigrača i navijača. I iskrenosti koju nikad nije pakirao u ukrasnu foliju. Samo u zarazni osmijeh.

 

S Jugoplastikom je osvojio prvi naslov prvaka Jugoslavije one famozne 1971., kad je bujalo "Hrvatsko proljeće". U sportskom smislu bilo je to splitsko proljeće jer su i Hajduk i Jugoplastika u dva najpopularnija sporta te godine iza sebe ostavili dugačku kolonu svih naroda i narodnosti od Vardara pa do Triglava i natjerali ih da slušaju šampionsku zvonjavu Svetog Duje.

 

Rato Tvrdić je u žutom dresu proveo čitavu igračku karijeru. On je splitski Francesco Totti. Bez milijuna, ali s trofejima. Osvojio je dva prvenstva, tri Kupa, dva Kupa Koraća, a jedan fascinantan podatak otkriva svu raskoš njegove igračke karijere. Rato Tvrdić je igrao finala gotovo svih natjecanja koja su u njegovo vrijeme postojala. Finale državnog prvenstva, nacionalnog kupa, Kupa prvaka, Kupa pobjednika kupova, Kupa Radivoja Koraća, Europskog i Svjetskog prvenstva i Mediteranskih igara. Vjerojatno bi igrao i finale Olimpijskih igara u Meksiku 1968. da nije sam tražio od izbornika Ratka Žeravice da ga ostavi kod kuće. Nije mu se sjedilo na klupi pored Pina Giergije i Ive Daneua, a kod kuće je valjalo uhodati friško otvoreni TV servis.

 

 

Taj TV servis uvijek je bio njegova druga velika ljubav. Proveo je u njemu više od 40 godina i uvijek će istaknuti da je to bio njegov život baš kao i košarka. I zbog njega je, između ostaloga, odbijao inozemne ponude i transfere. "Za Jugoplastiku sam igrao srcem i dušom i nisam mogao zamisliti da za neki drugi klub igram istim žarom. A i nisam se želio odvojiti od svog servisa."

 

Sjedilo je tako šire društvo u kojem je bio i jedan Englez. I upita netko Ratu zašto slabo govori engleski. "Pitajte vi tog Engleza zna li on popravit' televiziju. Ne zna? Eto vidiš, ja ne znam engleski, on ne zna popravit' televiziju. To je 1:1."

 

Iako je odbijao sve pozive iz drugih klubova, jednom je u svom stilu odlučio malo "cimnuti" upravu splitskog kluba. Nakon što je njegov cimer Skansi otišao na godinu dana u Pesaro, Rato je otišao odigrati jednu probnu utakmicu za belgijski Liege. Sam je pobijedio prvaka Belgije, zabio u toj utakmici 42 poena i vratio se kući. Belgijaca se nakon toga mjesecima nije mogao otarasiti, ali iz Splita mu se nije išlo. Ni tad, ni nikad. Niti se njega moglo potjerati iz Splita, niti Split iz njega.

 

Njegove duhovitosti i anegdote spadaju u kategoriju urbanih legendi. "U životu ti je najpametnije biti inteligentan." Ili "uvijek pažljivo slušaj budalu da možeš napraviti suprotno". Ili "vidiš kako je Bog pravedan, dao je jadnom čovjeku jednu dužu nogu", vidjevši čovjeka kako šepa. Jednom je prigodom u Italiji tajniku kluba Josipu Biliću nekoliko dana nakon što je ovaj proklizao i pao na poledici uručio pehar za najbolju piruetu. Jednom su igrači Jugoplastike u Beogradu krenuli u noćni provod s nekolicinom igrača Radničkog, koji su upravo osvojili naslov prvaka. Zaustavi ih policija već prilično "vesele", a igrači beogradskog kluba, prvaci države, neuspješno mole za milost. Sve dok iz drugog automobila nije izašao on. Milicajac je zinuo: "Jeste to vi druže Rato?" Ne samo da vesela družina nije dobila kaznu, nego je dobila i policijsku pratnju do kafane.

 

 

Tvrdić je s bratom Lovrom, Skansijem, Šolmanom i Jerkovom betonirao temelje kluba koji ovih dana slavi svoj 70. rođendan. Možda bi imali i svoju titulu prvaka Europe da je Manović u zadnjem napadu finala Kupa prvaka u Tel Avivu 1972. umjesto prema udvojenom i fauliranom Šolmanu poslao loptu prema samom Tvrdiću. Možda bi imali i još jedan pokušaj da je iste godine u zadnjem napadu prvenstvene majstorice protiv Crvene zvezde na Rati sviran faul na ziceru. A možda je to bila cijena odrastanja jednog velikog, posebnog kluba čije ime i danas u svakom dijelu košarkaškog svijeta izaziva poštovanje i divljenje.

 

Rato je spona koja povezuje sve stranice klupskih almanaha. Tvrdi(ć) uvez. Kao igrač, kapetan, šef struke, sportski direktor, predsjednik NO, čelnik veterana, organizator, inicijator, rudar i govornik. Osoba koja još uvijek drži na okupu sve ono veliko i veličanstveno što je splitska košarka dala Hrvatskoj i svijetu. Neumorni štit ispred oronulih klupskih zidina vječno spreman podsjećati sve one koji žele zaboraviti. I pričati svima koji žele slušati. Čovjek kojemu se poklonila cijela košarkaška Europa. I to doslovno, u njegovoj dvorani. Koji je mogao nenajavljen i kod Tita i kod Tuđmana. Koji je osvojio i nasmijao svakoga tko ga je upoznao. Kojemu je suigrač napisao pjesmu. Čovjek po kome je napravljena maskota kluba. I s kojim počinje i završava svaka košarkaška priča u gradu koji je svijetu dao najbolji klub 20. stoljeća.

 

Ako je Branko Radović otac splitske košarke, Rato Tvrdić je njezin kum. Ako su Skansi, Šolman i Jerkov bili najveći, Tvrdić je bio najvažniji. Ako su Toni i Dino veleposlanici, Rato je ministar unutarnjih poslova. Splitski perpetuum mobile. I košarke i zajebancije. Povijesti koja oduševljava i istine koja nasmijava.

 

Rato bez mira.

 

PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Bernard Jurišić FOTO sport.hrt.hr i slobodnadalmacija.hr