EN
HR
U javnosti se s vremena na vrijeme pojavi vijest da je poneka, manje ili više popularna osoba bila pozitivna na doping kontroli, čime se pokušava obezvrijediti vjerodostojnost njenog uspjeha
Pojava dopinga višeslojno je pitanje i moralna dilema što zadire u prirodu civilizacije koja je nemilosrdna spram svih prirodnih resursa, a u sportu i čovjekovih mogućnosti uz razne vrste stimuliranja. Postoje sredstva za odgađanje umora, za otupljivanje boli, za smirivanje tijela ili pak za povećanje mišićne mase.
Za nedozvoljenim sredstvima, da bi bili uspješni, ne posežu samo sportaši. No, samo u sportu sudac i porota su IOC laboratoriji. Sad se pokazalo da se i u njima podvaljuje.
Trenutno je pod istragom Međunarodna atletska federacija koja je prikrivala istinu i tolerira one što svojim vrhunskim ostvarenjima privlače publiku. Ukratko, što je interes veći moral je manji. Za doping kontrolu se danas bezrezervno može reći da je postao igra carinika i krijumčara u kojoj su pozitivni na doping žrtve, a ostali slavljenici.
Rekorderi u prinosu mesa jednako koriste anabolička (nedozvoljena) sredstva baš kao i rekorderi u prinosu žitarica, voća i povrća koji imaju zgodan naziv za zloupotrebu a zove se „zaštita bilja“. Bilje se uistinu štiti od insekata pesticidima, a korov uništavaju herbicidi da bi konzumenti, a to smo mi, ovisili o zdravoj probavi, a ne o zdravoj hrani.
DOPING SREDSTVA NISU STVARANA ZBOG SPORTA
Ništa od svega što se, pod nazivom unapređenja, koristi u sportu nije stvarano zbog sporta. Sport naprosto koristi tehnološke domete, a što se dopinga tiče kontrola je uvedena u Münchena O. I. 1972. godine. Dr. Fischbach je kao predsjednik Zdravstvene komisije IOC-a objavio listu dozvoljenih i nedozvoljenih sredstava koje su do tog vremena koristili sportaši za poboljšanje sportskih rezultata nadoknađivanjem deficitarnih tvari u procesima treninga i natjecanja.
Olimpijske igre u Münchenu doslovce su najavile rat korisnicima dopinga i otvorile prostor jednog drugog nadmetanja u kojem je, prljavi doping, danas već ustupio mjesto sofisticiranom dopingu s hormonima u kojem se nadmeću i same laboratorije, odnosno, oni koji svojim spoznajnim dometom mogu priuštiti stanovite prednosti sportašima koji koriste ono što tehnološki nije moguće detektirati ili se pak može organizam blagovremeno očistiti.
U sportu je sve više drugih igara koje neodoljivo asociraju na carinike i krijumčare što se odvija u nadmetanjima za nacionalni i tržišni prestiž.
O tome je svojevremeno najbrži, ali diskvalificirani zbog dopinga, Ben Johnson u predgovoru knjige „Doručak šampiona“ (G. Tepšić, Charlie Francis, Lexia doo) između ostalog napisao:„Osim novčanih dobitaka za natjecatelje i njihove matične saveze, veliki interes da sportaši što više koriste nedopuštena sredstva imale su i farmaceutske tvrtke koje su proizvodile iste. Dolaskom sve sofisticiranijih metoda dopinške kontrole, takve su tvrtke stavile sportaše u drugi plan i počele se natjecati. Tko će od njih prvi na tržište izbaciti novi, poboljšan i na testiranju „nevidljiv“ preparat. Na kraju je to postao pravi ruski rulet za sportaše koji su bez pravih dokaza o dugoročnim posljedicama po njihovo zdravlje uzimali takve nove „lijekove“
TEHNOLOGIJA
Svijet molekula otvorio je posve nove prostore i izazove. Sve što danas nudi tehnologija i njena industrijska proizvodnja posljedica je sintagme: „živjeti znači uspjeti“. Uspjeti u onome čime se bavimo. Pojam sportaša već odavna ne korespondira s antičkim uzorom skladnosti duha i tijela. Jednu skupinu takvih sportaša čine i kultivisti tijela (Body building što svoje mišice njeguju i oblikuju u brojnim fitnes centrima; oni su bez kontrole prepušteni osobnom riziku korištenja palete proteina pogubnijih od onih nad kojima doping kontrolom brinu brojne laboratorije kako bi sportaši što nastupaju na natjecanjima svoja ostvarenja postizali bez prisutnosti nedozvoljenih sredstava.
I dok na jednoj strani postoji masovna i skupa kontrola, na drugoj se strani nitko ne osvrće na prostor pristalica njegovanja tijela pod nazivom bodybuilding. Korištenje nedozvoljenih sredstva u toj je djelatnosti dosegla katastrofalne razmjere, ali i mišićne tvorevine koje jednako prkose razumu kao i, po mojem sudu, estetskom izgledu.
Doping se nažalost u sportu nikad neće iskorijeniti, jer sport nije samo igra nego i spektakl u kojem na sportskim priredbama sportaši postaju protagonisti surovog rata za novčane nagrade, za nacionalni ili za državni prestiž i za tržišnu dominaciju. Stoga nema tog sredstva kojeg sportaš neće koristiti ako je uvjeren da će mu osigurati uspjeh. Naime, uspješni sportaši postaju neka vrst javne svojine. Svi polažu prava na njihove uspjehe i uzimaju si pravo osuđivati ih za njihove neuspjehe. U takvom ozračju teško je odoljeti izazovu svega što razumijemo uspjehom.
JAVNOST
Javnost se uporno bombardira temama i pričama o štetnosti alkohola, o opasnostima prebrze vožnje i, naravno, o žrtvama droge ili o dopingu sportaša. Mislim da to ljudi više i ne prate osobitim interesom. No, kad se dogodi da, s vremena na vrijeme, netko od sportaša „padne“ na kontroli javnost se negativno senzibilizira, zgraža i čudi se mjerom strasti osuđivanja kojom su se služili za proslavu „njihovih“ uspjeha. Sportaše zbog dopinga možemo žaliti, ali ne i osuđivati jer su slijedili imperativ progresa koji je jednako nemilosrdan o čemu svjedoče, recimo, norme koje valja ispuniti za odlazak na OI.
Dvojim da ih je odavna nemoguće ispuniti bez farmacijske proteze. Naravno, publika nije informirana o uzrocima i doživljava samo posljedice koje su u konačnici uspjeh ili neuspjeh ma kakav on bio. Koliko je spomenuta činjenica točna možemo se uvjeriti primjerom rekordera u prinosu žitarica. Rekorder nikad neće dobiti publicitet kao što će ga imati nogometaš, tenisač i da ne nabrajam zvijezde na nebu sportske galaksije. Zašto? Zato što je proizvođačka konkurencija žitarica anonimna, a žetve se ne odvijaju pred očima javnosti. Olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva nisu samo sportski nego su i tržišni izazov u kojem su sportaši, manekeni. Oko njih je tisak, kamere i reflektori koji im daju sjaj isti onaj kojim ga želi zamračiti kad misle da su moralni suci.
TKO STIMULIRA DOPING
Sve što razumijemo napretkom znanosti i tehnologije pustošilo je prirodu da bi društvu omogućilo hiperprodukciju koja ne služi samo životu nego njegovom izobilju. Sport samo slijedi natjecanje tržišta ostvarenjem pojedinaca koji ga reklamiraju. U tom smislu vrijednost sportaša nije ekvivalent tjelesnog napora nego tržišnih izazova. Cijeni se sportaš mjerom rekvizita koje će tržište zbog toga što ga koristi gutati, odijela kojeg će odijevati, sat ili bilo što prikazati.
Doping je neupitno štetan kao i rad u okruženju kemijskog, biološkog, radioaktivnog i svakog drugog zagađenja. Objektivno štetniji je rad rudara koji se radom jednako truje da bi preživio, od korištenja dopinga sportaša koji će mu pridonijeti materijalnu korist, uz zadovoljstvo treniranja. Hrvatski su olimpikoni uspjeli čak izboriti neku vrst sportskih mirovina jer putem medija su uvjerili saborske zastupnike da su se žrtvovali za državu mada im je trening bio „rad“ u kojem su uživali.
Sport odavna nije čimbenik zdravlja, a dobiva značenje koje diktiraju oni koji ga materijalno i financijski usmjeravaju. Samim tim postao je sredstvo ostvarivanja socijalnih ciljeva, ekonomskih interesa, tržišnih izazova i političkih motiva. Sportaši da bi ispunili očekivanja onih koji im osiguravaju uvjete i sredstva koja u njih ulažu sponzori, pokrovitelji i najčešće država preko svojih vladinih i nevladinih institucija, posežu za nedozvoljenim sredstvima koja imaju opći naziv: „doping“.
Posljedice korištenja dopinga su uistinu posve individualne ili kako narod veli:"Tko ne plati na mostu, platit će na ćupriji."
PRENOSIMO Večernjakova blogosfera PIŠE Željko Mataja FOTO Screenshot
