MILA HORVAT Skupila sam hrabrost za promjenu svog života

Vrsna novinarka odlazi s HTV-a, što će svakako ražalostiti i njene brojne poklonike, ali i bitno oslabiti sportsku redakciju – piše Robert Matteoni, novinar SN

 

Vijest o njenoj odluci da napusti HTV odmah je postala temom dana u svim medijima. Dovoljan je to argument o specifičnoj težini jedne novinarke, a pogotovo u kontekstu ‘žene u izrazito muškom svijetu nogometa’ Mila Horvat, lijepa je žena koja je u tom statusu doživljavana u profesionalnim joj počecima, dok se nije spoznao novinarski talent i upućenost u tematiku kojom se bavi. Svijet nogometa je pogotovo dogmatičan, predrasudama opterećen, pa nije čudilo kako su njeni prvi ozbiljniji analitički pristupi dočekani sa, ajmo je nazvati skepsom. No, kako je vrijeme odmicalo,tako je kolegica Horvat stjecala sve veći respekt publike i aktera nogometa, sporta kojem se najviše bavila i kojeg, po svojoj tvrdnji, apsolutno najviše voli. Trudi(la) se stručno educirati, čime je izražavala respekt i gledateljima i akterima, želeći ozbiljno analizirati događanja. Poseban respekt stekla je postavljanjem direktnih i tzv. neugodnih pitanja trenerima i igračima, a i nerijetkim ironijama koje su govorile više od brojnih stereotipnih odgovora… Taman kada je postala ‘sve to’, odlučila je stati. Logično je pitati, zašto?

 

NEMIRAN SAM DUH

 

- Zato jer je došao taj trenutak kada sam skupila dovoljno hrabrosti da promijenim svoj život! - počela nam je svoju priču. 

 

- Duže vrijeme sam osjećala da sam željna novih izazova, a nakon što sam praktično 14 godina posvetila poslu na HTV-u. Po prirodi težim perfekciji te sam bukvalno izgarala od prvog do posljednjeg dana na Prisavlju da što bolje napravim svoj posao. Reakcije u javnosti, kao i poruke mnoštva znanih i neznanih koji mi se javljaju, pokazuju mi da sam uspjela napraviti nešto dobrog i da su ljudi to prepoznali. Eto, s takvim osjećajem ispunjenosti, na miru sama sa sobom i svojom odlukom, napuštam HTV, kuću kojoj dugujem za sve dobro što sam doživjela od prvog dana 2002. godine u profesionalnom smislu. Počela sam od vijesti s placa i korak po korak napredovala, a taj logičan put smatram najvažnijim temeljem da novinar može steći nužna znanja i iskustva.

 

 - Stereotipi su dio naše svakodnevice, ali trudila sam uvijek odmaknuti od konvencionalnog. Osobno se užasavam života u stilu ‘tako bi trebalo biti jer je to uobičajeno’. Nemiran sam duh i takav pristup nije dio mojih životnih pa ni profesionalnih shvaćanja. Osjetila sam da u ovom poslu više nemam dovoljno entuzijazma, rastao je osjećaj neke okovanosti i rutine odrađivanja. Definitivno nije to moja percepcija perspektive i zato sam presjekla. Željna sam novih izazova i početaka, dokazivanja i motivacije, a kada sam to konačno obznanila odgovornima na HTV-u, a potom i javnosti, imala sam osjećaj kao da sam se riješila jednog teškog tereta. To je bio samo znak da sam postupila ispravno, prema sebi, ali i prema drugima…

 

- Ona nije isključiva i jedina, ali definitivno je imala veliki utjecaj na moju odluku. Prošla sam tri nezamislivo teške operacije i logično da sam postala svjesna kako su to signali tijela da moram nešto promijeniti. Novinarski posao troši čovjeka do maksimuma. Rekoh vam, ne znam drugačije nego izgarati na poslu i onda sve to dođe na naplatu. No, istina je i to da sam o odlasku razmišljala i prije saznanja da sam bolesna, tako da je to samo još snažnije i prioritetnije usmjerilo moje zaključke...

- Definitivno Mundial u Brazilu. Vrh u nogometnom doživljaju i profesionalnom iskoraku. Otišla sam tamo ubrzo nakon druge operacije, na vlastiti rizik, ali odraditi planetarni događaj te vrste za mene je bio ispunjenje jednog dijela snova. Eto, ispalo je i dobro, budući sam čak za to dobila nagradu HZSN-a.

 

NAJTEŽE IZA KULISA

 

- Silan posao iza kulisa, za pripremu emisija, a koje gledatelji ne vide i teško mogu razumjeti složenost. Pogotovo je teško kada nešto pođe po zlu pa moraš u direktnom prijenosu improvizirati. Pored sve odgovornosti i posla, teret mi je bio što moram misliti na estetiku. A sve sam u tom trenutku, samo ne žena. Za taj dio uvijek odvojim najmanje vremena, 15 minuta. Nekad i zaboravim. Ali dobro, najvažniji mi je oduvijek sadržaj i intelektualni dio, za ostalo lako. Ima tu materijala, priča za rubriku ‘Vjerovali ili ne’. Možda jednog dana nešto i o tome napišem…

 

- Ima ih više i neću pojedinačno nabrajati. Redom su to sjajni profesionalci, od poznatih do ljudi iza kulisa, uvijek spremnih pomoći za zajednički cilj pripreme nečeg što će se publici dopasti. Ti će se ljudi sami prepoznati.

- Mislim da bi trebalo novinare slati više na lice mjesta sportskog događaja. To je bit reporterskog posla, razgovarati sa sportašima i čuti uživo dojmove. U studiju ste limitirani. Trebalo bi više reportaža o njima, dokumentarnih djela, mala smo zemlja s velikim sportašima, koji su pisali povijest. Trebali to više cijeni i sačuvati vrijednosti za nove generacije.

- Kritika mora biti argumentirana i kad dolazi od ljudi koji gledaju sport i plaćaju pretplatu, treba je shvatiti ozbiljno. TV nije zbog sebe, kao javni servis postoji zbog gledatelja koji plaćaju i konzumiraju sadržaj. Sport zaslužuje biti u prvom planu i znaju se prioriteti, zato smatram da ti isti sadržaji moraju biti dostupni ljudima na kanalima koji pokrivaju čitav teritorij RH, pa i inozemstvo u izravnom prijenosu. No, o tome ne odlučuje sportska redakcija!

 

- Među nogometašima istaknut ću Stipu Pletikosu, koji u svakoj prilici pristojno odgovara na pitanja i to na jednoj intelektualnoj razini. Boban, nažalost, nije često u eteru, ali svaki razgovor s njim je zanimljiv, iskren i obogaćuje vidike. Zoran Primorac, Marin Čilić su također sjajni. Među komentatorima, Igor Štimac ima prirodan talent za retoriku i moć uvjeravanja. Joško Jeličić je bez dlake na jeziku o svim temama. To je vrlo važno za analitičke emisije te za nas koji radimo, a i za gledatelje pravo osvježenje.

 

GUARDIOLA JE ČEKAO

 

- Postoje mnogi koji razumiju sport, ali se ne mogu izraziti kvalitetno. Najteži su oni iz kojih ne možete izvući ni dvije rečenice i oni koje čekate da nešto kažu, a prođu šutke pored vas. Kolege iz mixed zona znaju o čemu pričam.

 

- Recimo Marko Pjaca, kralj ‘coolera’. Dođe ozbiljnog lica, onako rutinski ispriča svoje na bilo koju temu, a onda odaje simpatičan dojam kako jedva čeka otići na ozbiljnije poslove, igrati. Djeluje kao da ima 45 godina iskustva, a ne da je tek na početku prave karijere. Drag je Valent Sinković, skroman nakon svih uspjeha i vrlo simpatičan, Sandra Perković je kraljica. S njom nikad ne znate što ćete dobiti i takve spontane iskrene ljude obožavam.

 

- Ima ih podosta, no evo jedne friške koja odaje i kako se stvari mogu nepotrebno prožvakavati. Pep Guardiola, prema obvezama UEFA, mora odraditi kratki intervju s vlasnicima prava domaće TV (dakle njemačke) i press konferenciju. Čovjek je pričekao da mi završimo intervju s dinamovcima, iako nije bio obvezan razgovarati s nama. Čak su mi kolege javili da je završio s Nijemcima i da će otići na presicu pa ga nećemo imati. No, Guardiola je bio veliki gospodin, pričekao nas je i došao do naše TV kamere. U životu to nisam doživjela, da tako planetarni slavan lik pruži respekt njemu maloj HR televiziji. Dok je čekao, uzeo je tu žvakaću da se valjda osvježi, a što bi se sada mi, sretni što nam je priuštio taj razgovor, bavili žvakom. Na kraju se pristojno rukovao sa svima tamo koji su radili, što nije baš običaj. Mnogi ne pozdrave ni novinara koji radi intervju, kamoli režisera i ostale. Svaka mu čast na profesionalnosti. To samo potvrđuje moja iskustva i tezu da nema problema u suradnji s pravim veličinama koji su zapravo skroz jednostavni i pristojni. Sjećam se, u ‘Dobrom jutru’, kad npr. Josipi Lisac, Massimu nije bio problem doći u 6.30 ujutro na tonsku probu prije emisije, a nekim pjevačicama bilo je prerano. I kad se sjetim da neki naši igrači prođu pokraj novinara bez riječi nakon što ih ovi satima čekaju i smrzavaju se, gospoština velikana kao Guardiola je još dojmljivija…

 

PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Robert Matteoni FOTO arhiva HZSN/Cropix