Mateo Beusan: I ja sam kao sudac griješio. I to pred 90.000 ljudi. Zvali su me Mr. Penal

Oko Sokolovo, čovjek koji na optuženičku klupu rado strpa sudačke autoritete i što je najvažnije, vjeruje mu se, otvorio je dušu doajenu sportskog novinarstva, novinaru godine HZSN, Tomislavu Židaku.

 

Godinama sam se Matea Beusana sjećao po jednom nogometnom detalju. Kad god bih ga vidio na televiziji, kroz glavu bi mi proletjelo: “To je onaj tip koji je 7. listopada 1989. godine u Banjaluci istjerao 4000 BBB-ovca sa stadiona!” Nitko se više ne sjeća da je trener Borca tada bio Stanko Poklepović, da je cijela bivša Jugoslavija bila premazana ratničkom retorikom. Sjećam se zatočeništva zagrebačkih navijača na pomoćnom igralištu, noćnog vlaka za Zagreb...

 

Za 40 godina novinarske karijere najmanje sam tekstova napisao o nogometnim sucima, doživljavao sam ih tek kao servis nogometnog spektakla. Sve dok se na TV ekran nije naselio Mateo Beusan, kao neizostavni komad namještaja u dnevnom boravku, “Oko sokolovo” je postalo šlag na torti svake nogometne emisije. Često bi na optuženičku klupu posjeo sudačke autoritete, bez dlake na jeziku govorio je o sudačkim previdima, o sljepilu, znao je “oplahnuti” i velike suce. I Beusanu se danas vjeruje, vjerujem mu čak i ja, čovjek koji sumnja u sve. Mateo Beusan je čovjek kojega su prestale proganjati vlastite pogreške i procjene iz prošlosti, pa čak i onih 4000 BBB-ovaca, koje je izbacio sa stadiona, više ga ne doživljavaju kao neprijatelja.

 

Sjedimo u Van Goghu. Iako nam je ovo prvi intervju, djeluje opušteno, čak i nakon prvog pitanja.

 

TEŠKI IGRAČI

 

- Ne jedan, bilo ih je dosta, a jedan me mogao koštati karijere, kada sam na “Marakani”, na utakmici C. zvezda - Hajduk, sudio navodni penal nad Bokšićem. Zvezda je dobila 2-1, a nakon pregleda snimke shvatio sam da nije bilo ni “p” od penala. Sve su mi to pokazali na večeri u slastičarnici kod Arkana. Bio sam lak na obaraču, u svojoj prvoj utakmici na prvoj jugoslavenskoj ligi Budućnost - Partizan sudio sam tri penala i ubrzo sam dobio nadimak “Mr. Penal”. Rekli su mi “korigiraj svoj kriterij, ili ideš ća...” Suditi penal bez razloga pred 90.000 ljudi izazvalo je puno polemika...

 

- Ne, iz čistog uvjerenja. Ne bih riskirao karijeru zbog simpatije, tada sam, uz Zorana Petrovića, bio najveća nada sudačke organizacije.

- Leotaru iz Trebinja, Jedinstvu iz Brčkog, Iskri Bugojno i Pobedi u Prilepu. U Trebinju i Bugojnu su ordinirala dva lokalna šerifa, Vlado Šegrt i Stjepan Domaćinović “Kokan”. Vlado Šegrt, narodni heroj, za pasom je uvijek imao pištolj, stao bi na centar i rekao sucu: “Volim kad moji igrači stave loptu na bijeli kreč, a nikoga oko njih...” Priča se da bi znao staviti pištolj na stol - “neka bude pošteno, ali da Leotar pobijedi!”. Ja sam pištolje doživio u našoj državi, bilo je okretanja pištolja na utakmici Hrv. dragovoljac - Suhopolje. Iako je to navodno bila zajebancija, čovjek koluta pištoljem i znakovito me gleda. U Titogradu, u onom čuvenom tunelu, bio sam svjedok kada su izbubali Branka Bujića iz Bara, tada ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, kao vola u kupusu, bio je sav plav...

 

- Sjećate li se half linije tuzlanske Slobode, Verlašević i Hatunić, najbezobzirniji i najbezobrazniji igrači koje sam susreo. Inače, najviše kartona u karijeri sam podijelio Fuadu Šašivareviću, triput sam ga isključio. Ne, nije bio grub, bio je užasno bezobrazan, pljuvao je, psovao, laktario se. Inače, nikad nisam bio udaren na terenu, samo sam jednom bježao po Pelješcu da bih spasio život...

 

SUCI DANAS

 

- Fizički ih se više ne pritišće niti zlostavlja, pritisak je u glavi, što će reći Dinamo ili Hajduk? Danas suci na prvu ligu dolaze bez “našeg” iskustva. Nisu trčali kroz vinograde, plivali za trajektom, bježali kroz kukuruze. Nakon 20 utakmica, uz neki poguranac, dođu na prvu ligu i misle da su bogom dani. Nije dovoljno zadovoljiti Kuperov test, dobro govoriti engleski, dobro izgledati, ako nemaš iskustvo. Nemaju smisla za sportsku pravdu, ne znaju usmjeriti utakmicu. U moje vrijeme nismo dopuštali da bude penal nakon 90. minute, danas su golovi u sudačkoj nadoknadi postali moda. Ako si pametan sudac, nikad nećeš riskirati i suditi nešto dvojbeno u sudačkoj nadoknadi.

 

- Danas je suditi puno teže. U moje doba su na stadionu bile dvije kamere, bio je “kutak za sporni trenutak”. Što bi tada rekao Milojko Pantić i što bi u ponedjeljak napisale Sportske novosti, to je bio amen. U utorak više ničega nije bilo. Danas vas nadzire najmanje 14 kamera, gledaju svaki mig, sude vam čak i zbog pogrešaka koje ne možete vidjeti prostim okom. Ljudi misle da se oko sudaca vrti neka lova. Ma, ljudi moji, nema tu love, to je košmar u glavi, što će reći Dinamo, što Hajduk. Ako se zamjeriš toj dvojici, tvoja fascikla seli u treću ladicu i tko zna kada ćeš opet na svjetlo dana. Ako netko od te dvojice misli da si, nedajbože namjerno pogriješio, ideš u zadnju ladicu, koja se više ne otključava. Još je veći problem što su nogometni suci izgubili povjerenje kod publike...

 

MOJI UZORI

 

- Je li prošlu sezonu, kada su se jebeno lomila koplja, Bruno Marić odradio posao za hrvatski nogomet. Niti jednu od šest utakmica nije sudio loše. Ali, on ima stigmu utakmice polufinala kupa i on je “mrtav”. Da apsurd bude veći, Matjaž Kek optužuje povjerenika za suđenje, koji je iz - Rijeke, hrvatski nogomet je pun apsurda, u kojemu je sudac dežurni “pedro”.

 

- Na sastanku prije utakmice, rečeno nam je da je u navijačkom vlaku iz Zagreba pronađen nož u grudnjaku neke djevojke. Alarmirane su sve službe, no, svi su navijači pušteni na stadion. I onda Dinamov navijač otkine komad tribine, hitne je u teren i na nesreću pogodi šefa policije u ruku. Slomi mu ruku, a ovaj, bijesan, naredi: “Tabači prvi red...” Predsjednik Borca mi kaže - ponovi li se bilo kakav incident, isprazni tribinu i šalji ih na pomoćno igralište. Osigurat će se sendviči i bezalkoholna pića. Kamenje nije prestalo pljuštati i ja sam morao isprazniti tribinu. Možda to danas ne bih učinio. Poslije sam čuo da je, uz sendviče i sokove, bilo i batinanja. Bilo je to vrijeme pred rat, meni je jedino bilo važno da ne bude mrtvih...

 

- Bio mi je beogradski sudac Zoran Petrović. Danas je kontrolor na Ligi prvaka...

 

- Najkorektniji hrvatski sudac je bio Edo Trivković! Širić je bio mangup, ali najkompletniji sudac, koji je znao što treba učiniti. Najkompletniji Širić, najkorektniji Trivković, najbolji instinkt Svilokos. Bruno Marić želi biti tvrdoglavo pošten, a ja ga pitam - care, kome se ti moraš dokazivati? Ja neke stvari, zbog struke, na televiziji ne smijem reći, ne želim se igrati boga, ali, nije jednostavno suditi derbi. Oči cjelokupne javnosti su uperene u tebe, a odozdo te se napada da si kriminalac, lopov, nepošten, potkupljen, odozgo dirigiraju Mamić, Brbić, taj presing je već postao problematičan. A sve za bijednu lovu. Sudac na Ligi prvaka ima 5250 eura po utakmici, a naši suci sude za sitniš.

 

- Pierluigi Collina je brend. Kao sudac činio je puno pogrešaka, ali, reklo bi se - tako je dosudio Collina i priča bi bila završena. Ljudi su mu vjerovali i kada bi evidentno promašio... Od aktivnih sudaca Kuipers je broj jedan u Europi, Tučin Cakir broj dva, Srbin Mažić broj tri. Nekada je moj ljubimac bio Španjolac Malenko, ali Real Madrid ga nije “mirisao” i srezali su ga.

 

NIJE SVE KRAĐA

 

- Ovo mi je 14. godina na televiziji, zbog nje sam se odrekao kontrolorstva na Ligi prvaka. Nitko u ovoj državi ne podučava suce i ja sam tu emisiju zamislio kao educiranje. Nekad se tražila samo krv, gdje je sudac “falio”, ja sam ljude pokušao podučiti da nije tako. Pokušavam ljude uvjeriti da nije baš sve krađa, a to je u ovoj državi vrlo, vrlo teško. Satima vrtim slike, a u sekundi se odvrti 17 slika. Imao sam neugodnih situacija i prijetećih poruka, pa čak i da će mi ubiti unuka. Čak i dvije neugodne poruke od aktualnih sudaca. Kao kontrolor Lige prvaka imao sam 600 eura, i kontrolirao suce, koji su primali 5250 eura. Apsurd. Na TV-u sam zadovoljan, jer pokušavam hrvatskoj publici dokazati da ljudi u crnom i nisu tako crni...

 

PRENOSIMO Studio PIŠE Tomislav Židak, FOTO dubrovnik.net/Jutarnji list