Taj dan, to će biti taj dan...

Što bi naš sport i rukomet u njemu da mora živjeti od ulaznica – piše Dražen Pinević, novinar SN.

 

Kad jednoga dana sport nam procvjeta i navale sponzori u rekordnom broju, cijela će zemlja samo od sporta živjeti kao bubreg u loju... Ha, dobro veli Kekin. 

 

Asocirao me posljednjih dana sport na hrvatski turizam u nekom drugom vremenu. Nudimo vam sunce i more, umjesto 12 mjeseci, sezona traje tri, umjesto da živimo od turizma, mi se patimo i ovisimo o vremenu. I stalno nam je bolje. Prevedeno, nudimo vam krv i znoj, umjesto 12, sezona traje šest mjeseci, umjesto da živimo od toga, ovisimo isključivo o rezultatu koji je danas jako teško dosegnuti, za koji nema garancije, nikome, pa ni nama koji puno manje ulažemo od mnogih. Često si postavim pitanje koliko su naši sportaši uopće svjesni da je profesionalno bavljenje sportom posao kao i svaki drugi, posao koji ne traje samo koliko traju treninzi i utakmice. Dovoljno ih je pitati ponekad bi li mogli živjeti od prihoda od prodaje ulaznica, onih koji ih dolaze vidjeti. Kada bi se stvari postavile tako, naš sport bi vjerojatno nestao. I zato je respekt od njih minimum koji bi morali poštovati.

 

Ali kako je Kekin nekada opisivao Njemačku tako je danas sa sportom. Zašto se naši sportaši mijenjaju tek kada odu van. Jesu li svjesni da odnosi prema medijima, sponzorima igra jednako bitnu ulogu kao i ono na terenu što odlično pokazuju. Razne edukativne stvar se pojavljuju svakodnevno kao nadopuna, ali edukacija sportaša u odnosu prema poslu potpuno je zapuštena stvar, ne postoji. Postoji na dobroj volji, dobrom obrazovanju, razini pristojnosti ili na sposobnosti manipulacije. Nema sustava, a bez sustava koji osigurava minimum, a nema ni nadgradnje kao u ostalim segmentima  života. Prepušteni sami sebi, svojim pravilima, spremni se požaliti kada to njima paše ili pohvaliti kada im paše. I to koriste vrlo brutalno ponekad, a pomoći si ne možeš, jer oni su uvijek bitniji... Ako su.   

 

Ovo je rukometna priča, a siguran sam  da u mnogim segmentima nije nimalo drugačija, možda je čak i gora. U mnogo slučajeva igračima se ne da zastati ispred novinara, progovoriti neku riječ nakon utakmice barem. U mnogo slučajeva projure, a da im se pritom ništa ne dogodi. To je otprilike kao da na posao umjesto u 8 ujutro radnik dođe u 10 svaki dan, jer misli da to može jer mu poslodavac ne da plaću. Ili umjesto u 16.00 ode u podne doma, a ne napravi posao... Uvijek ću se sjetiti Švedske 2011. i jednog našeg zlatnog igrača koji je rekao 'piše se svašta, pa šutimo', kao da su oni uvijek savršeni. Moj odgovor je bio 'smatraš li da bi ja rađe to gledao ili išao van'. Rekao je 'išao bi van', a zaključak 'da, ali sam tu ne samo zbog vas nego i zbog ljudi koji žele pročitati što njihovi ljubimci misle o tome'. I poslije toga više nikad nismo tako razgovarali. Danas je na svakoj akciji, slikanju, legenda... I takav će uvijek ostati u mojim očima, čak i kada ga nema. Makar ga riječima nisu mazili. Ali dobro...  

 

Naši sportaši često su uvjereni da su oni ti kojima je posao  da kreiraju relacije sa medijima i sponzorima. Ima puno slučajeva u kojima klubovi kažu ne morate pričati ako vam se ne da, da bi pritom dogovorno s igračima sakrili neka kašnjenja u plaćanju i slično. Ima puno slučajeva da igrači misle da su novinari dosadni i da su pitanja glupa, makar ona čuvena kaže 'da nema glupih pitanja, da ima samo glupih odgovora'. Ja si nikad ne bih dopustio misliti tako o sportašu... Naši sportaši, u ovom slučaju rukometaši moraju si postaviti pitanje rade li svojim odgovorima i ponašanjem uslugu medijima ili rade sliku o sebi koja usmjerava sponzore i čini im život ljepšim.

 

U inozemstvu su davno to shvatili, mi još nismo. Gledao sam prije neki dan spot koji su napravili igrači Barcelone da bi promovirali utakmicu protiv Kielca. Njihova Blau Grana bila je više prazna nego puna ove sezone, dok je preko puta Camp Nou stalno pun, ali Messija, Neymara, Suareza i društva ima svugdje, a njih mada su prvaci Europe također – nema nigdje. I obukli su se u ratničke uniforme, ofarbali ratničkim bojama... Napravili su posao, Blau Grana je bila punija nego inače, ne puna i makar su izgubili pljeskala im je. Vidio sam Marka Kopljara među ratnicima u reklami i volio bih ga vidjeti i kod nas...

 

Zašto se svi sjećaju viceva basni  Kine Kaleba, crvene kose Vlade Šole, aviona Mirze Džombe nakon zabijenog gola, pustinjske reklame Duvnjaka i Vorija... Zato što je to posao koji je dao sliku o jednom timu, timu koji je iznad uobičajenih hrvatskih kriterija danas. Balić je to mogao svojim potezom u igri, ali nisu svi Balić.

 

Zašto svi misle da je nekom Stephu Curryju nakon svake utakmice drago razgovarati s novinarima. Baš mu fale u životu. Ili Messiju,  ili zašto se LeBron 'krevelji' kameri i ima svoje rituale, a ima toliko toga za pokazati na terenu. Zašto svi misle da je NBA puštanjem novinara u svlačionice napravio sjajan potez, a zamislite da se isto mora dogoditi kod nas. Pa to bi tek bila drama. Kod nas je sve napad na nešto i nekoga, uvijek. 

 

Vratit ću se rukometu, da ne bude konfuzno. Vidim Nijemci igraju za blagdane najviše, jer za blagdane je najlakše naći slobodnog vremena doći u dvoranu, zabaviti se... Kod nas ta zabava ne postoji, ali vidim i da ti Nijemci imaju sjajnu naviku sjesti za stol s navijačima, pričati s njima, potpisivati majice, autograme, sudjelovati u izradi TV magazina, davati intervjue... A našima je teško zaustaviti se dok su tu, a kada odu van postanu sasvim drugačiji, jer vani je to odavno sastavni dio posla u kojem nema popusta. To nije neobavezni  predmet, već obvezni koji nosi sliku, koja nosi novac, koji pak nosi plaću, bolji život, mogućnost napredovanja. Mi se tu još nismo pomakli, a ni nećemo na ovaj način. Jer nije rukomet samo reprezentacija i Zagreb, to je cijela slika klubova koji malo koga izvan svojih sredina zanimaju, koji nude neki razlog da privuku sponzore, da netko za njihove utakmice kupi kartu i dođe navijati. To se drastično mora promijeniti, jer jasle su stvar prošlosti, možda negdje funkcioniraju po inerciji prošlosti, ali ta inercija svakim danom slabi i ne bude li prilagodbe u medijskoj slici sporta to će nestati. Rukometu u Hrvatskoj je to veliki problem. Zato je krajnje vrijeme da se počne mijenjati. Drastično. Pa možda dočekamo 'tajjj daaan to će biti tajj daan' – pobjeđuj i uživaj, bez traume. Ili recimo jedna koja bi se svidjela zagrebašima 'Kutija će biti paklen teren, a tko previše trenira uhapšen'. Nije Mile bez vraga... 

 

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

 

Prije nekoliko godina kada je Arsenal gostovao u Maksimiru radio sam izjave, jer je bila gužva. Zaustavio sam Cesca Fabregasa koji je tada igrao za 'topnike'. Čovjek je spustio torbu, rekao izvolite. Trajalo je. Niti jednom dok je trajalo nitko ga od klupskog vodstva nije pozvao, viknuo za njim 'idemo'. Svi su otišli, ostali smo sami ispod juga. Čovjek je pričao, bilo je dosta za dvije stranice, ja sam ostao bez pitanja. Nije pogledao prema izlazu. Onda je rekao 'ako je to sve... hvala vam'. Na odlasku sam se sjetio 'može fotka'. Odgovor je bio 'naravno'. Taj dečko ima lovu do krova, nema pojma tko sam ja, niti je slutio da ću ga zaustaviti u nekom Zagrebu. I takav je u Arsenalu, Barceloni, Chelseaju. A sad kad bih rekao da je nekima teško telefon dignuti, a nekad nije bilo...

 

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

 

Neću s imenom, da je ne zezaju, ali jedna naša rukometašica je nakon Croatia cupa u Umagu imala 'provalu dana' i to pod ozbiljno. Ona je u 26. godini postala reprezenativka i rekla je 'da smo dobri, da smo poakzali... ali da nam treba vremena'. E sad, ja znam da je ona dobra cura, da nije mislila loše, ali znam i da će recimo u Tokiju imati preko 30 kada budu OI nakon Rija i nisam siguran da će tu vrijeme o kojem govori pomoći. Osim toga siguran sam sa su Aniko Kovacsis s Gyorom, Nora Mörk i Stine Oftedal s Norveškom, Barbara Lazović s Budućnosti i Crnom Gorom ili Estevana Polman i Luis Abbing s Nizozemskom osvojile mnoge naslove, mnoge dobre transfere u profesionalni rukomet, a da imaju isto godina kao naša reprezenativka i ne treba im vremena. Treba paziti, ali imati viziju prije svega. A meni neke stvari kažu...     

 

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

 

 PRENOSIMO Sportske novosti, PIŠE Dražen Pinević, FOTO www.zagrebarena.hr / www.hrs.hr