EN
HR
Nasilnici pod imenom navijača skupim putovanjima, boravkom i ulaznicama putuju na međunarodne nogometne utakmice. Zar da bi se mogli potući i stvarati incidentne situacije? Čini se da je to vješto osmišljeno i loše kontrolirano – piše Željko Mataja
Nasilje što se javlja u sportu, na našim stadionima, ružna je slika istih odnosa i nasilja koje prepoznajemo u državnoj upravi, u našem urbanizmu, zakonodavstvu, prosvjeti, poduzećima, pravosuđu, žurnalizmu, obrazovanju, znanosti, kulturi i gotovo u svim sferama društva, pa i u izborima za Sabor. Razlika je u tome što se puk u beznačajnoj mjeri identificira državnom upravom, pravosuđem, urbanizmom, žurnalistikom, kulturom i nabrojanim drugim djelatnostima onako prepoznatljivo kao što to čini sa sportom. Malo kad ili nikad javnost neće biti upoznata nasiljem, kad je riječ o sportu, u dizanju utega ili u skokovima u vodu. U spomenutim su sportovima veliki samo sportaši, a sve oko njih je minorno od politike pa sve do tržišta.
Stječe se dojam da toleriranje nasilja služi skretanju pozornosti s daleko ozbiljnih socijalnih, političkih i inih pitanja koja se zamračuju kako bi divljanje i nasilništvo došlo u prvi plan. Godinama se nasilnike na tribinama i izvan njih tolerira ili se krivo tretira unatoč činjenici da je bezbroj puta viđeno da su utakmice bile samo povod za vrijeđanje i slanje poruka koje s navijanjem imaju vezu koliko i konjska zaprega s putovanjem na mjesec. Budući da se izgrednici ili njihovi lideri češće dovode pred tv kamere nego li pred suce za prekršaje jasno je da tako više pridonose ohrabrenjima za nasilje nego li njihovom suzbijanju. Samo se popularni sportovi koriste za ostvarivanje političkih, socijalnih, komercijalnih i drugih ciljeva, koje prati nasilje. Čini se da je ono razmjerno značenju kapitala kojeg prate mediji posredno, a publika izravno. Izvršni organi reda, dakle policija i pravosuđe, imaju približan pa i jednak odnos spram nasilja kao i kapital koji ga generira interesom u popularnim sportovima.
Nasilje, koje traži odgovor nazvat ćemo, u ovom tekstu, pojavom koje ponašanjem prkosi javnom redu i miru nametanjem volje i postupaka pojedinca ili skupina koje uništavaju sve što im ne pruža otpor. Odgovor bi valjalo tražiti u prirodi društva, koje ima dva predznaka. Jedan se očituje neprihvatljivim ponašanjem ili ponašanjem koje deklinira od očekivanog. Drugi se očituje reagiranjem na prve. Između onog “što nam se događa” i onoga “što očekujemo da se dogodi” postoji prostor kojemu dio naših novinara i komentatora svojim prilozima jednako pridonose nasilju činjenicom da osobna, ili od nekog zahtijevana, stajališta tumače javnim interesom mada su često privatni. Često se u TV emisije dovode komentatori pod egidom stručnosti koja ne odmiče od objašnjavanja onog što javnost sama vidi i jednako prepoznaje.
Nasilje u sportu ili posredstvom sporta nije dio njegove generičke prirode, ali ni u jednoj drugoj djelatnosti se ne prepoznaje tako jasno kao što je ono prepoznato, i javnosti predstavljeno, u sportu. Nogometna igra nije samo utakmica; ona je često vješta režija događanja kojeg, ovisno o aktualnosti, kreiraju mediji za svoje interese. Najave derbi utakmica nazivaju se utakmicama visokog rizika uz korištenje vojne terminologije. Treneri se tretiraju kao vojskovođe koji se nadmudruju taktičkim i strateškim potezima. Sportski se objekti nazivaju borilištima, a utakmice se proglašavaju bitkama ili sukobima. Neke bitke se najavljuju borbom do zadnje kapi krvi. Izgubljene utakmice se doživljavaju kao porazi koji se ponekad tretiraju kao sramni, a pobjede se slave kao veličanstvene.
Retorika kojom se služi veći dio medija više priliči ložačima vatri na kojoj se podgrijava publika, griju se mediji, a gore stadioni. Kad toj činjenici dodamo izvjestitelje ili komentatore koji su većinom oficijelni navijači, lako je zaključiti da je svaka utakmica, da parafraziramo, dio doktrine vojnog teoretičara Klausewitza, nastavak igre drugim sredstvima. Naravno, druga sredstva posebno dolaze do izražaja uz prisutne kamere kojima aktivno svjedoči komentator, a pasivno gledatelji TV prijenosa koji ga slušaju. Ponekad se bitno razlikuju dojmovi publike od komentatora. Nije li to dokaz da je nogometna, kao i svaka druga igra, nevina u odnosu na njenu režiju, izvedbu i interpretaciju.
Umjesto da mediji prozivaju i traže odgovornost nadležnih institucija i izvršnih organa vlasti, njihovi se predstavnici s njima nadmudruju kako bi ostavili dojam svoje angažiranosti, a objektivno se trude da sve ostane prikladno za vijesti koje potiču na raspravu umjesto na odgovornost institucija za mir, red i za sigurnost građana. Uvredljivo je kad se za pitanja nasilja na stadionima prozivaju ili pak optužuju klupske uprave i osobe poput predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora ili Hrvatskog nogometnog saveza. A što bi osobe poput njih mogle učiniti kad se stadionom prolome zvižduci čak i na protivničku himnu ili kad se, kao što je bio slučaj na poljudskom stadionu, iscrta kukasti križ?
Društvo u kojem se problemi gomilaju umjesto da se rješavaju slično je životu građana što žive sa svojim hendikepom kao normalnom pojavom. Građani se naprosto prilagođavaju životu uz nasilje. To je, vjerojatno, jedan među razlozima što dio publike ne posjećuje nogometne stadione, a dio ih posjećuje kako bi aktivno sudjelovao utakmicama na kojima se očekuju skandali, nasilje, vrijeđanje i omalovažavanje zbog kojeg incidenti postaju značajniji od igre. Još nismo, uz talentirane politologe i sociologe (psihologe namjerno isključujem), dokučili prave razloge nasilja. Jesu li to mase koje čine prevareni, poniženi, obespravljeni i izigrani pravdom kojoj prkose jer su joj podređeni ili su korumpirani i manipulirani pojedinci svrstani u skupine s razlogom? Stoga u traženju odgovora na pitanje: nasilje i sport, valja spoznati kroz prizmu koja prelama sustav vrijednosti i stimulira ga materijalno i hijerarhijski u društvu, a posljedično u našem sportu.
Malo je vjerojatno da se incidentne navijačke skupine regrutiraju iz kruga ojađenih, poniženih i obespravljenih kad su u mogućnosti sudjelovati na gotovo svim međunarodnim nogometnim utakmicama spremni platiti skupo putovanje i boravak s ulaznicom samo da bi se mogli potući ili izazvati bilo kakav incident ostavljajući ružnu sliku o Hrvatskoj. Netko to želi, usmjerava i stimulira. Zašto?
Po svemu sudeći Vladi nije cilj tražiti rješenje u suzbijanju krize nasilništva u sportu; ono bi bilo u traženju puta prevladavanja ekonomske krize i čimbenika koji ju stvaraju. Nije li to korupcija u državnoj upravi, u poslovnom i osobnom nemoralu bez javnih osuda, zatim političko trgovanje bez stida i procesuiranja bez sankcija?
Medijsko zanimanje značajnije je u pitanjima sportskih događanja od događanja u sferama koje materijalno utječu na stanje nacionalnog duha što korespondira s moralom koji u svojoj konačnici nije poštenje nego rizik od nepoštenja. Samo strah od odgovornosti upravlja čovjekovim postupcima, a ne, toliko spominjani mentalitet; on nije šalter nego je način života koji se formira sankcijama za neodgovornost i rizik od nepoštenja. Sukladno tomu i sportski žurnalizam valjalo bi da artikulira praćenje sportskih događanja bez metoda stvaranja hladno ratne psihoze kojom publika ne sudjeluje u sportskim ostvarenjima već u režiranim sukobima označenim “povijesnim utakmicama”, “borbama do zadnje kapi krvi”, “odlučujućim bitkama” ili hamletovskom dilemom “biti ili ne biti”.
Mentalno prokletstvo rješavanja ranijih poraza jednom bitkom ili borbom do zadnje kapi krvi umjesto radom do zadnje kapi znoja dovelo nas je do stupnja borbenosti koja više daje borbom /ratom/ nego radom. Vjerojatno je to jedan od razloga što korupciju, privilegije, nasilje i druge štetne pojave ne suzbijamo nego se protiv njih borimo krivim sredstvima i kampanjskim akcijama koje traju koliko i proračunska sredstva namijenjena borbama umjesto traženju odgovornosti institucija plaćenih iz proračuna. Ne za borbu nego, za sustavno suzbijanje socijalno i humano neprihvatljivih pojava u kojima nasilje nije suviše udaljeno od sveprisutnijeg terorizma.
P.S.
Sve udruge za borbu “protiv” materijalni je dokaz da institucije financirane iz proračuna ne obavljaju posao za koji su plaćene. U tom je smislu najtužnije kad se premijer i predsjednik države osobno pojave u nekoj od kampanja, recimo, za čišćenje smeća dok ih prate kamere. Nije li to dokaz nemoći u zbrinjavanju smeća? Logično i odgovorno bi bilo da dovedu na smetlište plaćene službe tražeći njihovu odgovornost za neučinkovitost.
PRENOSIMO Večernjakova blogosfera PIŠE Željko Mataja FOTO Pixell
