Životna ispovijest jednog od najvećih europskih nogometaša

JOSIP SKOBLAR: Postajem francuski vitez! Najzaslužniji za to je narodni heroj Veljko Vlahović koji je Tita molio da ne idem u vojsku, nego da me pusti u Francusku – piše Tomislav Židak, novinar JL

 

Josip Skoblar, jedan od najvećih nogometaša u europskoj povijesti, bivši reprezentativac Jugoslavije te igrač OFK Beograda i Marseillea, vlasnik zlatne kopačke za najefikasnijeg strijelca Europe. kojeg je tek 2012. po broju postignutih golova u jednoj sezoni prestigao Leo Messi, 8. travnja u Gradskoj vijećnici u Marseilleu dobit će jedno od najviših francuskih priznanja.

 

Srijeda je, Zadar se rastapa na suncu. Kava kod Lovre je predobra. Preko puta sjedi čovjek koji je mijenjao nogomet, kao što je Krešimir Ćosić mijenjao košarku. Sviraju morske orgulje, dok Josip Skoblar strpljivo pozira fotoreporteru. Mirno je i tiho u predvečerje jednog od najvažnijih događanja u životu Josipa Skoblara, koji će 8. travnja u Gradskoj vijećnici u Marseilleu dobiti lentu francuskog viteza. Dan ranije u zadarskoj Gradskoj vijećnici bit će otvorena izložba fotografija iz karijere jednog od najvećih europskih nogometaša...

 

DOK SE ŽIVJELO POD MURVOM

 

Jednom davno, na kraju 50-ih, dok je Hajduk još živio “pod murvom”, u glavnom salonu stajale su tri biste koje je Josip Broz Tito poklonio Hajduku. Biste Karla Marxa, Friedricha Engelsa i Vladimira Iliča Lenjina. Isklesao ih je August Augustinčić, i te je biste kasnije netko - ukrao. Ali, tih godina su stajale tamo. No, kada su Hajduku iz vidokruga pobjegli Ilija Petković, Slaven Zambata i Josip Skoblar, predsjednik Tito Kirigin je rekao: “Izbacite ovu trojicu i na njihovo mjesto stavite biste Petkovića, Zambate i Skoblara kao vječnu opomenu, više ni ‘tica ne smije odletjeti iz Dalmacije, a da mi to ne znamo...”

 

PEDESET GODINA KASNIJE ODLETIO JE I LUKA MODRIĆ!

 

Za Josipa Skoblara, koji se proslavio u OFK Beogradu i Marseilleu, koji je 1962. igrao za Jugoslaviju na svjetskom prvenstvu u Čileu, tadašnji Hajdukovi stručnjaci su rekli - takvih u Dalmaciji ima na vagone. I kada smo se povukli u mir zadarskog restauranta “Niko”, prvo pitanje se odnosilo upravo na epizodu odlaska na Karaburmu. Hajduk ga je otpisao, Dinamo se nećkao...

 

- Prava je istina da nikad nisam ni bio u Hajduku. Igrao sam neku trening utakmicu, a Hajduk je tih godina bio vrlo jak; tko će obratiti pozornost na “mulca” od 16 godina? Bila je to Vukasova, Vidoševićeva, Šenauerova i Matošićeva generacija. Stavili su me na lijevog beka, jedan je valjda falio. A ja, kako sam bio zajeban, nakon treninga sam došao u tajništvo kluba i rekao: “Dajte mi novac za kartu za brod, idem kući...”. Pa, tek si došao, kaže mi tajnik kluba. “Ne, već sam i predugo ostao”. Nitko nije vjerovao da mogu otići, nestati, a ja sam bio tako siguran u sebe. Nakon manjeg natezanja pustili su me na brod, i već tada sam znao da ću u Beograd. Perica Radenković je bio u vojsci u Zadru, “zatreskao se u mene” i nije puštao, iako su i Hajduk i Dinamo imali logiku - lako ćemo mi do njega. Već tada sam razmišljao o reprezentaciji, u Beogradu si najbliže oltaru, igrači iz Hrvatske su bili, ipak, zanemareni. Sa 17 sam mogao birati i odabrao sam najbolje, sa 18 sam bio reprezentativac, debitirao sam protiv jakih Mađara, izgubili smo 2-4 u Beogradu...

 

- Milan Galić i Dražan Jerković!

 

- Galić je bio broj jedan. Šekularca su cijenili zbog njegovog šarma i virtuoznih driblinga, ali Galić je bio prva violina, a Jerković je finiširao, ta reprezentacija je prvi put pobijedila Mađare u Budimpešti, Jerkovićevim golom. Na žalost, izbornik je pogriješio, na desno krilo je protiv Čeha u polufinalu svjetskog prvenstva stavio stopera Šijakovića, a kod kuće ostavio Samardžića i Čebinca, koji su bili svjetske klase. Da su bili u Čileu, bili bismo svjetski prvaci, jer Brazil nije imao Pelea. Nas sigurno ne bi dobili.

 

SAMLJELI SMO DINAMO  

 

- Najdraža mi je finale Kupa 1966., kada je OFK Beograd pobijedio Dinamo 6-2. Belin, Braun, Zambata, Lamza, Rora, Gucmirtl su bili igrački jači od nas, ali samljeli smo ih. Zabio sam dva gola, Samardžić dva i Santrač dva. Možda sam subjektivan, ali bio je to najveći finale Kupa odigran u bivšoj Jugoslaviji. U Marseilleu sam najbolju odigrao u Lyonu, kada smo osvojili prvenstvo, zabio sam tri gola u pobjedi od 4-1. Te godine sam zabio 44 gola...

 

- Da, pretekli su me Messi i Ronaldo. Oni bez problema danas zabijaju po 50.

 

- Jean Pierre Papin.

 

- Bio sam na kraju ugovora s OFK Beogradom, Zvezda i Partizan su me pritiskali, htjeli su me na silu dovesti. Nisu birali sredstva, ali ja sam odlučio - hoću van! Problem je bio u tome što nisam služio vojsku, a već sam potpisao ugovor s Hannoverom. Bayernu sam bio preskup, Anderlecht me htio, no kada sam se iz Hannovera, gdje smo igrali protiv Njemačke, vratio u Beograd, oduzeli su mi pasoš, ali sam ja to isposlovao političkim putem. Za mene je kod Tita urgirao moćni političar Veljko Vlahović, tako sam izbjegao kućni pritvor. Bili su to dani kada je padao Aleksandar Ranković, Tito ga je “namirisao” da mu radi o glavi, vladala je atmosfera straha. Sastao sam se s Vlahovićem i kažem: “Ne želim igrati u Zvezdi ni Partizanu, neću služiti vojsku, hoću van, potpisao sam ugovor”. Riskirao sam da me zatvore, ali, igrao sam na svoju popularnost; Dalmošima su, ipak, gledali kroz prste. Marseille se dogodio slučajno...

 

- Vrlo veliki trag, osvojio je Ligu prvaka. Igračina. I njega sam pozvao na moju feštu 8. travnja u Marseille. S njim sam, kao trener Hajduka, osvojio Kup 1991. Znao sam da je zadnji, i bio sam uvjeren da ćemo ga osvojiti. A naš nogometni savez je činio sve da Hajduk bojkotira utakmicu. Na toj utakmici se Tapie definitivno zaljubio u Bokšića.

 

- Rijeka mi je draga, tamo sam počeo trenersku karijeru. Spasio sam ih od ispadanja, ostao sam četiri godine, zbog privatnih razloga sam otišao u Hajduk. Te četiri riječke godine bile su vrlo uspješne, jedne godine nam je Zvezda ukrala prvenstvo, Rijeka je imala sjajnu momčad. Desnica, Lukić, Matrljan, Gračan, Radmanović, Fegic. U Zagrebu sam jedne godine bio drugi. Kad vidim da Hajduk “plače”, kako bih ja tek morao plakati zbog Hajduka? Zapravo, prvenstvo sam izgubio 8. svibnja 1994. u Zaprešiću protiv sadašnjeg izbornika (0-1), i to mi je najteži poraz u životu! Najteži. Ne zato što sam izgubio protiv Inkera i Čačića, već zato jer je omogućio Hajduku prolaz do prvog mjesta. Hajduk je počeo s igricama, navodno su se otrovali prije utakmice sa Zadrom, utakmica je odgođena. U Zagrebu su nas dobili 1-0, Žitnjak je progutao gol sa 40 metara.

 

- Ne, dobio sam reprezentaciju 1999., kada se nismo plasirali na Euro, nakon što su smijenili Ćiru. Vratio sam se iz Libanona i bio sam u prilici birati - ili reprezentaciju Hrvatske ili Marseille. Nazvao me Vlatko Marković i rekao - jedini si kandidat, moraš doći pred komisiju. Ne, rekao sam, dođi po mene u Marseille, vratit ćemo se u Zagreb, sazovi novinare i predstavi me kao novog izbornika. Znao sam da to neće napraviti, iako je bio pošten čovjek. Ali, tada su se naši odnosi potpuno poremetili, čak smo se vrijeđali preko medija, što nije moj stil i zbog toga mi je danas žao. Kada mi je rekao da moram doći pred komisiju, istoga dana sam potpisao za Marseille. I nije mi krivo što nikad nisam bio izbornik. Bilo je teških, ružnih udaraca, i nije mi krivo što nisam bio ni izbornik ni predsjednik. Iako sam bio uvjeren da u odnosu na sve bivše izbornike i predsjednike imam određenu prednost u nogometnom smislu. Nisu mi je dali, nisam se ni borio, stoga i ne žalim. Jedino mi je bilo žao kada su me maknuli iz reprezentacije Jugoslavije, jer nisu mogli igrati “stranci”, a jedini stranac sam bio ja. Je li to bilo zbog Dragana Džajića, kojega izuzetno cijenim, je li se politika umiješala? Nekome sam smetao... Možda sam i ja najveći krivac za sve što mi se kroz karijeru događalo, možda...

 

NE ŽELIM SE SKRIVATI

 

- Nadam se da ću imati svoje mjesto, ne želim tamo biti samo “ukrasna figura”! Ne želim se skrivati. Na EP-u sam trebao biti ambasador grada Marseillea, odbio sam, rekavši da mi je Hrvatska uvijek broj jedan. Tome dajem veliku važnost. Šuker me pozvao, za razliku od Ćire 1998., koji me nije zvao. I sad trubi da je ovo najbolja hrvatska reprezentacija uopće. Ne, Ćiro, najbolja je bila ona tvoja, iz devedesetosme. Ali, ja nisam bio s tobom. Pametan je Ćiro, neće reći da je njegova bila najbolja, jer je u konačnici izgubio. Rezultat? Ne bavim se prognozama, ali najvažnije je dobiti prvu utakmicu, uknjižiti tri boda, imaš vjetar u leđa. Današnja turska momčad je bolja od one koja nas je porazila u Beču 2008. I naša je bolja, stasali su, postali su nogometne vrijednosti.

 

- Italija je natjecateljska momčad, koja slabo igra kvalifikacije, ali se uvijek dovuče blizu finala. Slažem se i za Njemačku, iako su me razočarali u zadnje vrijeme, iako je Bundesliga najjača liga na svijetu. Englezi stvaraju novu momčad, gledao sam ih protiv Francuske, Španjolci će kao prvaci biti u krugu favorita. Francuzi stvaraju momčad, imaju Griezmanna, čudo od igrača, ima prirodni dar, mekoću, brzinu, reakciju, glava mu radi sto na sat. Bio je malo vagabund, sklon ekscesima. Imaju Pogbu, otraga su Varane, Koscielny. Slabi su na bekovima. Vjerojatno će pomilovati Benzemu, ali ne vidim ih kao favorite. Belgijci su tu, iako je Hazard u krizi. Onda dolazimo mi. Nismo favoriti, ali sve ćemo znati nakon utakmice s Turcima.

 

NIJE RONALDO REAL

 

- Jedan veliki igrač, idol, simbol, lider nema pravo i ne bi smio tako govoriti. Nije samo on Real Madrid. Kao trener, zabranio bih igračima davati izjave nakon utakmice, dok su još vrući, pa su tako i Ronaldu pobjegle grube riječi. I vjerojatno mu je danas žao...

 

- Kada je Rijeka pobijedila Hajduk u Splitu (3-0), povjerovao sam da mogu dobiti Dinamo. “Modri” su bili neuvjerljivi, Rijeka nije iskoristila Dinamovu krizu i iscrpljenost Ligom prvaka. Dinamo se prvi put u deset godina mučio, iako, kada je Rijeka trebala dodati gas - pukli su. Rijeka me impresionirala fizički, ali kada treba odlučiti igrač, kao što odlučuje Messi, Rijeka takvog igrača nema. Dinamo ima Soudanija, Pjacu, Fernandesa, moderni su to napadači. Hajduk ima Vlašića, imali su Caktaša, a Rijeka je pustila Kramarića kada im je bio najpotrebniji. Ako možeš birati između 11 milijuna eura i šampionske titule, ja bih odabrao ovo drugo. Ali, u ovoj državi samo ja tako mislim. U Hajduku sam dvaput bio trener, osvojio dva Jugokupa, stvarali smo splitski Hajduk. No, Hamburg je u meni vidio novog Zebeca, a ja sam htio ostati u Splitu. Popustio sam, HSV se “razbježao”, pogriješio sam. Najteže sam pogriješio kada sam se vratio u Rijeku, gdje me politički linčovao Hrvoje Šarinić, silom me htio natjerati u partiju, a to nije mogao ni Tito. Moja jedina partija je nogomet, ostale partije me ne zanimaju.

 

- Reprezentacija je nezamisliva bez njega. I ja sam bio agresivac, tukao sam, ne bi me to trebalo smetati. Ali, njemu to oduzima koncentraciju, stalno je u konfliktu, udari i kad ne bi trebao. Kada bih ja udario, rijetko je to bilo zabilježeno, nije bilo toliko kamera, nije bilo četvrtog, petog i šestog suca, danas je to opasno. Teško ga je u ovim godinama mijenjati, neka nastavi ovako, ali neka se čuva. Meni je po guštu Perišić, u kvalifikacijama je on bio igrač odluke. Žao mi je, kao i za Mandžukića, što je otišao iz Bundeslige, njihov karakter i mentalitet su Bundesliga.

 

ĆIJU-ĆIJU GUARDILA

 

- I ptice na grani pjevaju da je to Guardiola. Svojedobno sam bio za Kloppa, međutim u Engleskoj nije uvjerljiv. Meni je najbolji klub na svijetu Bayern, toliko su bogati da mogu kupiti 100 godina unaprijed, znaju se ponašati, znaju voditi klub. Ostali imaju problema, jedino Barcelona drži razinu. Real je u velikoj krizi, mrzi Barcelonu, jer im ništa ne mogu, kao što Hajduk mrzi Dinamo, jer je svjetlosnu milju daleko od njih. Hajduku ne smiju drugi smetati jer su bolji. Iako Hajduk ne može biti veći nego što jest, oni koji ga vode nisu svjesni njegove veličine. 

 

- Iako teroristi prijete, nitko o tome u Francuskoj ne govori. No, svjesni su da je terorizam u “predsoblju”. Stvorit će sigurnosni oklop, no čini mi se da su brzo zaboravili “Charlie Hebdo”, a vrag nikad ne spava. Ni ja o tome ne razmišljam, iako će mjere sigurnosti možda biti čak i prestroge.

 

- Hrvatska je u pravom smislu rasadnik mladih igrača. Kada prestane Modrić, doći će Ćorić, dolazi Vlašić, rađaju se kao gljive. Eto, Pašalić u Monacu igra vrlo dobro, a ipak je u drugom je planu. Subašić je na razini Ladića, opravdava povjerenje, dugo nismo imali takvog golmana. Stvara se par stopera (Vida, Ćorluka), sredina nije sporna, jedino su sporni bekovi. Čačić ima momčad, ne mora improvizirati. Malo smo i “kurčeviti”, prepotentni, moramo biti takvi, iako to može biti i mač s dvije oštrice. No, fućkaš momčad bez “jaja”. Prije mjesec dana je u Marseilleu bio jedan skup o EP-u, gdje sam prognozirao finale Francuska - Hrvatska. Prije 18 godina igrali smo u polufinalu, koji ste vi dobili, a sada u finalu mora dobiti Hrvatska. Ponosan sam i radostan što ću biti dio te priče...

 

 PRENOSIMO Jutarnji list PIŠE Tomislav Židak FOTO Tomislav Krišto/eph i blogfree.net