U prosincu ove godine Tomislav Neralić će zagaziti u 100. godinu i danas je najstariji Dinamov navijač, samo šest godina mlađi od Dinama. U izuzetnoj je fizičkoj i mentalnoj kondiciji... - piše Tomislav Židak, novinar JL
... u srijedu je “odradio” dvije utakmice, popodne je gledao Hajduk i Dinamo a u večernjem programu Bayern i Juventus.
U zadnji čas sam se ugrizao za jezik. Rukujući se s Tomislavom Neralićem, slavnim hrvatskim opernim pjevačem, posegnuo sam za starom purgerskom poštapalicom: “Gospon Neralić, vi tak dobro zgledate, živeli bu te sto let...” Onda mi je kroz površnu novinarsku pamet projurilo da moj sugovornik ima - devedeset devet (99) i da je samo šest godina mlađi od Dinama, pardon, Građanskog. U prosincu ove godine Tomislav Neralić će zagaziti u 100. godinu i danas je najstariji Dinamov navijač. U izuzetnoj je fizičkoj i mentalnoj kondiciji, u srijedu je “odradio” dvije utakmice, popodne je gledao Hajduk i Dinamo, u večernjem programu Bayern i Juventus, a u četvrtak ujutro smo prošetali kroz njegovih 99 godina.
Sjeća se mnogih stvari. Sjeća se 7. rujna 1967. godine kada su se iz Leedsa vratili Dinamovi heroji s pokalom Velesajamskih gradova, bio je među tisućama Dinamovih navijača koji su se natiskali pred Dinamovom upravom u Haulikovoj 6 i čekali da Slaven Zambata dođe na balkon s dragocjenim peharom. Razveselio se kad je čuo da je Željko Čajkovski u 91. godini dobrog zdravlja, on je jedini nogometaš koji je dolazio u operu, ostali su radije zalazili u Splendid i Gradski podrum. Sjeća se i Stojana Osojnaka koji će u lipnju napuniti 93...
Slavni bas-bariton ima u nogama više od četiri tisuće opernih utakmica, 40 godina je pjevao u berlinskoj Operi i ostat će zapažen kao jedan od najvažnijih vagnerijanskih pjevača. Poznat je po ulozi u “Ukletom Holandezu”, koji bi mogao simbolizirati i Dinamovo europsko lutanje, a neponovljiv je bio i u Verdijevu “Falstaffu”. U operi je zadnji put pjevao 1983. u 83. godini života, u djelu Modesta Petroviča Musorgskog “Hovanščina”, a zadnji put je pjevao Dvořakovu “Muku Isusovu” sa 90 godina, na Veliki petak u crkvi Svetog Marka. “Tvoj će put i tvoj spas dati meni vječni mir”, zadnji je stih, nakon čega je Tomislav Neralić utihnuo i posvetio se gledanju Dinamovih utakmica. I to je na određeni način muka Isusova...
- U mladosti sam bio konkordijaš. Živio sam u Novom Vinodolskom, u susjedstvu braće Pavelić koji su igrali za Concordiju. Tada su za Concordiju igrali Valjarević, Aco Živković, Šimšir, Kodrnja, te Radovan, Ivica i Nikica Pavelić. Inače, svi smo navijali i za Građanski, jedino je zagrebačka elita drukala za HAŠK. Tamo su igrali Ico Hitrec i braća Čajkovski, prave nogometne klase...
Građanski je postao velika momčad 1936. godine kada se pojavio Jozo Jakopić i učinio ga nedodirljivim klubom.
- Ne samo Jakopić, već i mađarski trener Martin Bukovy. Pred očima su mi, ali ništa ne znam o njima, nismo se susretali, ja sam tada bio dvadesetogodišnjak...
Građanski i Dinamo su imali velike “devetke”, od Lešnika, Wölfla, Jerkovića, Zambate i Kranjčara do Šukera. Koji je bio po vašem ukusu?
- Dražan Jerković je bio odličan, Lešnik veliki lukavac, Wölfl je imao sjajan “šus”, a Šuker je jedan od najboljih koje sam vidio. Ne smije se zaboraviti Cimermančića, Medarića i “Isuseka” Plešea. Sjećam se i jednog davno zaboravljenog igrača, desno krilo Šipoš. Dugog koraka, brz, kada bi krenuo “prema Koturaškoj”, cijela istočna tribina je bila u zraku...
Kako je veći dio života proveo u Mariboru, Beču i Berlinu, ne sjeća se baš Štefa Lamze?!
- To je onaj kaj je opal s balkona Vile Rebar? Ne, slabo ga se sjećam. Ali se sjećam Ćire Blaževića, “beli šal” je bil’ veliki fakin i veliki trener, kao Bukovy...
Već dugo ne ide u Maksimir.
- A kaj bum gledal, strance? Dolazio sam dok je Dinamo bil’ - Dinamo! Uživao sam u srijedu gledajući Pjacu i Ćorića kak’ su španali u Splitu, bila je to fina “arija”, taj Pjaca je stvarno krasno lijevo krilo. Šteta kaj se povredil.
Dolazio je dok je u loži Maksimir sjedio predsjednik Tuđman:
- Sedil sam u drugom redu, uvijek sa Sanaderom. Francek je išao baš na sve utakmice, da se igralo sa Segestom, on je bil tam. Imao je samo jedan problem, nije mogao progutati Dinamovo ime, onda su sklopili nemoguću konstrukciju HAŠK-Građanski, to je skuhal haškovac Ferdo Vedriš. I tak je došlo do velikog nereda...
O današnjem nogometu? Igraju previše ziheraški, kaže. Od svjetskih zvijezda oduševljavaju ga Messi i Cristiano Ronaldo, i još jedan nogometaš iz Bayerna:
- Makar sam navijač berlinske Herthe, sviđa mi se Thomas Müller. Bayern zaista ima dobru momčad, Ribery, Robben, Müller, Lewandowski. Nadam se finalu s Barcelonom i da bu Bayern dobil. Uvijek navijam za Nijemce, 40 godina sam živio pod berlinskim lipama...
U Zagrebu je navijao za Concordiju i Dinamo, u Beču za ljubičastu Austriju, u Berlinu za Herthu. “Treći smo”, rekao je, uz sjećanje da je pjevao Willyju Brandtu, ali i na radnim akcijama Bratstva i jedinstva te u radničkim odmaralištima. A 1948. godine, unatoč “lošim karakteristikama”, Tito mu je na Dedinju uručio saveznu nagradu za ulogu Don Giovannija. Danas gleda nogomet naš ziheraški, koji je uglavnom “muka Isusova”. “Osam stranaca i tri domaća dečka, kakav je to Dinamo”, rekao nam je na rastanku najstariji Dinamov navijač, koji će sasvim sigurno doživjeti stotu...
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Tomisav Neralić, koji je devetog prosinca prošle godine ušao u 99. godinu života, najstariji je Karlovčanin u Zagrebu. Nenad Kljaić je njegov unuk čiji sin Tomica igra rukomet u Dubravi. Sada je trener u Saudijskoj Arabiji. Zet mu je pokojni Velimir Kljaić-Kljun.
Iza njega je 60 godina duga karijera opernog pjevača, basa. Nastupio je četiri tisuće puta na daskama u 156 opernih uloga, sedam koncertnih izvedbi, 46 vokalno-orkestralnih djela i šest ciklusa pjesama. Enciklopedije i leksikoni navode da je igrao i u praizvedbi opera hrvatskih skladatelja i 11 stranih. Rođen je u Karlovcu, a diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1941. Još 1939. dobiva angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu i debitira u ulozi Redovnika u operi “Don Carlos” Giuseppea Verdija. Dvije godine po diplomi odlazi u bečku državnu operu gdje se ističe u ulogama četvorostrukog lika Lindorf/Coppelius/Dapertutto/Dr. Miracle u “Hoffmannovim pričama” Jacquesa Offenbacha i u ulozi Don Fernanda u operi “Fidelio” Ludwiga van Beethovena pod ravnanjem dirigenta Karla Böhma. U Zagreb se vraća 1948., ostvaruje niz uloga, pa i u operi “Ukleti Holandez” Richarda Wagnera nakon čega odlazi u Berlin u kojem ostvaruje svjetsku karijeru. U glavnom njemačkom gradu i državnoj operi ostaje 40 godina, nakon čega se odlučio vratiti u Hrvatsku. Dvostruki je dobitnik nagrade “Vladimir Nazor” – 1969. i 1990. za životno djelo. Pet godina potom mu je uručena Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje, a 1998. Lovre plemenitog Matačića za životno djelo. Dobitnik je i Nagrade savezne vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1949., Nagrade “Milka Trnina” 1970. i Nagrade Grada Zagreba 1997. Predsjednik Franjo Tuđman ga je odlikovao odličjima Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Domovinske zahvalnosti i hrvatskog pletera. Porin za životno djelo dobio je 2005. godine.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
