30. GODINA OD ZADARSKE MAJSTORICE Veličanstveni doček na Trgu, ispred Lloyda...

Ta sezona 1985./1986. bila je doista posebna. Po mnogo toga. Vrhunac svega naslov je državnih prvaka nakon 11 godina posta, i to osvojen u dvorani dvostrukog aktualnog prvaka Europe – Cibone. Bajka nad bajkama.

 

 

U ligi, Zadar je igrao odlično. Pobijedio je čak i Partizana u Beogradu (98:64) te na koncu zauzeo drugo mjesto. U doigravanju prvo je izbacio Bosnu pa zatim Jugoplastiku i slijedile su završne utakmice s Cibonom za prvaka. Igralo se na dvije pobjede. U prvoj utakmici u Zagrebu laka pobjeda Cibone (84:70). Na drugoj u Jazinama, Zagrepčani su odglumili ozljedu Dražena Petrovića i Zadar je u toj utakmici pobijedio (84:73) i izjednačio na 1:1, pa se odlučujući sraz trebao dogoditi u trećoj utakmici, u zagrebačkoj Ledenoj dvorani Doma sportova. Sve je to bilo sračunato, da bi državni i europski prvak novi naslov proslavio pred svojim navijačima, jer Zadru nisu davani nikakvi izgledi.

 

 

Kad su košarkaši Zadra trebali ići na treću utakmicu završnice doigravanja, malo je tko vjerovao da se može uspjeti, pa ni autobus za Zagreb nije bio popunjen, što je kod zadarskih košarkaških navijača bila prava rijetkost. Jer vjerovali su samo oni najzagriženiji i najvjerniji. Među njima, dakako, igrači i trener Đurović, koji im je za posljednji trening pred put naredio opuštanje igranjem maloga nogometa. Sjećam se da na utakmicu nije htio ići ni urednik Narodnog lista, tjednika, jedine zadarske novine, Zdravko Artić, koji je inače dugo vremena o košarci kvalitetno pisao u Vjesniku, jer je smatrao da nemamo izgleda.

 

Zadrani su utakmicu gledali na TV ekranima u svojim kućama i po kafićima, a najvjerniji navijači u najpoznatijoj zadarskoj košarkaškoj parlaonici, kafiću "Lloyd", i još ponegdje. Bio sam tada s Rudom Erom Galićem suradnik Sportskih novosti i Vjesnika i imali smo zadatak obilaziti Poluotok radi "snimanja" ugođaja. Tako sam okončanje utakmice dočekao ispred "Lloyda". Kad je Zadar nakon drugog produžetka pobijedio (111:110), svi su iz kafića istrčali na trg ispred Sv. Stošijee. U euforiji veliko veselje, grljenje i ljubljenje, a onda svi gotovo trkom do Trga gdje su navirali građani sa svih strana. Veći dio klape iz "Lloyda": Kage, Niko Magaš, Branko Čakarun, Učo Stošić, Čedo, Bere Kotlar, Spaso, Ćiro Mali, Ćuća, Hržina, Šupe, Boris Brkić, Željko Miletić i drugi nakon općeg slavlja na Trgu pohrlili su k automobilima, uz njih još mnoštvo drugih Zadrana i uputili se k Masleničkom mostu na doček prvaka. Karusel jedinstven u povijesti zadarske košarke.

 

 

A na Trgu "ludnica". Radost i veselje. Grljenje i ljubljene i onih koji se nisu poznavali. Bila je to još jedna demonstracija privrženosti i zajedništva Zadrana kad je njihova košarka u pitanju. Trg je ubrzo postao pretijesan. Prepričavali su se detalji s utakmice; slavile se Popove trice, Stojkovi skokovi, Veljkova borbenost. Zahvaljivalo poštenim sucima koji nisu podlegli pritisku domaćina, a posebice se guštalo što su Zagrepčani toliko bili sigurni u svoju pobjedu da je u općoj nevjerici zaduženi djelatnik za razglas pustio pripremljenu klupsku himnu "Heja, heja, Cibosi", a prenositelj utakmice na TV-u Vladimir Anzulović potpuno se zbunio i nije znao što nakon utakmice kazati.

 

Na Trgu su se skupili Zadrani svih profila: od gradskih redikula, preko đaka i studenata, mnoštvo domaćica do sudaca i profesora. Dr. Anđelo Gregov, još 1950. državni prvak u jedrenju, a redoviti gledatelj svih košarkaških utakmica u Jazinama, reče mi:

– Profesore, dajte sve od sebe da prenesete ovaj božanstveni ugođaj, da drugi vide kako samo Zadar zna slaviti svoju košarku najbolju i najljepšu od svih.

 

U toj gužvi bila je čak i prof. dr. sc. Nevenka Košutić Brozović, predstojnica katedre za svjetsku književnost na zadarskom Filozofskom fakultetu. Iznenađenje mi je pojasnila:

– Sin mi je na odsluženju vojne obveze i naredio mi je da umjesto njega sve to doživim i detaljno mu opišem. Kad već on ne može slavlju prisustvovati. Zato ne smijem ništa propustiti.

 

 

Izišao je iz redakcije Slobodne Dalmacije Jandre Širinić. Skupa smo okončali gimnaziju i studirali iste predmete te smo bili prijatelji (poslije i suradnici u "Slobodnoj"). Vidno ljutit i naoštren iznenadio me, jer sam očekivao njegovo veselje. No takav je Jandre bio. Gledao je uvijek dublje i dalje od mnogih nas. Oštro mi se obratio:

 

– Dobro me slušajte ti i Ero koji izvještavate za zagrebačke novine. Pazite što ćete i kako pisati. Oni iz Zagreba će sigurno laprdati. A ja ću ih dobro oprati. Njihovo ponašanje bila je neviđena diskriminacija. Na sve su načine pokušali naš klub onemogućiti. Sramota. Čak nisu studentima dozvoljavali kupiti ulaznice bez Cibonine iskaznice. Maltretirali su naše navijače i umalo je njihov redar udario jedinoga našeg fotoreportera. Oprat ću ih dobro.

 

I oprao ih je briljantnom kolumnom pod naslovom "Diskriminacija". Jandre se zatim pohvalio da su odmah čestitali mnogi uglednici iz cijele države, a on je bio ponosan što je među prvima bio tada glavni urednik "Slobodne" legendarni Joško Kulušić i čak Miljenko Smoje.

 

 

 Navijači su s nama novinarima čekali  prvake do ranih jutarnjih sati. No oni su  nakon pothvata otišli  prvo, uz navijače s utakmice, proslaviti u motel "Plitvice" u kojem su odsjeli.  Nakon fešte koju su  uveličali harmonikaši, uputili su se prema Zadru između dva i tri sata i s  navijačima, koji su ih čekali  na Masleničkom mostu, stigli na Narodni trg oko pet sati. Svijet se već  bio razišao, ali istoga dana 27.  travnja, točno u podne, počelo je središnje slavlje.

 

 Na Trg ni igla nije mogla pasti. U tolikoj su ga mjeri Zadrani popunili. Okupirali su prozore i balkone  okolnih zgrada, zaposjeli ogradu Gradske straže. Bilo ih je svukud i u tolikoj mjeri da igrači s  klupskim vodstvom nisu mogli u zgradu gradskog poglavarstva (Skupštine Općine) ući na glavni ulaz,  nego su morali na sporedni, onaj do ljekarne. I tu ih je okružilo nekoliko stotina navijača. Probijali su  se k vratima. Na čelu Stojko Vranković s visoko uzdignutim peharom. Za njim Ivica Obad, Veljko  Petranović, Petar Popović i Vlado Đurović, pa zatim Hrabrov, Pahlić, Branko Šuljak, Ante  Matulović i drugi. Sa strane predsjednik Branko Periša i Zoran Veselinović Vespa, Marcel Škarica   i klupski fizioterapeut Mladen Babić.

 

Očekivali smo pojavljivanje prvaka na glavnom balkonu općinske zgrade, kad tamo na čelu s kapetanom Veljkom Petranovićem s uzdignutim peharom iskrsnuli su iz gradonačelnikova ureda na balkonu iznad kafića. Kad je Veljko podigao pehar, iz desetak tisuća grla prolomio se pozdrav ponosa i divljenja, a od aplauza nije se u početku ni čulo što junaci govore.

 

Slavlje je trajalo više od dva sata, jer navijači su htjeli čuti svakoga i saznati sve. S obzirom na uvjete (neuvjete) pod kojima je taj naslov prvaka osvojen, sigurno je najdraži i najvrjedniji u dugoj uspješnoj tradiciji zadarske košarke.

 

PRENOSIMO www.zadarski.hr PIŠE Drago Marić FOTO arhiva EPH