Rekorderu Ratku Rudiću Igre u Riju bit će 13. zaredom!

Ratko Rudić je jedini vaterpolski trener koji je čak sa tri reprezentacije (SFRJ, Italija, Hrvatska) osvajao i naslov svjetskog prvaka i olimpijsko zlato. Ukupno je sa svojim reprezentacijama osvojio četiri olimpijska zlata i jednu broncu, pa je i po tome nedostižan – piše Anton Filić, novinar VL

 

Ratko Rudić (67) najtrofejniji je vaterpolski trener na svijetu svih vremena. Kad je u studenome 2013. pomalo neočekivano preuzeo vođenje Brazila, iza njega je bio uspješan izbornički posao sa još četiri reprezentacije (SFRJ, Italija, SAD, Hrvatska). Sa svima njima osvojio je čak 38 odličja, s Hrvatskom 10. Drugi na toj vječnoj listi najuspješnijih vaterpolskih izbornika je Mađar Denes Kemeny s 23 odličja. Kemeny i Rudić bili su izjednačeni po broju olimpijskih zlata, imali su ih po tri, no Rudić je u Londonu 2012. dobio i tu bitku – osvojio je četvrto.

 

Rudić je jedini vaterpolski trener koji je čak sa tri reprezentacije (SFRJ, Italija, Hrvatska) osvajao i naslov svjetskog prvaka i olimpijsko zlato. Ukupno je sa svojim reprezentacijama osvojio četiri olimpijska zlata i jednu broncu, pa je i po tome nedostižan. Zbroje li se sva njegova igračka i trenerska (izbornička) odličja (66), najtrofejniji je Hrvat u tom sportu.

 

Sve su to teško dohvatljivi dosezi, no u godini Olimpijskih igara u Riju (na kojima će Rudić nastupiti kao izbornik Brazila) želimo istaknuti još jednu kategoriju u kojoj je rekorder, zapravo je svjetski fenomen. Igre u Riju bit će 13. olimpijske u nizu, počev od Ciudad de Mexica 1968., na kojima će Rudić na ovaj ili onaj način sudjelovati.

 

 

– Ah, taj podatak ponajprije govori da sam sve stariji i stariji – uz osmijeh je komentirao Rudić tu za normalne ljude nedostižnu činjenicu.

Na pitanje na kojim mu je Igrama bilo najljepše, bez mnogo razmišljanja odgovara:

 

- Na prvima u Meksiku (Ratko je tada imao 20 godina, nap. a.). Vaterpolska reprezentacija je osvojila zlato, a ja sam bio 12. igrač u pričuvi. Nastupio sam na plivačkim natjecanjima slobodnim načinom. Meni su to bile prve Igre, u pravom smislu je to bio festival sporta. Nije bilo sigurnosnih problema pa smo slobodno šetali, obilazili grad i borilišta, družili se s domaćim ljudima.

 

No, već na sljedećim Igrama, 1972. u Münchenu (reprezentacija je bila peta), upoznao je drugu stranu tog velikog sportskog natjecanja.

 

– Dogodio se taj teroristički napad u kojemu je poginulo 11 izraelskih sportaša. Mi smo bili blizu izraelske kuće, uživo smo pratili što se događa. Dotad se u olimpijsko selo moglo bez problema ući, bilo je puno rupa u ogradi koje su napravili sami sportaši, kad bi “zaružili” pa su se noću vraćali. Tako da ni palestinskim teroristima nije bio problem doći do Izraelaca... Nakon toga je sve postalo mnogo strože i nestalo je one bezbrižnosti – sjeća se Rudić.

 

Uoči OI 1976. na pripremnoj utakmici sa SR Njemačkom slomio je šaku. Ostao je s reprezentacijom u Montrealu, ali nije igrao. I konačno je u Moskvi 1980. osvojio olimpijsko odličje, kao jedan od najboljih u momčadi.

 

– Zlato smo izgubili u utakmici sa SSSR-om, iako smo mogli i pobijediti. No, nismo bili tako čvrsti, bili smo darežljivi, kao da smo se zadovoljili srebrom. Sovjetima je zlato puno više značilo, ipak su bili domaćini.

 

Ono što je propustio kao igrač, Rudić je nadoknadio kao trener. Već na sljedećim OI, u Los Angelesu 1984., odveo je Jugoslaviju do najvišeg postolja.

 

– S prvim naraštajem s kojim sam osvojio olimpijsku zlatnu medalju, a u kojoj su bili Bukić, Milanović, Bebić, Paškvalin, Lušić... mogao sam raditi što sam htio. Oni su podnosili dril koji današnji igrači, iz mnogih razloga, ne bi mogli izdržati. Tada su mladi ljudi bili više fokusirani na sport jer se preko njega stjecala afirmacija i socijalni status. Zbog toga su grizli, borili se... U toj sam fazi i ja bio drukčiji, mnogo autoritativniji nego danas, manje sam razgovarao s igračima, donosio sam odluke koje nisam obrazlagao jer su bespogovorno slušali.

 

 

Isti uspjeh Rudić je sa SFRJ ponovio i u Seulu 1988. a potom i u Barceloni 1992., ali tada s Italijom.

 

– Talijani nisu navikli na takav način rada, žalili su se da ih previše iscrpljujem, pa sam imao cijeli niz sukoba. Kad smo u Barceloni napokon osvojili zlato, prestali su se buniti.

 

Na pitanje na kojima je OI bio najtužniji već smo znali odgovor, bio je to Peking 2008., ali i to je dio te Rudićeve olimpijske priče.

 

– Bili smo jako dobri, nanizali smo uvjerljive pobjede nad Italijom, Srbijom i Njemačkom i potom na čudan način izgubili od Amerikanaca. Poslije su se nanizali neki sumnjivi rezultati. Nisam prepoznao niz događaja i to nas je stajalo medalje.

 

 

KAKO S NEPOSLUŠNIMA

 

Kako Rudić komentira neposluh Sukna, Obradovića i Paškvalina u vaterpolskoj te Lovrenov ultimatum u nogometnoj reprezentaciji?

 

- Nisam za neku strahovladu, ali mora postojati kodeks ponašanja koji vrijedi za sve, koji će igrače učiti što je to reprezentacija. I sam sam u hrvatskoj vrsti na početku imao jednu takvu situaciju, u Beogradu 2005. ostali smo praktično bez bronce na završnom turniru Svjetske lige jer su neki igrači sebi dopustili dulji izlazak. Poslije smo ipak stvorili jednu kulturu ponašanja, kult reprezentacije. Iskakanja će uvijek biti, ali moraju se znati i sankcije - kaže Rudić.

 

PRENOSIMO Večernji list PIŠE Anton Filić FOTO Sanjin Strukić/Pixell