Hrvatski zbor sportskih novinara

Detalji: Objavljeno: 01. Lipanj 2016.

Ovaj će tjedan biti godina dana od kad su policajci upali u luksuzni švicarski hotel i pokrenuli čistku u Svjetskoj nogometnoj organizaciji (FIFA) – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV

Od tada do danas mnoge su se druge stvari dogodile u svjetskom sportu, po meni i važnije od čišćenja FIFE, a to je otvoreni i žestoki rat protiv dopinga. Svijet se digao na zadnje noge i iz svih oružja napao – Ruse! Već se nekoliko mjeseci pouzdano i potpomognuto mnogim izjavama snimaju i u novinskim stupcima citiraju pokajničke izjave bivših dopingiranih sovjetskih i ruskih sportaša, a sad najnovije i ruskih liječnika koji dokazuju kako su svi ruski sportaši na svim velikim natjecanjima bili – dopingirani!? Zanimljivo je kako u toj nagloj masi svježe uzetih, ali i novokontroliranih uzoraka od prijašnjih igara, osim ponekog hrvatskog mulca nisu uopće pronašli ni jednog Amera? Uistinu? Svi su čisti? Ili se neka politika, opet, uplela u sport?

Treba oči stvarno držati čvrsto zatvorene i ne primijetiti kako se sve pogodilo s usponom Vladimira Putina u svjetskim političkim, ali i financijskim krugovima, kako je ruska nafta postala zanimljivo sredstvo za političke pregovore, kako pravični Zapad nije našao način zaustaviti događaje u Ukrajini i sve tako redom. Nije povezano? Pa ne bih se baš složio.

Uvaženi kolega David Owen u svojoj je kolumni na Insidetherings portalu odvažno krenuo u usporedbu sadašnje situacije sa situacijom 70-ih i 80-ih, kad je politika skoro ubila olimpijske igre s bojkotima. Je li do toga doista došlo? Naime, sadašnji su čelnici olimpijskoga pokreta i svjetskoga sporta, a nekadašnji osvajači najsjajnijih odličja na Igrama, Thomas Bach, Sebastian Coe i Nawal El Moutawakel na svojoj koži osjetili kako to izgleda kad te tvoji političari natjeraju da ne ideš na igre ili kad neki drugi političari tvojim najsrčanijim rivalima zabrane da dođu k tebi na svetkovinu sporta. Oni najbolje znaju kako se sportaš osjeća i što ovakvi scenariji mogu prouzrokovati.

Rusima je, to je bila prva reakcija, za sada zabranjeno bilo kakvo atletsko sudjelovanje, no od prije nekoliko dana više je nego očito da sve ide k tome da ih se kompletno izbaci s igara u Riju. Doslovce svakodnevno otkrivanje novih afera (ponavljam – zar samo u Rusiji?) nama, ljubiteljima dobrog špijunskog romana, baš totalno liči na novi zaplet majstora Le Carrea. Hladni rat, kako ga je iz crnila prošlosti izvukao kolega Owen ponovo se razmahao? Svijet se borbom protiv dopinga pokušava zapravo poslužiti kao batinom protiv neočekivano ojačalog Putina? Liči li vam to na dresiranje neposlušnog pitbulla? Nekako nemam dojam da će se Putin povući, ne samo u ovoj situaciji, nego i u onoj koja se tiče Ukrajine ili Sirije, no nisam ja taj koji će to u ovom blogu locirati, niti mi je namjera.

Pad Putina, odnosno diskvalifikacija Rusije iz svjetskoga sporta sa sobom nosi velike probleme europskome sportu. Prvo, Soči i Kazanj trebali su ugostiti iduće Europske igre 2019., čiju smo premijeru gledali lani u Bakuu, ali je stvar naglo stopirana, što nikako ne ide na ruku Europskim olimpijskim odborima i njihovom predsjedniku Hickeyu, a još manje Zlatku Mateši, koji je stvar doveo do potpisa ugovora. U situaciji kad se 8 sportova dogovorilo s Eurovizijom da imaju svoje igre, jer će svi imati svoja europska prvenstva u isto vrijeme u Glasgowu i Berlinu 2018., Hickey gubi potporu da uopće ikad više bude Europskih igara, pa u tom svjetlu treba promatrati njegovo dosta ozbiljno pismo kontinentalnim federacijama i Euroviziji, na koje je dobio dosta žestoke odgovore. No, zasada, nitko ne ruši Europske igre, ruše se same jer još nemaju domaćina, budući da i Vitalij Mutko, ruski ministar sporta, sad tvrdi da to nije točno da su EI trebale biti u Rusiji. On je u Pragu prošle godine trebao obznaniti dobru vijest delegatima europskih olimpijskih odbora i Thomasu Bachu koji je u Pragu bio, ali ga je afera doping presjekla večer prije objave i ničega nije bilo, iako se u hotelskim hodnicima praškoga „Intercontinentala“ zapravo sve znalo.

Što će od svega biti, nepoznato je. Očito je da je napad zapadnjačkoga svjetonazora, ali u prvome redu obavještajne zajednice na ruski sport nešto puno više od samo sporta i crna prognoza o bojkotu nikako nije nemoguća. Upravo zato vrlo, vrlo važnim treba smatrati dolazak Thomasa Bacha u Zagreb kroz desetak dana. Dolazi i Patrick Hickey, Zlatko Mateša im je domaćin.

Ulog je velik, usudio bih se reći važan za sudbinu olimpizma i sporta, posebno u Europi.