ANTUN VRDOLJAK Za Samarancha sam bio pobjednik zato što sam puno plakao

Nezamislivo je pisati o hrvatskom sportu a da na 25. rođendan HOO-a ne spomenemo prvog predsjednika Antuna Vrdoljaka – piše Dražen Pinević, novinar SN

 

U to je vrijeme popularni Tonči bio drugi čovjek države, jedan od ključnih u svemu čime se danas dičimo.

- Znači, ostario sam ipak, vaš poziv 25 godina kasnije to mi jasno govori - u svom je stilu počeo Vrdoljak.

 

- Nee, ne možeš snimati film o sebi, ali sve bilješke postoje, možda će netko jednoga dana probati. Ja ću pokušati to otrgnuti zaboravu, objaviti nešto, znam da se nekima neće svidjeti, nekima hoće, ali, Bože moj, to je tako...

 

TAKAČ KOD TUĐMANA 

 

- Možemo. U to vrijeme imali smo san, koji je bio više od sporta. Dogodilo se da smo u Splitu imali Europsko prvenstvo u atletici, koje je bivša vlast otkazala 82 dana prije početka. Znam da mi je u ured u Visoku dovedena delegacija, mislio sam da će tražiti nešto novca, kao i ostale koje su dolazile, ali kada su mi rekli da je otkazano, noge su mi se odsjekle. Donijeli su ostavke, rekao sam, “mi ih primamo, ali se vraćamo i nastavljamo, nema otkazivanja”. Bio sam sa splitskim gradonačelnikom Cvitanom kod Tuđmana, morali smo mu to reći.

 

- Prije nego smo mi stigli, zove me Tuđman i kaže, “u Zagrebu je Artur Takač i nosi poruku za tebe i mene od Juana Antonija Samarancha, hitno dolazi”. U tom trenutku nisam znao ni Takača, ni Samarancha...

 

No, stigao je kod predsjednika, koji se s Takačem znao od ranije.

- Takač je ozbiljno rekao, “ljudi, znate li što radite, ako se dogodi otkazivanje, neće vas biti nigdje 20 godina”. A mi u tom trenutku nismo imali ništa, nismo imali konkretan argument da će biti bolje. On je otišao, mi smo ostali. Rekao sam Tuđmanu da zove Žarka Domljana, koji je bio predsjednik Sabora. Trebao nam je čovjek za posao. Nikad neću zaboraviti kada je Domljan došao i rekao, “ljudi, moja je mama iz Omiša, vi ne znate što je Split, ja to ne mogu, to je osuđeno na propast”.

 

NOVOSELOV ROĐENDAN 

 

- Ostale su nam tri mogućnosti, jedna je otkaz, druga je završiti sve to i napraviti u Splitu, što je izgledalo nemoguće, i kao treća, najrealnija, bila je Zagreb, koji je u tom trenutku imao svu potrebnu infrastrukturu od Univerzijade. Mislio sam, “ako to napravimo, kako ćemo ponovo sutra doći u Split?”, i nazvao sam Mirka Novosela.

 

- Da, ali kaže mi Mirko da ima rođendan, da ovo da ono, a ja mu velim, “pokupit ću te kod Palacea (gdje stanuje), navečer si na rođendanu, a prije toga mi trebaš”. I tako sam ga pokupio, otišli smo na aerodrom pa prema Splitu. Štreberski mi je izgovorio sve što trebamo za organizaciju, ja sam pisao, pamtio...

 

- Da, na sastanak u Vili Dalmacija, gdje nas je dočekao gradonačelnik Cvitan s kadrovima HDZ-a, koji bi to trebali odraditi. Imali smo strašan problem sa smještajem jer je hotel koji je gradio Lavčević trebao je ići do šestog, a stigao je do četvrtog kata i stao. Sjećam se da sam pitao da mi netko da broj tajnika Europske atletske federacije i rekli su da nemaju, a ja sam rekao Cvitanu da vrati kadrove koji su bili tu, da ću razgovarati s njima. Bilo je tu svega i sjećam se da sam rekao, “e, sad, ovako, kako ste četiri godine sabotirali izgradnju, sada imate 70 dana da to dovršite”. Jedan me pitao, “je l’ vi to nama prijetite?”, i tada sam vidio da je to jedan koji je znao što govori jer tamo su govorili njegovi nekad. Uglavnom, mi smo krenuli. I hotel je završen, sve je to bilo divno krasno, krenulo je i prvenstvo.

 

TREĆI PUT BOG POMAŽE 

 

- Dva dana prije kraja prvenstva u Split je došao Juan Antonio Samaranch. Nije vjerovao da je to sve bilo moguće jer je imao detaljne informacije što se sve događalo. Ja sam već bio iznimno nervozan, sjećam se da smo bili na ručku, da sam dobio informaciju da od Šibenika dolazi nevrijeme i da sam rekao moram na stadion. On je ustao i rekao, “idem s vama”. Došli smo rano, na stadionu ni žive duše, pita me, “gdje su ljudi?”, ja velim, “doma, odmaraju, koga zanima start maratona, za dva sata će biti puno”. I bilo je tako, a ja i dalje nervozan, lud, a on me primi za rukav i kaže, “sjedi, ne nerviraj se zbog kiše, što ako pada kiša, ti si svoje napravio”. Pucalo je, sijevalo, kiša je padala, duga se pojavila, a francuska štafeta 4x100 otrčala je svjetski rekord. I to je bio kao dar s neba za sve.

 

- Vukli su me za rukav suradnici, rekli “pitaj za MOO”, a ja se nisam usudio. Samaranch je odlazio, otpratio sam ga na aerodrom i onda je on mene upitao, “kada vi mislite u MOO?”. Rekao sam, “kada nas vi pozovete”. Rekao mi je, “morate osnovati svoj OO, a onda biti član UN-a”. I tada se sve nekako pokrenulo.

- Bili smo gosti u Lausanni, cijela delegacija iz Hrvatske i nakon zajedničkog razgovora povukli smo se samo on i ja jer mi je rekao, “dođi, razgovarat ćemo u četiri oka”. Ured je bio odmah iza stola za kojim smo svi sjedili.

 

- Pitao me, “što vi želite?”. Ja sam rekao, “da nam pomognete”, a on mi je na to uzvratio, “nitko ne može spriječiti ovakvu mladost da nastupi”. Samo znam da sam ga zagrlio, da sam se rasplakao i da mi je rekao, “ooooo, pa ti plačeš, znači da očekuješ i medalju na Olimpijskim igrama?” Pitao sam ga zašto tako misli, a on kaže, “zato što pobjednici uvijek plaču”. Možda to danas zvuči i izgleda patetično, ali je tako.

 

- Samaranch je bio oprezan čovjek, Rus i Kinez su bili dopredsjednici MOO-a, a želio je suglasnost u svemu. Ostalo je bila tehnika. Ali mislio sam, prvi put je Bučar osnovao pa mu nisu dali Mađari, onda su nam drugi put odnijeli u Beograd isto nakon što smo osnovali, a treći puta valjda Bog pomaže.

 

Nama su prve Igre bile u Albertvilleu. Nije tada bilo ni Janice, ni Ivice, bila na, je bitna samo zastava da se vidi, nitko nije mislio na rezultat. Mali Čižmešija nosio je zastavu, imali smo šešire koje nam je poklonio Cahun, neke velike teške kapute, ali najbitnije - pojavili smo se.

- To su bila vremena kada je moja plaća bila 320 maraka, a nama je trebalo pet milijuna. Našli smo nekako sve... Kako, ne znam. Sve je došlo preko noći, mi nismo igrali nikakve kvalifikacije, neki nas nisu zbog toga željeli tamo, kao vaterpolo i rukomet, ali košarka jest. Imali smo Rudyja Tomljanovicha hrvatskih korijena, imali smo s njim vezu sa Sternom, koji je bio NBA šef. Tada su došle njihove najveće zvijezde i on je rekao, “OK, doći ćemo, ali pod uvjetom da imamo s kim igrati”, a to je značilo Hrvatska.

 

SUZE KOŠARKAŠA

 

- Stern je donio Tuđmanu i meni nalivpera na poklon, otišao je u svoju ložu, kada smo poveli, nervirao se, a ja se ni danas ne mogu oteti dojmu da smo mogli više, da nakon vodstva nismo izmijenili sve. Skansi me uvjeravao da smo morali, ali me nije uspio uvjeriti. Još kada sam vidio kako Dražen i Stojko nakon poraza plaču k’o ljute godine, pogotovo. Ali opet sam presretan jer je to srebro valjda najposebnije ikad, jer srebro nikad nitko ne slavi nakon finala, a mi smo imali toliko razloga. Pa onda još dvije teniske bronce, više od očekivanog sve skupa. Nezaboravno.

 

- Da, u kombinaciji su bili Dražen Petrović i Goran Ivanišević, a meni su rekli da odlučim. Ja sam pozvao obojicu i rekao im da to ne mogu. A Dražen je rekao neka bude Goran jer njih trener ne pušta zbog utakmice koju igraju odmah sljedeći dan. Sjećam se da je Dražen tada ošamario i opsovao Gorana, “mrzit ću te cijeli život zbog ovog”, a onda smo se pošteno sva trojica isplakali. Znate to su bili veliki sportaši, ljudi.

 

RIO JE BIO SAN

 

- Ja sam doista najsretniji čovjek na svijetu što je tako, ponosan sam na sve njih koji su to ostvarili. Znate, mi smo mala zemlja, a imamo toliko velikih sportaša. Imamo tri medalje u atletici, koja je kraljica sportova, to je strašna stvar. Rio je bio san i ne treba misliti da će se lako ponoviti.

 

- Malo smo pali u loptačkim sportovima, posebno u rukometu. Nije mi jasno onih “7 na 6” u igri, pa primanje onih golova, pa poraz od Poljske, a dobili smo Francusku i trebali nakon toga mirno otići do kraja. Sjećam se Atlante kad je Skansi rekao, “igrači su me izdali”, a ja sam mu rekao da je to nemoguće, pa tko bi to bio u stanju na OI? Onda sam razgovarao s igračima i Kukoč veli, “šjor Tonči, njega nema više, on je bio prvi uvijek u svemu i na zagrijavanju čak, mi smo samo pratili sve”. Mislio je na Dražena. To je tako... Usput, košarka je bila OK, Aco je bio OK, nisam sumnjao. I još samo nešto nakon svega. Nema nemogućeg za naše sportaše, doista nema.

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

O STRATEGIJI Osmerac kao primjer

 

Strategija hrvatskog sporta često se spominje kao ključni problem.

- Meni je teško tako govoriti jer ne znam kakvi su uvjeti, a znam da se ljudi trude, da žele, no, istina je samo jedna, što budu više odlučivali, više će im se smijati i rugati se. Nisam nikakav stručnjak, ali reći ću jedan primjer koji se dogodio prije Sydneya. Rekli su, “mi imamo četiri četverca, što da radimo?” Rekao sam, “imamo osmerac i četverac, ako imamo toliko sjajnih veslača”. Tadašnji šef veslača mi je rekao da sam glup, pa mi je to objašnjavao stručno, rekao mi je da se ništa ne kužim u to, ali mi smo imali osmerac s medaljom, što je jedna od najvećih pothvata na OI uopće. Budimo realni, koje zemlje imaju osmerce... Kad je riječ o strategiji, najteže je donositi odluke jer ćeš se uvijek nekom zamjeriti, a rezultat je uvijek na kraju presudan za ocjenu jesi li uspio. Hrvatski sport ima veliki potencijal i vratit ćemo se mi i loptački vrlo brzo. Znam da imamo ljudi koji to znaju. Sjećam se jednog trenera koji je govorio, “igrači ne žele trenirati, zato igraju nogomet”. Ja sam ga slušao, nisam ništa rekao, osim na izlasku iz dvorane domaru “ugasite svjetlo”.

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

OSNIVAČKA SKUPŠTINA 10. rujna 1991.

 

Osnivačka skupština Hrvatskog olimpijskog odbora održana je 10. rujna 1991. godine u Smaragdnoj dvorani hotela Esplanade u Zagrebu. Sjednicom je predsjedavao predsjednik Inicijativnog odbora Ivan Kern u nazočnosti mnogih sportaša, sportskih dužnosnika, gostiju, predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana i brojnih drugih tadašnjih uglednika i predstavnika medija.

 

Potvrđeni su mandati prvih članova Skupštine, ujedno i članova osnivača s mandatom do 1995. godine. Bili su to predstavnici 29 nacionalnih saveza olimpijskih sportova te po jedan predstavnik Hrvatskog društva sportskih novinara, danas Hrvatskog zbora sportskih novinara, Sekcije za sportsku medicinu Hrvatskog liječničkog zbora, danas Hrvatskog društva za sportsku medicinu, i Fakulteta za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, danas Kineziološkog fakulteta. Jednoglasnom odlukom o osnivanju, Skupština je prihvatila i prva Pravila (današnji Statut) te utemeljila ciljeve i zadaće HOO-a.

 

Za prvog predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora u mandatnom razdoblju od 1991. do 1995. izabran je Antun Vrdoljak, a za dopredsjednike Zdravko Hebel i Mirko Novosel. Za prvog počasnog člana Hrvatskog olimpijskog odbora skupštinari su proglasili predsjednika RH dr. Franju Tuđmana. Istodobno, skupštinari su iz redova sportaša i sportskih uglednika imenovali i prve glasnike, poklisare/ambasadore, njih 59.

 

ČLANOVI OSNIVAČKE SKUPŠTINE

 

Antun Vrdoljak (Hrvatski atletski savez)

Marinko Šišak (Hrvatski badmintonski savez)

Osvaldo Vavra (Hrvatski baseball savez)

Vlado Juriša (Hrvatski biciklistički savez)

Damir Škaro (Hrvatski boksački savez)

Ivan Čaklec (Hrvatski gimnastički savez)

Marijan Malović (Hrvatski hrvački savez)

Ivo Zlatar (Hrvatski savez hokeja na travi)

Danimir Matošić (Hrvatski jedriličarski savez)

Vlatko Škiljo (Hrvatski judo savez)

Dubravko Mataković (Hrvatski kajakaški savez)

Zdravko Marušić (Hrvatski konjički savez)

Mirko Novosel (Hrvatski košarkaški savez)

Bogomir Jambrošić (Hrvatski mačevalački savez)

Mladen Vedriš (Hrvatski nogometni savez)

Bojan Stranić (Hrvatski odbojkaški savez)

Boris Volčanšek (Hrvatski plivački savez)

Marijan Flander (Hrvatski rukometni savez)

Ivan Helman (Hrvatski savez za dizanje utega)

Ivan Hegedüs (Hrvatski savez hokeja na ledu)

Sanda Dubravčić Šimunjak (Hrvatski savez za klizanje i koturaljkanje)

Stjepan Križić (Hrvatski savez za skokove u vodu)

Josip Kecerin (Hrvatski skijaški savez)

Ivo Goran Munivrana (Hrvatski stolnoteniski savez)

Nenad Slukić (Hrvatski streličarski savez)

Tomislav Šepec (Hrvatski streljački savez)

Stanko Bick (Hrvatski teniski savez)

Zdravko Hebel (Hrvatski vaterpolski savez)

Zlatko Celent (Hrvatski veslački savez)

Drago Marović (Hrvatsko društvo športskih novinara)

Marko Pećina (Sekcija za športsku medicinu Hrvatskoga liječničkog zbora)

Zlatko Šimenc (Fakultet za fizičku kulturu)

 

PREDSJEDNIK

Antun Vrdoljak

DOPREDSJEDNICI

Zdravko Hebel

Mirko Novosel

Matija Ljubek (do 10. IX. 1993)

ČLANOVI

Zlatko Celent (do 24. II. 1992)

Marijan Flander

Vedran Rožić (do 10. IX. 1992)

Marijan Malović (do 10. IX. 1993)

Jurica Malčić (do 10. IX. 1993)

Drago Marović

Damir Škaro

Miroslav Fajerbach (do 10. IX. 1993)

Rato Tvrdić (do 1993)

Slavko Podgorelec (prvi glavni tajnik)

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

O PREDSJEDNICIMA MOO-a Bach nam je 92. dovezao mini-bus

 

- Kada smo osnovali HOO, jedan dan zvoni telefon, zove Njemački olimpijski Odbor i javlja se Thomas Bach, član tog odbora, i kaže, “došli bismo u Zagreb”. Došli su, dovezli nam Mercedesov mini-bus, on ga je osobno uručio i to je stvar koja se ne zaboravlja. Danas može doći bez busa, sretni smo zbog toga.

 

- Drukčiji. Bach je bio veliki sportaš, olimpijski pobjednik u mačevanju. Drugo, on je pravnik, on i njegova adovokatura zastupaju najjače njemačke firme, a dobro znate što oni predstavljaju. On je ušao u priču s dopingom u želji da je riješi, ali je s pravne strane točno znao dokle ide i gdje je granica mogućeg. Mislim da bi Samarach bio odrješitiji u tom smislu, ali i da će Bach u konačnici tu utakmicu u koju je ušao dobiti. Imao je vremena za promisliti, dobro zna što je napravio i siguran sam da će to pomoći pokretu u cjelini.

 

- Strašno kakav utjecaj olimpizam ima u tom smislu. Kad smo mi dobili zeleno svjetlo za nastup, pozvao me Samaranch i kaže, “molim vas da učinite sve da u BiH ne bude pucnjave dok traju Igre”. Ja sam otišao do Tuđmana, on me pita “kako”, ja velim “ne znam”, ali znam da se nije pucalo. To je stvarno respekt, snaga.

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Dražen Pinević FOTO arhiva SN/Reuters