Međugorsko čudo: Ni iz čega su stigli do vrha

Kuća do kuće, udaljeni su svega stotinjak metara jedan od drugog, u Ulici Krstine... O tom međugorskom čudu pričaju se legende, pošalice, ali taman tako cijela priča o tenisu iz Međugorja i izgleda – piše Ozren Maršić, novinar VL

 

– Mali mi noćas osvojio US Open – pohvali se Međugorac.

 

– A moj izgubio u polufinalu parova – uzvrati mu susjed.

 

I sve to u mjestu u kojem se ukazala Gospa, u svetištu u kojem obitava dvije tisuće stanovnika. Naravno, riječ je o Marinu Čiliću i Ivanu Dodigu, odnosno o njihovim obiteljima. Oni su to čudo iz Međugorja koje je Hrvatsku odvelo u još jedno finale Davisova kupa.

 

 

Po svetištu se još uvijek mogu čuti priče da su Zdenka Čilića, Marinova oca, gledali malo ispod oka kada je iza kuće počeo graditi teniski teren. I od obitelji je, prepričavao je tata Čilić, morao kriti da radi teren za tenis, pa su mislili da gradi skladište za obiteljsku prodavaonicu.

 

Da ne bi bilo zabune, prvi teniski teren u Međugorju izgradio je Žarko Dodig, Ivanov stric. Stariji Međugorac, Ivan Dodig četiri je godine stariji od Čilića, prvi je počeo s treningom, a brzo mu se priključio Marin. I tako je počelo nešto što je kasnije rezultiralo velikim uspjesima Marina i Ivana, a kulminiralo ulaskom u finale Davisova kupa do kojeg je Hrvatska došla na pogon njih dvojice. Njihov uspjeh klasična je hrvatska priča, da nije bilo podrške obitelji, ništa ne bi bilo od njih.

 

Čilić je još kao klinac od 13 godina umalo odustao od tenisa, trebao je napraviti iskorak, Međugorje mu je postalo pretijesno, ali financije nisu dopuštale. Da nije tada uskočio kum Tihomir Elez i potpomogao Čiliće, tko zna u kojem bi smjeru otišla Marinova karijera. Možda bi vodio turiste po Međugorju, ali sada vodi Hrvatsku prema velikom sportskom uspjehu.

 

Trofej je Hrvatska već jednom osvojila, slavlje je bilo u Slovačkoj, u Bratislavi 2005., a sada je finale na domaćem terenu, u Zagrebu jer ima dvoranu koja prima više od 12 tisuća gledatelja koliko propisi traže. 

 

 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Ozren Maršić FOTO Hrvoje Jelavić/Pixell