Hoće li reagirati državna uprava za sport?

Ima li, tek ustanovljena, Državna uprava za sport osobu koja će biti odgovorna za medije u kojima se posebno njeguju oblici populizma kao zanimljiva tema kojom se manipulira, pa čak i kontaminira javnost u ime, recimo, demokracije. – piše Željko Mataja, sportski teoretičar i publicist

 

Izvjesni Bruno Herljević kritički se osvrnuo u Dnevno hr. (16.11.2016.) na zajedničko djelovanje irske i hrvatske policije koja je skinula i zabranila korištenje transparenta „Never forget Vukovar“ u susretu Sjeverne Irske i Hrvatske reprezentacije u Belfastu što je istovremeno i uredba FIFA institucije koja želi sport odvojiti od svake političke insinuacije. U osvrtu se spomenuti pisac obrušio na  HNS koji je, kako piše, šokirao javnost kad je, poučen negativnim iskustvom, zabranio dolazak hrvatskih navijača na, rekao bih susret, a ne na sraz kako je, koristeći nesportsku terminologiju, napisao Herljević. 

 

Ne ulazeći u tupavost njegova komentiranja koje je završio krupnim slovima:“ STOP NASILJU“ mogu samo dodati da je takav novinar jedan među brojnim ložačima vatri na kojoj se griju mediji kako bi sport bio sve samo ne igra. Naravno, nije kriv samo Herljević nego i urednik koji ima povjerenje u novinara koji kao da je padobranom spušten u kaos navijačke zbilje, zbog koje naša reprezentacija igra pred praznim tribinama i plaća goleme kazne za navijačke provokacije neidentificiranih, zar navijača?

 

Prilika je to konkretna da se pozovem na jedan od eseja kojem prikazujem sve što nedostaje našoj sociologiji sporta pa se, svako malo, javljaju „sociolozi“ i drznici uvijek spremni osobno se predstaviti javnost i napisati: „javnost je šokirana,“ kako je spomenuti napisao, i sebe proglasio odvjetnikom javnosti. Ne, javnost je zbunjena pisanjem  o posljedicama umjesto o uzrocima uz pisce kakav je Herljević.

 

Popularni sportovi i sportaši u njima koriste se za ostvarivanje političkih, socijalnih, komercijalnih i drugih ciljeva. Uz spomenute ciljeve nije beznačajno nasilje; ono je prisutno, razmjerno značenju kapitala koji prati populizam s medijima posredno i publikom izravno. Posljedica je toga da izvršni organi reda imaju približan, a ponekad i jednak odnos spram nasilja kao i kapital koji ga generira interesom u nogometu. Godinama se nasilnike na tribinama i izvan njih tolerira ili ih se tretira kao navijače unatoč činjenici da je bezbroj puta viđeno da su utakmice bile samo povod za vrijeđanje i slanje poruka koje s navijanjem imaju vezu koliko i konjska zaprega s putovanjem na mjesec. Budući da se izgrednici ili njihovi lideri češće dovode pred tv kamere nego li pred suce za prekršaje jasno je da tako više pridonose ohrabrenjima za nasilje nego li njihovom suzbijanju.

 

Umjesto da se prozivaju izgrednici i umjesto da se traži odgovornost nadležnih institucija i izvršnih organa vlasti, naši se mediji s njima nadmudruju kako bi ostavili dojam svoje angažiranosti, a objektivno se trude da sve ostane prikladno za vijesti koje potiču na raspravu umjesto na odgovornost institucija za sigurnost građana. Gotovo da je uvredljivo kad se za pitanja nasilja na stadionima prozivaju ili pak optužuju osobe poput predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora ili Hrvatskog nogometnog saveza. A što bi osobe poput njih mogle učiniti kad stadionom zaore zvižduci čak i na protivničku himnu? 

 

 

Društvo u kojem se problemi gomilaju umjesto da se rješavaju slično je invalidnim osobama koje sa svojim hendikepom žive kao normalnom pojavom. Dakle, građani su u situaciji osobno se sučeliti nasilju ili se prilagoditi životu uz nasilje. To je vjerojatno i jedan među razlozima što dio publike ne posjećuje nogometne stadione, a dio ih posjećuje kako bi aktivno sudjelovali utakmicama na kojima se očekuju skandali, nasilje, vrijeđanje i omalovažavanje zbog kojeg sukobi postaju značajniji od igre. Ne samo momčadi nego i navijačkih skupina. Kolektivni neredi, bas kao i rukovođenje, izraz su odsustva sposobnosti za osobnu odgovornost. Utapanje osobne odgovornosti u masi je indeks individualne nemoći ili neka vrst olakšanja za odbijanje poslušnosti koja tek u masi dobiva svoju snagu prkosa legitimitetu. 

 

Ne postoji tako loš čovjek kako loše može biti uređeno društvo! Riječ je o tome da u dobro uređenom društvu i za najlošijeg čovjeka postoji rješenje pomoću kojeg on postoje dobar ili pak nedjelotvoran. Iz ovakve ocjene ne bi valjalo zaključiti da je u pitanju oblik društvenog uređenja ili politički sustav. U pitanju je odnos odgovornosti za posao, za ponašanje i za komuniciranje. Kada zakone, norme i pravo budu poštovali oni koji imaju mogućnost zlorabiti pravo, norme i zakone i nasilje će biti razmjerno takvom moralu. 

 

Nema društva u kojem nema nasilja, ali je drugo pitanje što dobro organizirano društvo svoje članove ne dovodi u iskušenje bez odgovarajućih sankcija za radnje i postupke koji nisu sukladni društvenim normama.

 

Do eskalacije nasilja dolazi kad su istrošene norme legalnog prava, pa se stvaraju mase koje čine prevareni, poniženi, obespravljeni i izigrani pravdom koja štiti interese institucija kojima su podređeni umjesto sustava kojemu pripadaju. No, u nogometu s našim „navijačima“ to nije slučaj nego je bezbroj puta osmišljena provokacija od „navijača“ kojima nije problem otputovati uz korištenje vrlo skupih aranžmana koje ne mogu kupiti obespravljeni i ojađeni građani. Nad tom bi se činjenicom valjalo zamisliti, pa i samog Herljevića pitati gdje spada i čemu služi?

 

U traženju odgovora na pitanje: nasilje i sport, valja ga tražiti u prizmi koja prelama sustav vrijednosti i stimulira ga materijalno i hijerarhijski u društvu, a posljedično u našem sportu. 

 

 PIŠE Željko Mataja, član HZSN