Nitko neće slaviti pobjedu hrvatske nogometne reprezentacije u prijateljskoj utakmici protiv Sjeverne Irske (3-0) – piše Andrija Kačić – Karlin, novinar Dnevno.hr
Taj ogled organiziran kako bi se i ostalim igračima dala prilika, a samo koji dan nakon lijepe i bitne kvalifikacijske pobjede protiv Islanda (2-0), donio nam je neke zaključke koje sada želimo istresti. Ne u euforiji slavlja, jer je to nepotrebno, već ćemo vam podastrijeti jedan poučak. “Kramarićev poučak”!
Jest, Hrvatska ne igra loše u kvalifikacijama za svjetsku smotru u Rusiji 2018. godine, suvereno gazi, na čelu ljestvice je i jedino što ne valja u cijeloj situaciji je kud i kamo slabije zanimanje javnosti za nogomet, reprezentaciju, savez koji sve vodi…
Nije tu samo riječ o spletu okolnosti, odgovornost za bremenitu situaciju u javnosti i odnosima s navijačima snosi ponajprije Hrvatski nogometni savez koji je nepromišljenim potezima u više od 20 godina slamao otpor svih koji su se suprotstavljali hegemoniji jednih nauštrb drugih. Primjerice ne igrati 16 godina reprezentativnu kvalifikacijsku utakmicu u Splitu i napraviti neprijatelja i od grada i kluba na jugu Hrvatske jest glupost kojoj nema ravne. Kao i zabranjivati vlastitim navijačima da dolaze na gostujuće utakmice kao sada u Belfastu. Povijesna glupost!
Ispada danas tako da reprezentaciju prate i podržavaju samo oni koji su involvirani u interesne nogometne procese pod paskom ljudi iz HNS-a, svi ostali su postali višak, a kada se pobune i neprijatelji.
No, i ti koji pripadaju “višku” i “neprijateljima” su zacijelo poskočili nakon sjajnih dalekometnih Brozovićevih pogodaka Islandu. Jer, razum tjera jedno, srce drugo! Ti “viškovi” i “neprijatelji” sigurno nisu ravnodušno ispratili prekrasan zgoditak Andreja Kramarića u Belfastu. Mladić koji još uvijek nema mjesto u prvoj postavi reprezentacije odigrao je protiv Sjeverne Irske partiju dostojnu najvećih svjetskih majstora. Kad takve asistencije i golove učine Messi i Ronaldo od njih u našim medijima ne možemo živjeti.
Sad je to napravio naš “Krama” i red je da osjetimo ushit njegovim igračkim dosegom, napretkom, ali i borbom koju je vodio da bi došao tu gdje jest. Sjetimo se, doslovce je pobjegao iz Dinama osjetivši se frustriran nakon predugog sjedenja na klupi, razočaran nepovjerenjem i ultimatumima iz Maksimirske, od ljudi koji su i danas sive eminencije u HNS-u.
Stoga je njegov put bio mukotrpan, drugačiji, teži i žešći. Oduvijek je teži put bio i bolji put i Kramarić je to dokazao i dokazuje. Ruku na srce, preporodio je Rijeku, došao do Leicestera otkud je isto zbrisao u želji da igra. Snašao se u njemačkom Hoffenheimu poput orla u kanjonu, zabija, dodaje, ukratko impresionira.
Možda prije odbačen, ne i uništen Kramarić se teže od drugih probija i do hrvatske reprezentacije, do prve postave. No, sad je pokazao da ga nitko ne može zaustaviti.
Što mi je u cijeloj priči oko Kramarića najljepše. Njegove partije i golovi otopljavaju ledena srca onih koji su prije bili zaluđeni reprezentacijom, a danas se osjećaju odbačeni.
Da, riječ je o “Kramarićevom poučku”. On igra tako dobro da otapa srca ravnodušnih!
