Islanđani su nas prvi priznali, a Cibona je njihovu parlamentu predala zahtjev

Mirko Novosel jedan od ključnih ljudi koji su 1991. godine po svijetu lobirali za priznanje Hrvatske – piše Zlatko Karlo, novinar SN

 

Uz Mirka Novosela, hrvatskog košarkaškog barda, vezano je mnogo događaja u novijoj hrvatskoj povijesti. Mirko je bio u najužem krugu ljudi koji su lobirali za Hrvatsku, koristeći svoje mnogobrojne sportske veze širom svijeta. Sport je tih dana bio jedini način da se čuje za Hrvatsku izvan ovih naših lokalnih granica, stoga su i naši sportaši koji su igrali tada u inozemstvu inaugurirani u ambasadore hrvatskog sporta i njihova je pomoć o širenju spoznaja o Lijepoj našoj bila nemjeriva.

 

- FIBA u svojim pretkolima obično ima poludirigirani ždrijeb, a kako sam ja tada bio dosta utjecajan, nastojao sam dobiti nekog atraktivnog suparnika koji nam nije dorastao. Te smo godine izabrali Island, a kako je naš aerodrom bio zatvoren tada, pristao sam da Cibona obje utakmice odigra na Islandu. Puno nam je u svemu pomogao gospodin Bambir, naš rukometaš, koji je tamo živio i koji nas je spojio s njihovim državnim vodstvom. Zato smo i dobili dozvolu da za vrijeme utakmice imamo veliki transparent “Stop the war in Croatia”. No, važnije od svega je što smo dali zahtjev na Islandski parlament da priznaju Hrvatsku. Drugu smo utakmicu, sjećam se kao danas, odigrali u Reykjaviku dan prije raketiranja Banskih dvora, 6. listopada.

 

DOČEPALI SE BARCELONE 

 

- Točno, još 19. prosinca 1991. godine, a sigurno je da smo tome nešto malo i mi košarkaši pridonijeli.

 

No, ono gdje je Mirko napravio golem lobistički posao za Hrvatsku je ishodovanje našeg sudjelovanja na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992.

- Kad smo osnovali Hrvatski košarkaški savez, najvažnije nam je bilo da se nekako dočepamo Olimpijskih igara u Barceloni. Mi smo imali tada dva velika argumenta, prvi što smo imali veliku momčad i drugi što smo imali velike prijatelje. Dave Gavitt, koji je 1975. vodio američku reprezentaciju kada sam ja vodio Jugoslaviju, i ja smo se sprijateljili i to nam je prijateljstvo bilo od velike važnosti.Sedamnaest godina kasnije on je postao predsjednik US Basketballa, najjače košarkaške organizacije na svijetu. Također, među naše velike prijatelje uvijek uvrštavam tri velika S - Samarancha, Stankovića i Saportu. Raimundo Saporta bio je važan čovjek u FIBA-i, a bio je i direktor nogometnog Mundiala. O Samaranchu se, vjerujem, sve zna, bio je predsjednik MOO-a tada, a Bora Stanković bio je iznimno korektan u cijeloj priči kao jedan od glavnih ljudi FIBA-e.

 

- Za OI u Barceloni trebalo je proći kvalifikacije u Murciji i Zaragozi, ali ždrijeb za kvalifikacije bio je najavljen u prosincu. Meni je bio prvi zadatak, a uz mene je prvi suradnik bio Boris Lalić, čelnik HKS-a i jako utjecajan u FIBA-i, da odgodimo ždrijeb te kvalifikacije za ožujak. Kupovali smo vrijeme jer je prvo priznanje Hrvatske bilo najavljivano za 15. prosinca, baš na dan ždrijeba  kvalifikacija, a kasnije još pomaknuto na 15. siječnja. Španjolci su nekako pristali na pomicanje termina kvalifikacija, ali tek na 19. siječnja 1992. godine. Dakle, dobili smo tu 34 dana, a najvažnija je akcija bila lobiranje da nas se prizna.

 

‘ŠLEPALI’ I SLOVENIJU 

 

- U Springfieldu je održana sjednica IO FIBA-e gdje je glavnu riječ držao Dave Gavitt, kao domaćin. Ja sam već tada imao osiguran velik broj glasova, a moram naglasiti da smo uz Hrvatsku cijelo vrijeme “šlepali” i Sloveniju jer mi je to nekako tada bolje zvučalo da idemo u paru. Iako Slovenci nisu imali pojma što mi to radimo. Mi nismo imali pristup na sjednicu, ali sam ja imao sve informacije iznutra jer je ruski izbornik i moj prijatelj Gomeljski sve zapisivao i kasnije mi pokazao. Gavitt je otvorio sjednicu riječima, “ja ne vodim državnu politiku, već predsjednik Bush, ali ja vodim sportsku politiku, i kao šef američke košarke sada prvi puta imam priliku poslati na OI najbolje NBA igrače, pa želim i da imamo najbolje protivnike”. Zahvaljujući Samaranchu dopušteno je tada i profesionalcima da se natječu na OI, pa je Gavitt doveo Dream Team, 11 najjačih NBA igrača plus Laettnera iz NCAA. Dakle, on je inzistirao da u Barcelonu dođe i Hrvatska jer je to jedini, kako je rekao, sastav koji im se može suprotstaviti. Stanković, diplomat kao uvijek, ali nama sklon, nije htio da se ide na nadglasavanje, već je zaključak bio da se još malo pričeka s našim uvrštavanjem u ždrijeb za OI dok nas ne priznaju zemlje Europske unije, plus SAD. Do tada nas je priznao samo Island.

 

- Zvao me moj tadašnji dobri prijatelj Tonči Vrdoljak, tada drugi čovjek Hrvatske iza Tuđmana, i rekao da nas je priznalo svih 12 zemalja Europske unije. Odmah sam zvao Stankovića u München i rekao mu sretnu vijest, a on me pitao što je s Amerikom. Rekao sam mu da ćemo i to srediti. Zvao sam odmah Gavitta u Boston i dobio tajnicu koja mi je rekla da je Dave u Kaliforniji. Morate znati da tada nije bilo mobitela, nije baš bilo lako dobiti čovjeka, a ni razlika u vremenu nije nebitna. Tajnica je obećala da će učiniti sve da ga pronađe, sjećam se da su oni tada koristili i neke radio-stanice jer smo se dobro poznavali a i rekao sam joj da se radi o pitanju života ili smrti. Uglavnom, javio mi se kasno navečer, objasnio sam mu da je sada sve u njegovim rukama jer nas je Europa priznala. Dan kasnije je poslao pismo Samaranchu, napisano na način da ga ja ne bi bolje napisao. U tom je pismu inzistirao da Hrvatska mora doći na Olimpijske igre. A i ja sam dva dana prije toga, 13. siječnja, Samaranchu poslao jedno pismo, u ime 12 naših igrača i mene kao izbornika, gdje smo se svi potpisali, sa željom da dođemo na OI jer imamo kvalitetu za to. Tu smo već prognozirali finale sa SAD-om. Samaranch je nama bio jako sklon, moram reći, i nakon tih pisama on saziva svoja dva potpredsjednika i dogovara način kako nas propustiti u ždrijeb, koji je za četiri dana. Donijeli su tada odluku da nas privremeno primi u MOO, a da će se to službeno verificirati na sljedećoj sesiji. Zahvaljujući toj odluci četiri dana kasnije bili smo u ždrijebu u hotelu Bayerischer Hof u Münchenu. I tako smo došli na olimpijski turnir.

 

NIKE JE BIO SPONZOR 

 

- Naš je sponzor na OI bio Nike, i oni su organizirali presicu za američke medije, gdje su se prvi puta upoznali s Hrvatskom. Finale sa SAD-om prenosilo je 184 tv-kuća iz čitavog svijeta, od kojih pola nisu ni znali za Hrvatsku. SAD nas je u travnju priznao, prije OI, ali još nisu slali veleposlanika u Hrvatsku, nego tek deset dana nakon finala u Barceloni stiže u Zagreb ambasador Peter Galbraith. Predsjednik Franjo Tuđman mi je poslije govorio da sljedeće dvije godine niti jedan sastanak s visokim državnicima svijeta nije počinjao bez njihova podsjećanja na košarkaško finale u Barceloni između SAD-a i Hrvatske. Također, i predsjednik Bush je prilikom dolaska u Zagreb, na svečanoj večeri na kojoj ja nisam ni bio pozvan, istaknuo u svom govoru da je Hrvatsku do svog dolaska u Zagreb poznavao samo po košarci. To su tada bile goleme stvari za našu zemlju, kao i kad je Goran Ivanišević stavio oko glave vrpcu s crveno-bijelim kvadratima, ili kad su Dražen i Stojko sa Škarom protestirali u New Yorku. Sport je tada doista imao golemu ulogu u priznanju Hrvatske. No, uz pomoć naših inozemnih prijatelja, ali i zahvaljujući našoj kvaliteti, uspjeli smo u košarci u onome što, na žalost, nije uspjelo rukometu i vaterpolu.

- Prvo smo igrali u Murciji, pa Zaragozi, četiri su reprezentacije išle u Barcelonu. Mi smo tu i gubili neke utakmice, od Njemačke i Litve, ali nije bilo straha da nećemo otići. Na kraju smo išli mi, Litavci, Nijemci i ZND.

 

PRIJATELJI ZA PRIPREME 

 

- Nije niti moglo biti drukčije, koristili smo prijateljstva po Španjolskoj da bismo organizirali pripreme i utakmice. Sjećam se jednog zgodnog detalja, u Sevilli je tada bila Svjetska izložba i bile su na jarbolima zastave svih zemalja sudionica. Stojko i Dražen su prerezali konopac koji je držao jugoslavensku zastavu i ona je pala na pod. Srećom pa nije nitko vidio, nije bilo policije niti osiguranja, jer tko zna što bi se dogodilo da je netko to vodio.

 

- To je bila totalno nacionalistička utakmica, i to s obje strane. Mi tek priznati, oni bi to htjeli postati... Bio je i Samaranch na toj utakmici. To je također tada bila velika propaganda za Hrvatsku. A o finalu u Barceloni da ne govorim, sjećam se da sam Tuđmanu tada rekao, “pogledajte s kim mi ovdje igramo”. Naime, visjele su zastave ispod stropa dvorane najvećih zemalja, zemalja G8, jer košarka je sport velikih zemalja.

 

BIO SAM PRVI POMOĆNIK MINISTRA ZA SPORT, A TUĐMAN ME NATJERAO DA ODEM U DINAMO

 

- Ja sam bio 1. svibnja 1992. godine imenovan pomoćnikom ministra za sport i tehničku kulturu, tada je ministrica prosvjete, kulture i sporta bila Vesna Girardi-Jurkić. Prije nje ministar je bio Vlatko Pavletić, a pomoćnik za sport Findak s KIF-a. Otac Girardi-Jurkić bio je osnivač košarke u Puli. Ostao sam na toj funkciji šest godina, dok me Tuđman nije praktički prisilio da moram ići u Dinamo. Bilo je inkompatibilno da i dalje ostanem ministar. Tada smo se u ministarstvu bavili zapravo školskim sportom jer Vrdoljak nije dao da se dira u HOO, već tada smo bili u konfliktu. U tom mom razdoblju napravili smo 36 školskih dvorana u Hrvatskoj, od toga 6 u Zagrebu, osnovali smo školske klubove. Na žalost, nismo uspjeli napraviti dvoranu u OŠ Tin Ujević u Koturaškoj preko puta Cibone, što mi je jako krivo. Danas je školski sport, srećom, na puno boljoj razini.

 

NISAM ŽELIO BITI PRVI PREDSJEDNIK HOO-a PA SAM PREDLOŽIO TONČIJA VRDOLJAKA 

 

- Sve je počelo kod mene u kancelariji u Ciboni, negdje u svibnju-lipnju 1991. godine. Marijan Malović, tada odličan tajnik SOFK-a Hrvatske, i ja, koji smo i do tada puno surađivali, odlučili smo se na osnivanje Hrvatskog olimpijskog odbora. Meni su tada predlagali da budem predsjednik, no, kao profesionalni trener u Ciboni nisam se mogao toga prihvatiti pa sam predložio Tončija Vrdoljaka, tada mog velikog prijatelja, koji je bio na svim mojim utakmicama. Nama je trebao netko tko je vrhu i koji ima afinitet za sport. Onda smo išli u Visoku ulicu kod njega izložiti mu ideju. Prva reakcija bila je da od državničkih poslova nema više vremena za snimanje filmova, a kamoli za sport. Obećao sam mu da ću ja obavljati veći dio poslova, da će on samo uskakati kad nešto zapne. To je bio prokušani sustav od prije kada sam u Jugoslaviji imao Dolanca, a u Zagrebu Šajbera, koji bi rješavali probleme koje ja ne bih mogao. Nakon dva tjedna uvjeravanja pristao je pa smo u Esplanadi u rujnu svečano osnovali HOO. Bio sam prvi potpredsjednik HOO-a i predsjednik Međunarodne komisije. Kasnije sam došao u konflikt s Vrdoljakom, pa sam se povukao iz HOO-a.

 

- Htio sam kao potpredsjednik HOO-a staviti što prije na dnevni red status i financiranje sporta u Hrvatskoj, a to nikako nisam mogao progurati, uvijek su neka sporedna pitanja bila važnija. Zato sam digao ruke od svega. Razišli smo se...

 

HITNO TREBAMO NOVI ZAKON O SPORTU, SADAŠNJI JE KATASTROFA 

- Odavno sam to zagovarao jer smo premali da bismo imali ministarstvo sporta. Važno je bilo odvojiti se jer smo u dosadašnjem ministarstvu uvijek bili na repu događaja. To je odlično, to sam vidio kod Mađara i odmah mi se dopalo. Ovo s Janicom je odlično, ona je veliko ime, dobro je za reprezentiranje toga, ali mora oko sebe oformiti pravi tim ljudi. I treba što prije donijeti pravi Zakon o športu jer je ovaj sadašnji katastrofa. Zakon mora riješiti dvije ključne stvari, financiranje i status sporta, sve drugo je irelevantno. Danas imamo situaciju da imamo nekoliko organizacija koje imaju novac, a sve ostalo je u problemima. Dakle, HNS ima financiranje izvana, Dinamo prodaje igrače, Cedevita ima privatni kapital, kao i Rijeka. I to je sve, nešto još pokušavaju Osijek, Pula, ali to ćemo još vidjeti. Državni proračun treba financirati sport, ali se moraju znati interesi, ne može se financirati 80 sportova. Porez na dobit se mora izdvajati u određenom postotku u sport, 5 do 10%, pa igre na sreću, kladionice... Samo, to se mora sustavno riješiti.

- Oni bi se morali po meni baviti isključivo olimpijskim igrama i olimpijskim sportom. A za ostale neolimpijske sportove to se mora urediti u Državnom uredu za sport. Glupost je da se nas trojica sutra sastanemo, osnujemo Savez u pikulanju, učlanimo se u HOO i još dobivamo kasnije neka sredstva da bismo se mi mogli pikulati. Premala smo zemlja za to. Da se ne shvatimo krivo, nemam protiv nikoga ništa, neka se svatko bavi onim što hoće, ali u okviru sustava.

 

 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Zlatko Karlo FOTO arhiva SN