EN
HR
Klubovi okupljaju ljude koje povezuje izabrani sport, neovisno o socijalnom statusu, vjeri, naciji, rasi ili političkoj orijentaciji. Sudeći po toj činjenici sport je samo u tom smislu apolitičan – piše prof. Željko Mataja.
No, stranke na vlasti s tom činjenicom teško se mire, pa često nastoje političku moć instalirati u vodeće sportske pozicije Vladi, kojoj je stalo do sporta kao javnog interesa, moralo bi biti svejedno bavi li se netko nogometom, atletikom, plivanjem ili bilo kojim drugim sportom. Bitno je da nam građani djeca i mladež imaju organiziranu tjelovježbu u školi i sport kao dobrovoljno usmjerenu aktivnost u društvu. Taj pristup unatoč proklamiranoj demokraciji nije prisutan jer je medijski prostor još uvijek bliži privatnim mišljenjima političara na vlasti nego li smislu kojeg bi pametna vlada postavila kao socijalni cilj. Pažljivije praćenje naših medija pokazuje da se od sportaša i amaterskih djelatnika očekuju da sport ispuni sve što politika nije dosegla i što gospodarstvo nije u stanju pratiti. Kad bi naša Vlada, a osobito nadležna Državna uprava za sport, imala definiran cilj umjesto dnevno političkih interesa ne bi se događalo sve što se u sportu događa prozivanjem, raspravama i koketiranjem s vrhunskim sportašima, već bi zanemaren cilj i smisao tjelesnih aktivnosti za podizanje razine tjelesnih sposobnosti bio prilagođen djeci i mladeži, a sport prepušten osobnim ambicijama i mogućnostima za afirmiranje darovitih pojedinaca i uspješnih momčadi. Nažalost, u nas bi se svi i svuda bavili nadarenima. I to ne zbog nadarenih, nego zato što je s njima olakšan rad, a onima koji s njima rade ili su u njihovom okruženju zajamčena je medijska popularnost.
Naravno da su nam kolajne drage, a osobito je svima stalo do najsjajnijih. Volimo zastavu na vrhu jarbola i "Lijepu našu" kad ljudi pjevaju. Neki sa sluhom, a neki sa srcem i dušom. Ta činjenica nam se pokušava prikazati kao poklon hrvatskom narodu i tom prigodom se daje do znanja da Hrvatsku, posredstvom sporta, upoznaje svijet. Međutim, to je samo jedna strana našeg lica prema svijetu, a što se to događa s nama onakvima kakve nas svijet nije vidio? Kad ćemo spoznati opće i posebne vrijednosti tjelesne aktivnosti i sporta tu gdje svakodnevno živimo i radimo i gdje bi nam sport morao postati biološki poticaj i socijalni izazov s kojim bismo mogli biti jači, a samim tim mentalno stabilniji. Do te spoznaje se dolazi samo na stručnim skupovima čijim spoznajama i zaključcima naši mediji nisu dorasli niti su ih u stanju afirmirati. Mislim čak da nismo ni na tragu puta koji bi nas odveo do neke ciljne hijerarhije s kojom bi znali čemu služi tjelovježba i sport u školi i što smo učinili da bi tjelovježba i sport dobili značenje javnog interesa, kojeg je dužna štiti Vlada sa svim svojim institucijama. Tragom ovih konstatacija tjelovježba i sport su potrebni kao sredstvo postizanja neke vrsti tjelesne pismenosti koja će pridonijeti mišićnoj kontroli tijela i tako pridonijeti socijalnim vrijednostima.
Društveni napredak nikad nije ovisio o darovitima; oni odlaze tamo gdje im se nude najbolji uvjeti. Napredak svake države ovisi o prosječnim građanima. Tu činjenicu valja razumjeti, postupke prihvatiti i latiti se podizanja razine prosjeka u svim djelatnostima što u sportu znači vratiti povjerenje u nastavu tjelovježbe i dostojanstvo nastavnika u našim školama.
Suvremena škola, kad je u pitanju tjelovježba koju danas zovu kineziologijom, bila bi dužna napustiti svaštarenje ili razmrvljenost nastavnih jedinica što se svode na upoznavanje sa svim sportovima i uvesti nešto što bi mogli nazvati: „Tjelesna pismenost“ ili ovladavanje mišicama svojeg tijela uz njegovanje higijenskih navika o kojoj na nastavi svjedoči uredna i čista oprema kao i tijelo. To znači da bi, recimo, završetkom osnovne škole svaki polaznik škole bio sposoban napraviti bar jedan sklek, zgib i preskok preko sprave koja uključuje spretnost izvedbe.
Uz sve svoje slabosti škola je najprihvatljiviji prostor odgojnih utjecaja, ali sve što škola u tom smislu propusti ulica prihvati; ona prezire rad i disciplinu da bi prkosila vrijednostima koje se umjesto radom postižu nasiljem. Oslonjeni na osobnu nemoć djeca ulice se udružuje i napadaju samo ono što im ne pruža otpor. Stoga nije čudno da je sve više prisutna destrukcija koju prepoznajemo razbijanjem automobila, uništavanjem igrališta za djecu u parkovima i općenito oštećivanjem javnih dobara i remećenje mira i reda.
Sport ima dvije mogućnosti. Jedna je amaterska, a druga je profesionalna. Profesionalni sportaš može i često nastupa kao amater što je osobni izbor o kojem zorno svjedoče tenisači kad nastupe na OI. Jednako tako sportaš amater da bi postao vrhunski trenira poput profesionalnog sportaša o čemu svjedoče skakači u vodu mačevaoci i sportaši sportova čije bavljenje ne pokrivaju sponzori. U oba primjera se radi o osobama koje raspolažu darovitošću za izabrani sport i odlukom o karijeri koja će biti materijalno vrednovana u ovisnosti kapitala koji sudjeluje u nečijem uspjehu. U tom bi smislu valjalo odbaciti termine u kojima sport dobiva pridjev „vrhunski“ ili „amaterski“. Samo sportaš može biti vrhunski neovisno je li on profesionalac ili je amater. a ne sport. Nadalje,„rekreacija ili njen pridjev“ nije sport nego nečiji domet u izabranom sportu. Ne postoji ni „masovni“ niti postoji „školski“ i „studentski“sport. Postoje samo sportovi u školama i na sveučilištu koji se ni pravilima ni rekvizitima ne razlikuju da bi bili posebni.
Naši su mozgovi još u dilemi. Lutamo između istoka i zapada tako što sve socijalističko koristimo, a tržišno imitiramo. Danas se umjesto lovorovog ili maslinovog vijenca daju premije, umjesto klupskog amblema postavlja se sponzorski logotip, a umjesto klupske vjernosti sportašu se nudi ugovor. To su vrijednosti, ma što o njima mislili, kojima se valja prilagoditi kad je u pitanju suvremeni sport u kojem sportaš prikazuje domet, a sponzor gospodarsku moć.
Sport kao institucija s dvije mogućnosti očitovao bi se amaterskim članstvom koje podrazumijeva plaćanje članarine klubovima i njihovim višim udrugama, a druga bi se očitovala profesionalnim ugovornim obvezama s naknadama koje podliježu poreznim obvezama i, naravno, olakšicama za one koji ispune uvjete za zakonski ustanovljene olakšice.
Na spomenutim bi pitanjima valjalo graditi strategiju hrvatskog sporta ili tražiti odgovor na upitnike:
Što je to "tjelesna pismenost" i kako se ona postiže? Zašto se HOO–u onemogućava autonomni izvor financiranja kao nepolitičkoj i nevladina udruzi? Zbog čega su amateri dužni plaćati članarinu? Tko su vrhunski sportaši i kad oni imaju izgleda postati profesionalci? Odgovori na ovakva pitanja nikad nisu traženi niti su uvažena mišljenja onih koji imaju argumentirane odgovore. Nitko ne prigovara činjenici da je država „otkupljivala“ sportske uspjehe umjesto što je bila dužna trasirati ih sustavom. Naime, u nas svi očekuju od zakonskih rješenja kako bi se ustanovila vlast. To je pak pristup golemog nesporazuma. Dakle, Zakon o športu nije pisan s namjerom da štiti sport kao javni interes već ljude u sportu koji su se prepoznali osobnim pozicijama u njemu.
Na sport se može gledati iz različitih kutova. Predstavnici naše vlasti nemaju kut iz kojeg gledaju na sport jer žive u uvjerenju da je za "pogled na sport" nadležna Državna uprava za sport. Budući da resorno ministarstvo nikad nije uspjelo definirati ono što se zove sportska doktrina ili sastavnica života, to je spram sporta stvoren odnos građen na osobnom iskustvu ili na njemu stečenim uvjerenjima. U načelu su to navijački pristupi koji osobito dolaze do izraza kad neki naši sportaši, klubovi ili kad nam reprezentacije postignu međunarodni uspjeh.
Naravno, nitko pametan ne može osporiti goleme uspjehe hrvatskog sporta što je u posljednja dva desetljeća najčešće ujedinjavao sve što je politika svađala. No, čini se, da je na toj činjenici formirano javno mnijenje u kojem su vrhunski sportaši postali nacionalni idoli koji se obožavaju dok su na postolju slave umjesto da su uzori koji se slijede cijeli život.
PIŠE Željko Mataja, sportski teoretičar i publicist, član HZSN
