Posljednji ispraćaj Tomislava Židaka biti će u utorak, 18. travnja 2017. u 15,15 sati iz Krematorija na Mirogoju, U 11,00 sati u zagrebačkom Kazalištu Gavella biti će održana komemoracija koju organiziraju Hrvatski zbor sportskih novinara (HZSN) i Jutarnji list.

- Nema baš puno sportskih novinara koji su u povijesti ostavili traga kao Židak, kao Žile. Ma, zvali smo ga svakako, i Tomica i Židak i Tomo i Žile, ali sve se svodi na jedno, na majstora osjećaja za trenutak. Znao je Žile od muhe doslovce napraviti slona, ali i od slona muhu. Izričaj i rečenica bili su mu poput najfinije čipke majstora čipkara. Po tome mu doista nema ravnih u današnjim granicama hrvatskih sportskih pera. Njegove usporedbe ili pridjevi postali su u hrvatskom sportskom novinarstvu lov na izgubljeno blago. Imitirali bi ga, a opet – niste sigurni da bi tako dobro zvučalo kao kod Žileta. Jest, pisao je on o Dinamu i nogometu najdeblje rečenice, ali oduševljavao me kad bi se prihvatio čega drugoga. A na olimpijskim je igrama morao, no i to je bivalo tečno i – točno! I tu je Žile bio jak. U točnosti informacije, u tome da je cijenio svakog svojeg čitatelja i nije varao, niti je pokušavao, nego je uporno ispitivao, propitivao, zvao, tražio. Od poluinformacije je znao uvezati priču, od katastrofe učiniti podnošljivi poraz, a ljepote svih sportova bojao je nekim svojim bojama koje još dugo nitko neće znati umiješati. Svaka mu čast. Jedini je novinar koji je bio u stanju u istom izdanju novina za koje je pisao iznijeti čak i različite stavove i – ostati Židak! Jak, postojan, sveprisutan i velik. Hvala ti, Žile, što si i moj broj imao u mobitelu, što si uživao u sportu i što si i meni ili svima nama koji smo uz tebe nerijetko sjeli i popili piće dao da osjetimo kako je sport nešto najljepše što se svakom sportskom novinaru može dogoditi. I zbogom, Žile, falit ćeš nam. Jako.

- Tomislav Židak bio je novinarčina, nedostižan ideal, kojeg je najveća pogreška bila pokušati kopirati. Nažalost, odnedavna već vidimo i osjećamo zašto su njegove pitke rečenice i ideje za rubrike nedostižne smrtnicima koji su ostali. Bio je oštro pero tople riječi, pokretale su ga emocije, u prvom redu prema Dinamu, koji će, gle simbolike, bez njegove zaštite možda prvi put nakon 11 godina ostati bez naslova prvaka, ali i ljubav prema svim hrvatskim sportašima i momčadima o kojima je desetljećima pisao. Čitateljima se nikad nije dodvoravao i oni su to cijenili i kad bi se s njime ne bi slagali, a mladim je kolegama bio na usluzi i obraćao im se ravnopravno i pozivao za svoj stol "kak da su si pajdaši navek", što je mnoge nagnalo da ustraju u pečenju novinarskog zanata kojim ih je upravo Žile ponajviše inficirao. Neka ti je vječna slava i fala lepa na svemu, dragi Tomo.