Tata je između dvije vatre: Jedan sin u Ciboni, a drugi u Cedeviti

Za svoju “neodlučnost” Zoran Buljević, nekada i sam košarkaš (KK Zagreb), ima potpuno opravdanje jer mu dvojica sinova igraju za ljute rivale pa on navijačke boje mijenja od utakmice do utakmice – piše Drađen Brajdić, novinar VL.

 

U hrvatskoj košarci ima jedan tata koji čas navija za Cedevitu, a čas za Cibonu i nikako da se opredijeli. No, ključno je pitanje za koga tata navija kada ti klubovi igraju međusobno?

 

– Navijam za kadete Cibone i juniore Cedevite, a za seniore me nemojte niti pitati.

 

Opet logično jer 18-godišnji Lovro je junior Cedevite, a 15-godišnji Lukša je kadet Cibone. Doduše, ima tata i kriterij po kojem će se, kada u velikom derbiju zaigraju seniori Cibone i Cedevite, ipak opredijeliti.

 

– Bude li igrao Lovro za Cedevitu, navijat ću za sina.

 

 

No, hoće li nadareni Lovro igrati, to se još uvijek ne zna jer seniori Cedevite imaju tri igrača na njegovoj igračkoj poziciji (Arapović, Shurna, Žganec). No i Lukšu očekuje skori ogled s Cedevitom, i to u polufinalu kadetskog Prvenstva Hrvatske na turniru u Slavonskom Brodu, gdje će se održati sveopća završnica za mlađe uzraste. A ondje će u sva tri polufinala (mlađi kadeti, kadeti i juniori) međusobno igrati klinci dva naša najjača kluba Cibone i Cedevite, pri čemu Lukša ističe:

 

– S Cedevitom mi kadeti ove sezone imamo 1-1 pa, zapravo, igramo finale prije finala i ako ih dobijemo u finalu ćemo lakše.

 

Sve do prošle godine, tata Zoran bio je stopostotni cibonaš no onda je Lovro odlučio napustiti klub iz Savske.

 

– S Cibonom sam osvojio dva juniorska i jedno kadetsko prvenstvo i to je moj klub.

 

Ipak, priznaje da mu nije bilo lako doći na snimanje u Ciboninu dvoranu u Cedevitinoj opremi.

 

– Makar sam u Ciboni proveo svoje najljepše godine, malo mi je bilo neugodno.

 

Nelagodno mu je zato što nekima u klubu nije najbolje sjelo to što svoj prvi profesionalni ugovor odlučio potpisati s najvećim Ciboninim rivalom bez obzira na to što je klub za njega dobio jako dobru odštetu (50 tisuća eura). No, nije prvi koji se zaputio tim pravcem jer su to prije njega učinili i Lovro Mazalin i Marko Arapović.

 

– Nisam zažalio jer uprava kluba se drugačije postavlja prema meni nego u bivšem klubu. Oni Baju i mene gledaju kao dva projekta pa sam ove sezone igrao u četiri od pet mogućih natjecanja. Nisam igrao jedino u ABA ligi.

 

Premda mnogi sada očekuju da će istim putem i mlađi Buljević, on je zasad zadovoljan svojim statusom u Ciboni i kao takav zna zezati starijeg brata. Na početku sezone često mu je, pred odlazak na utakmice znao dobacivati ovo:

 

– Buraz, uzeo si krivi dres.

 

Na isti način u Draženovu domu u šali znaju podbosti tati Zorana kada treba nekoga iz uprave:

 

– Tvoja uprava nije ovdje, nego preko Save.

 

Zanimljivo je da su obojica Buljevića prije košarke igrala nogomet i to za NK Trešnjevku. Lovro je trenirao od svoje devete do 14 godine, no priznaje da je na košarku otišao više zbog lošije perspektive na zelenom travnjaku nego zbog rasta, o čemu svjedoči i otac:

 

– Meni su u klubu govorili da sam ja najbolji tata od svih, da dovozim sina svaki dan iako je vidljivo da u nogometu neće uspjeti.

 

No, zato je uspio u košarci. Lovro je velika perspektiva i jedan je od probranih hrvatskih klinaca koji je svojedobno nastupio na Jordanovom kampu u New Yorku. S druge strane, Lukša je imao bolje nogometne prognoze. Za razliku od Lovre koji je na košarku prešao s 14 godina, Lukša je to učinio s 12, a jedne je godine bio među najboljim strijelcima te zagrebačke dječje lige koju igraju i Dinamo i Lokomotiva. Kada se odlučio za košarku nisu vjerovali da može biti perspektivan jer je bio bucmast. Naime, i sam kaže da je istu ovu kilažu imao i sa 185 cm.

 

 

Danas je Lukša visok 195 cm i volio bi još malo porasti.

 

– Volio bih da narastem do 202 cm, poput Bogdanovića, koji mi je i uzor.

 

Stariji brat se vinuo do 210 cm, što se njemu isprva nije sviđalo.

 

– Kao izlazni kadet, sa 16 godina, ja sam htio biti vanjski igrač pa mi nije bilo drago da i dalje rastem. No, danas nemam ništa protiv svojih centimetara. Dapače kazao je Lovro.

 

Obojica Buljevića hrvatski su reprezentativci u svom uzrastu i naša su košarkaška perspektiva, a ono što najviše priželjkuju jest da jednog dana zajedno zaigraju u najdražem dresu.

 

 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Dražen Brajdić FOTO Boris Šćitar/Večernji list