Zakon o športu stvaran je zbog nogometa

Pokazalo se da ljudi što manje razumiju sport aktivniji su u njegovoj interpretaciji. Razlozi su brojni – piše prof. Željko Mataja, član HZSN.

 

 

Kao prvo sociologija sporta nije definirala brojne pojmove, pa svatko ima za njih osobnu interpretaciju, a osobito novinari; ona (interpretacija) je utemeljena na osobnom iskustvu ili na populizmu. O tome, između ostalih razloga, svjedoče svi pokušaji u izradi prihvatljivog Zakona o športu mada je u pitanju samo nogomet u njemu.

 

Janica Kostelić, državna tajnica Središnjeg državnog ureda za sport o kojoj hrvatska javnost, zahvaljujući sportskim dometima,  puno zna imenovala je radnu skupinu za izradu nacrta Zakona o športu  izborom osoba o kojima se gotovo ništa ne zna, ako se ne prati FB. Koliko izabrane osobe uistinu znaju o sportu pitanje je od neba do zemlje. Pokazalo se da je praksa bila uvijek pametnija od pisaca Zakona. Pravnici nisu poznavali prirodu sporta, a sportskim je djelatnicima manjkalo znanje o pravu.  

 

Svi dosadašnji, izmjenjivani i dopunjavani, zakoni o športu bili su stranački, da ne kažem, politički trasirani kako bi udovoljili različitim interesima i skupinama u kojima se sve radilo zbog nogometa. Skokovima u vodu ili dizanju  utega sa zakonom ili bez njega, kao i u većini sportova, bilo je isto sa zakonom ili bez njega. Zakon je manje rješavao pitanje sporta i više je služio infrastrukturi koja je posredstvom zakona tražila, rekli bismo, mjesto pod suncem koje će grijati ono što je nekad, u „opravdanju zlorabe“, nazivano „korisnim malverzacijama“. Trajalo je to da bi pojavom ministra Željka Jovanovića, osobe koja o sportu pojma nema, došlo do zida. Agresivnom politikom, da ne kažem nasiljem, proglasio je nogomet močvarom, a sport djelatnošću od posebnog državnog interesa. Dodvorio se najmanjoj i najpopularnijoj skupini vrhunskih sportaša olimpijaca.  Osloncem na olimpijce kojima je osigurao mirovine već sa napunjenih 40 godina života, nije više morao poput bršljana puziti na tlu jer su ga podržavali. Njegovom pojavom i namjerom da uništi sve što je nogometni sport ostvario na zavidnoj međunarodnoj razini upropastio je, ali čini se i pomogao, da se vidi kako dalje ne ide.  Ugrozio je smisao dobrovoljne, nepolitičke i nevladine organizacije m(NGO). Koliko god se trudio nije mogao srušiti nogomet u kojem, za razliku od ministarstva, rade pametni ljudi. Sviđalo se to nekome ili ne,  nogomet je ustanovljen na demokratskim temeljima i uzgred rečeno bolje je organiziran od Ministarstva  znanosti, obrazovanja i sporta na čijem je bio čelu. Jovanović je osnovao instituciju sportske inspekcije koja mu je trebala samo da bi uništio i onemogućio osobe koje su nogomet unaprijedile. Kraj brojnih DORH-ovaca imati sportsku inspekciju je lakrdija.  Nevjerojatno je kako nikom, uz postojeće brojne državne inspekcije nije palo na pamet osnovati „kazališnu inspekciju.“ I što je napravio? Baš ništa osim što je dopunio Zakon o sportu. U tom smisli valja ustanoviti da je svaki od brojnih zakona i sa svim izmjenama i dopunama egzistirao na nedefiniranim pojmovima.

 

Može li itko shvatiti da se zakonom uređivalo nešto što ne postoji. Profesionalni nogomet?! Članci zakona su se odnosili na vrhunski i na profesionalni sport, a da nitko nije bio u stanju navesti ni jedan vrhunski, a još i manje profesionalni sport. Samo sportaš može biti vrhunski ili profesionalac u sportu, a ne sport! Da apsurd bude konačan, brojni nogometaši nisu vrhunski po svojim dometima a profesionalci su u sportu. Baš kao što neki vrhunski sportaši imaju profesionalni radni angažman a da pri tom nisu profesionalci. Pisci zakona su mislili da je profesionalac u sportu zanimanje i nisu bili svjesni da je u pitanju radni odnos u kojem se ugovorom plaćeni sportaš ne može, kako u Zakonu piše, baviti obrtom. Nevjerojatno je da  pravni „znalci“ pojma nisu imali da je obrtnica pravni dokument za legaliziranje zanata i da se sportaš ne može baviti obrtom nego, u najmanju ruku, sportskim stvaralaštvom (slično umjetničkom).

 

Bit će zanimljivo pratiti rad imenovane skupine koja je dužna prvo odbaciti svu tu prašinu besmisli raspršenih člancima zakona o nečemu što nikad nije postojalo i tek onda ostvariti ustavnu kategoriju određenu člankom 69. Ustavnog zakona u kojem tek u posljednjoj alineji piše: „Država potiče i pomaže skrb o tjelesnoj kulturi i sportu.“ Što je ustavotvorac mislio kad je naveo fizičku kulturu kao najširi pojam koji obuhvaća novinarstvo, publicistiku, zdravstvenu zaštitu, izgradnju sportskih objekata i, naravno, sport kao najdinamičniji dio fizičke kulture kojeg čine sportaši? Očito je da zakonom o sportu ništa nije moguće riješiti u svemu što čini fizičku kulturu, ali Zakon može uvjetovati da svaka osoba koja se želi baviti sportom i tjelesnim aktivnostima mora biti zdrava za bavljenje izabranim sportom i tjelesnim aktivnostima. Jednako ima prava zakonom uvjetovati što su dužni ispuniti investitori u izgradnji sportskih objekata da bi služili sportu zbog kojeg su izgrađeni. Ili možda nisu? Znači li to da sve ostalo na što Zakon o športu ne može utjecati dužan je zakonodavac obvezati Zakonom da se uredi statutom, kao najvišim aktom dobrovoljnog udruživanja svakog sportskog saveza.

 

Aktualni Zakon o športu ima previše normi, a osobito kad su u pitanju stručni kadrovi i njihovo osposobljavanje, licenciranje i... budibog s nama. Ispisano je mnoštvo članaka s definicijama, obrazloženjima, zahtjevima i ostalim apsolutno neprimjerenim opisima. Očito je da se u sportskom amaterizmu tražilo baš ono na što u profesionalizmu nitko ne traži osim ugovora. Nisu u pitanju potrebe za sport nego sinekure za one koji školuju stručni kadar. Ne mogu se stručne potrebe staviti u zakonske okvire, ali nitko ne brani da budu u obvezama statutarnih odredbi. Zrakoplovstvu ne treba trener nego instruktor, a u šahu sekundant, u biciklizmu i u auto sportu su bitni serviseri i...Što će ta materija u Zakonu  o sportu?

 

Jednako je pitanje raspodjele financijskih sredstava. Ako se zakonom ne mogu osigurati veća sredstva onda nema smisla da se zakonom utvrđuju mjerila. Za što? Za podjelu siromaštva na jednake dijelove. U čemu je sport NGO ako Vlada nije u stanju osigurati sredstva za sportsku autonomiju. Zar zbog političkog utjecaja u smislu tko plaća taj, da ne kažemo što radi.

 

Sport je vrlo jednostavna institucija u koju se upliće sve moćnija birokracija; ona je skupa što nije teško izračunati i jednako razdvojiti sportove koje ovise o tržištu i sportove koji bez proračuna nisu u stanju djelovati. Napokon, valja se pomiriti činjenicom da će uvijek biti sportaša bogatijih od sportskog saveza za koji, predstavljajući državu, nastupaju.

 

Zato bi od radne skupine valjalo očekivati da napravi zakon koji ne bi valjalo da ima puno više članaka od, recimo, peterostrukog broja članova imenovane radne skupine. 

 

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

Voditelj Radne skupine je doc. dr. sc. Vanja Smokvina (Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci), a članovi su Petar Ceronja, dipl. iur. (Odvjetničko društvo Buterin-Posavec), Josipa Klišanin, dipl. iur. (Ministarstvo rada i mirovinskog sustava), Mirela Zagorac, struč. spec. oec. (Ministarstvo financija), Biserka Vrbek, dipl. iur. (Hrvatski olimpijski odbor), Samir Barač, spec. struč. oec. (Riječki sportski savez), Gordan Kožulj, dipl. ing. MBA (Deloitte), Tomislav Kasalo, dipl. iur. (odvjetnik), Klaudia Miloš Lončar, dipl. iur. (Središnji državni ured za šport), Nataša Muždalo, prof. (Središnji državni ured za šport), Ivana Klanac, dipl. iur. (Ministarstvo znanosti i obrazovanja) i dr. sc. Martina Jeričević (Središnji državni ured za šport).

 

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

PIŠE Željko Mataja, sportski teoretičar i publicist, član HZSN