EN
HR
U nas već duže vrijeme mediji uzimaju pravo osuđivati, klevetati, prozivati i na drugi način, umjesto formiranja, zabavljati javno mnijenje. Činjenice ne govore, ali upućuju – piše Željko Mataja, član HZSN-a.
U našem sportu, a poglavito u nogometu, čitatelji, pa i građani u cjelini žrtve su medijskih kampanja koje se smjenjuju kao dan i noć. Većina naših sportskih novinara vješti su pisci i konstruktori informacija ili su pak urednički projekti van socijalne kontrole. Pišu što ih je volja, pozivaju se na autoritete ili prozivaju osobe koje im se ne sviđaju i dosljedno se ponašaju kao da imaju monopol na povjerenje ili pak pravo na uvjerenje koje uključuje i osobne animozitete. Sintagmom „Javnost zanima ....“. često ubijaju čovjeka u čovjeku bez odgovornosti.
Sportsko novinarstvo (a možda i vinarstvo što nekima ide uz posao) isto je što su i naši stadioni ili nedovoljno kontrolirani prostor za verbalno, pisano, a često i fizičko nasilje.
Skupine izgrednika na tribinama što ružnim povikama, parolama i dobacivanjima remete red i uništavaju sve što im ne pruža otpor, naši mediji nazivaju navijačima samo zato što zauzimaju gledališni prostor. Jednako tako skupina u „medijima“ djeluje bez otpora u nekontroliranom prostoru. Bez odgovornosti pišu ili otvaraju prostor koji asocira na osobe što s najvišeg kata zgrade „zalijevaju“ čitatelje uz apel: možete i vi nas zalijevati, da ne kažem nešto drugo.
Čitatelji vjerojatno još pamte hajku na HNS koja je započela u kvalifikacijama za nastup na EURO 2012., a koja ni do danas nije prestala. Umjesto podrške reprezentaciji očekivao se neuspjeh, a s njim i razlog za smjenu koju nije tražila većina u HNS-u, nego većina u medijima. Žrtva neviđene novinarske hajke na kraju je tad ispao Igor Štimac kojeg nisu zaslužili ljudi koji su ga koristili za svoje, a ne za njegove interese. Tada, prozivanoj gospodi Markoviću i Srebriću, nije se dogodilo njihovo očekivanje, a Igoru Štimcu kojeg su tada trošili za svoje interese, baš kao što danas troše Joška Jeličića na HTV-u, nisu pružili podršku kad je bio izbornik jer je služio HNS-u, a ne onima koji su ga doveli kao komentatora HTV-a.
Sportske redakcije nisu usamljene u nastojanjima umanjivanja vrijednosti gospodina Zdravka Mamića. Uz brojne konstrukcije i pamflete o njemu u jednom su u pravu kad tvrde da Zdravko Mamić dinamizira naš nogomet. A tko bi umjesto njega trebao biti, kako ekonomisti vele, lokomotiva razvoja našeg nogometa? Zar frustrirana gomila uličnih bukača što se nazivaju navijači? Nisu li baš oni instrumentalizirana skupina od službi što su školovane za nacionalne i sve druge provokacije s praksom pedesetgodišnjeg iskustva bivše države. Nije li svastika iscrtana na poljudskom stadionu vjerodostojni dokaz na jednoj strani, uspjele diverzije, a na drugoj naivnosti puka koji nije u stanju pojmiti da je na djelu uništiti uspješni nogometni vrh ili još jedinu tvrđavu koja uspijeva uspjesima reprezentacije očuvati duh i jedinstvo nacionalne identifikacije; ona nije uspjela u obrazovanju, urušila se u gospodarstvu, obezvrijeđena je u braniteljskim udrugama i jedino još prkosi u nogometu što dominira političkom scenom prezadužene domovine.
Nije li se baš Zdravko Mamić zalagao i uspio u izboru Davora Šukera koji je već od samog izbora za predsjednika HNS-a postao medijska meta brojnih napada? Predsjednik HNS-a je osoba kojoj u nas, da se figurativno izrazim, nije potrebna osobna iskaznica, a u svijetu putovnica. Izvršnim dopredsjednikom postao je gospodin Damir Vrbanović, nakon što je bio uspješni direktor GNK „Dinamo“ i obnašao brojne dužnosti kojima je popunio curriculuma vitae od kluba do člana UEFA. Postoji li netko sposobniji od njih?
Iz dana u dan sve više vidim da oštricu kritike usmjerenu na ministra Znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića i njegova pomoćnika Petra Skansija je samo vrh složenog projekta što je započeo bjesomučnom novinarskom hajkom protiv HNS-a i njegovih vodećih ljudi. U njima je prepoznata, da kažemo, kohezivna, sila koju valja uništiti onom destrukcijom do koje suvremene hrvatske tajne službe nisu uspjele dosegnuti sposobnost prepoznavanja i školu djelovanja recidivista bivše države.
Obezvrjeđivanje HNS-a i diskreditacija Zdravka Mamića imalo je medijsku i političku podršku kakvu nikad nitko nije imao. Nije bilo izdanja i studija kojima im se nije otvarao prostor. Hrabrili su ih za najavu zakonskih, inspekcijskih i drugih mjera kojima bi se rušilo izgrađeno umjesto da se stvaralo novo. Novinarska „elita“ huškala je i prizivala politiku kao saveznika unatoč činjenici da su bili dužni osuditi svako političko miješanje u sport.
Sport, označen u Olimpijskoj povelji i u Bijeloj knjizi EU, kao nevladina i nepolitička institucija s posebnim naglaskom u Statutu FIFA, pokazalo se da miješanje politike u stavove organizacije ne vode rješenjima nego nesporazumima u kojoj javnost nije ni na tragu informiranja da se politika nema prava miješati u sport onom mjerom kojom su melioratori nogometne močvare pokazali da novinama možeš ubijati muhe kao i ljude. Sve što se dogodilo u medijskom nasilju na HNS profesionalni je presedan ili nastavak rata drugim sredstvima, što nije osudio niti jedan, nazovimo ga, neovisni medij.
Sportski novinari ili ne znaju ili naprosto nisu obrazovno dorasli sportu koji je bježeći od istoka prema zapadu zalutao u ideološkim obrascima osuđivanja komercijalizacije sporta. Komercijalizacija nije stvar nečije želje već ekonomska nužnost i mogućnost kojoj nisu dorasli svi sportovi. U nas se transferiraju igrači u sportskim igrama, a samo su Dinamovi transferi postali predmet medijske“brige“ unatoč činjenici da su financijske transakcije na zakonskim osnovama provedene. U košarci, odbojci, rukometu i u vaterpolu klubovi također, kako se to kaže, za transferiranje, kupuju i prodaju igrače i igračice s podrijetlom novca koji očito nije ostvaren prodajom ulaznica, a još i manje kapitalom članova njihovih klupskih udruga. I što? Ne uspijevaju mjerom kojom to uspijeva u GNK Dinamu. Komu je to onda Zdravko Mamić smetnja u zemlji koja je rasprodala gotovo sve što ima, a klubovi samo ono što na tržištu vrijedi? Košarka uvozi igrače i to našim „talentima“ nije predmet kritike zbog odljeva domaćeg kapitala, a jeste upitnik koliko je Mamić zaradio? Tužno je, kad u državi stečajni, da ne kažem, slučajevi dobivaju otpremnine, a uspješni poslovni ljudi u nogometu etikete. Na meti polupismenih, frustriranih i dozlaboga nakaradnih interpretacija vezanih uz transferiranje igrača nije ni malo čudno što Zdravko Mamić izlazi iz takta zbog nasilja koje nema tko osuditi u medijima. Klubu donosi sredstva, reprezentaciji uspjeh, igračima solidnu budućnost, a građanima radost koju naše gospodarstvo nije u stanju pružiti. Zar netko uistinu misli da je punjenje proračuna davanjem u koncesiju HAC-a bolji posao od transferiranja igrača ili možda netko misli da je zaduživanje u inozemstvu veliki poslovni uspjeh kojim se dugovi ne otplaćuju nego se prenose na ...., da ne prejudiciram, buduće „vlasnike“ Državnog proračuna. Dugovi se kad tad moraju platiti ili na drugi način vratiti.
Zdravko Mamić, što god pisali i mislili o njemu uspješan je u inat medijima, politici i skupini koja je skandiranjem u sukobu identiteta i na vratima rasizma nazivajući ga Ciganom, a klub svetinjom. Imaju li pravo anonimne mase koje se nazivaju udrugama polagati pravo na tuđe uspjehe i pljuvati neuspjehe?
PIŠE Željko Mataja, sportski teoretičar i publicist, član HZSN
