EN
HR
Za stotine tisuća ljudi diljem svijeta, trčanje i maratonske utrke postali su način života, nešto o čemu mnogi govore s velikim ponosom ali i strahopoštovanjem. Tako sam i ja, uvijek sklon novim izazovima, zaželio biti dio tog svijeta a maraton u New Yorku bio mi je prvi izbor iz nekoliko razloga – to je najveći a vjerojatno i najpopularniji svjetski maraton, piše Igor Boraska.
Nakon završetka reprezentativne veslačke karijere nastavio sam s gotovo svakodnevnim treninzima manjim intenzitetom iz čisto zdravstvenih razloga ali također i kako bi se mogao okušati u nekim disciplinama i sportovima za koje nisam imao mogućnosti tijekom karijere. Tako sam već od 2011. godine nastupio na par triatlonskih utrka (čak i pobijedio u svojoj kategoriji 40+ godina), a potom sam se ipak više koncentrirao na trčanje jer me mogućnost pada i težih ozljeda za vrijeme biciklističkog dijela u triatlonskim natjecanjima pomalo sputavala. Osim tih natjecanja, nastavio sam i s nastupima u svom sportu, ali u disciplini veslanja na otvorenim vodama pa sam tako s partnerom Zvonimirom Batinićem u dvojcu na pariće nastupio na pet Svjetskih prvenstava u kojima smo se dvaput plasirali u finalnim utrke (Lima, Peru 2015.g. i Monte Carlo, Monaco 2016. g.).
Tijekom zadnjih par godina, često sam dolazio u kontakt (i kao sportaš i kao predsjednik SSŠ-a) s čelnicima i članovima Maraton kluba Marjan, na čelu s Kristijanom Sindikom i Mladenom Levačićem, sjajnim ljudima koji žive za sport i glavni su pokretači i promotori dvaju odličnih sportsko-turističkih događaja, Marjanske skalinade i Splitskog polumaratona, koji su našem gradu dali još jednu dimenziju i vrijednost više i koje bi Grad Split morao puno bolje valorizirati.
NOVI IZAZOVI
Od nekih dužih utrka, trčao sam samo na tri dosad održana splitska polumaratona a upravo nakon razgovora s Kristijanom početkom ove godine, točnije nakon splitske utrke održane 26. veljače, odlučio sam ove godine okušati se i na pravoj maratonskoj stazi od 42 km. Ta najstarija olimpijska disciplina ujedno je i jedna od najtežih, no osim toga mene je fasciniralo koliko je trkači pokret u svijetu narastao i koliko je velik broj onih spremnih i manje spremnih rekreativaca koji svakodnevno istrčavaju svoje dionice i spremaju se kako bi došli u priliku trčati i završiti svoju maratonsku utrku. Za stotine tisuća ljudi diljem svijeta, trčanje i maratonske utrke postali su način života, nešto o čemu mnogi govore s velikim ponosom ali i strahopoštovanjem. Tako sam i ja, uvijek sklon novim izazovima, zaželio biti dio tog svijeta a maraton u New Yorku bio mi je prvi izbor iz nekoliko razloga – to je najveći a vjerojatno i najpopularniji svjetski maraton koji se trči kroz svih pet općina grada New Yorka, dobro ga poznajem a tamo imam i velik broj prijatelja iz svojih studentskih dana na Sveučilištu Brown kao i hrvatskih sportskih prijatelja koji su se zaposlili u tom globalnom financijskog centru. Osim toga, uvijek se održava prve nedjelje u studenom, što mi je ostavljalo dovoljno vremena da se spremim za taj veliki događaj. Inače, rekreativci – oni koji nemaju istrčanu vremensku normu, a takvih je najviše - za samo sudjelovanje na newyorškom maratonu plaćaju kotizaciju od $350, i to oni sretnici koji budu izvučeni na lutriji početkom veljače. Ove godine, postotak ljudi koji su izvučeni za sudjelovanje na maratonu bio je 17%, što znači da se više od 250.000 ljudi prijavilo na New York Marthon Lottery! Kasnije sam u New Yorku sreo ljude koji su se godinama bezuspješno prijavljivali, ali ipak su na kraju uspjeli upasti među onih 52.000 koji će trčati ulicama Velike jabuke.
IMPERATIV
Bez obzira na to što mi je osnovni cilj bio uživati u svojoj prvoj maratonskoj utrci u jednom od najfascinantnijih svjetskih gradova, nisam mogao na to gledati samo iz perspektive rekreativca -turista, već sam duboko u sebi znao i rekao prijateljima da sam sebi zadao rezultatski imperativ koji meni na prvu ruku nije izgledao težak – istrčati maratonsku dionicu za manje od 4 sata, što slovi kao neka magična granica u svijetu rekreativaca. Međutim, za bilo koga koji trči svoj prvi maraton, a posebno za nekog težine gotovo 100 kg sa sve većim problemima sa zglobovima, posebno koljenima, taj rezultat nije lako dostižan. Početkom godine New York u studenom činio mi se jako daleko i bio sam uvjeren kako će uz planirani maratonski program treninga sve proći glatko. No, par mjeseci je proteklo, a zbog svakodnevnih obveza nisam se stigao dobro ni informirati o specifičnim treninzima za maraton a kamoli započeti s njima. Srećom, Kristijan mi je početkom ljeta napomenuo da je s mojim sportskim „backgroundom“ dovoljan i minimalni 3-mjesečni ciklus treninga za maraton, iako je uobičajeno odraditi 6 ili 8-mjesečni program ciljanog treninga.
POGREŠNA KRILATICA
Nekako sam prema svom prvom maratonu krenuo s pogrešnom krilticom „lako ćemo“ - nisam se želio na vrijeme koncentrirati na promjenu vrste treninga s veslačkih na atletske budući sam u planu imao tradicionalni nastup na Prvenstvu Hrvatske kao i na seniorskom Svjetskom prvenstvu u veslanju na otvorenim vodama koje se za pegulu ove godine održavalo u Francuskoj samo dva tjedna prije maratona u New Yorku. Još veći problem s kojim sam se suočio tijekom posljednja tri mjeseca bio je nedostatak vremena potrebnog za odrađivanje dugačkih treninga koji su obvezan dio priprema za svaki maraton, a na kojima se mišići i zglobovi privikavaju na te dugotrajne kontinuirane napore. Pod dugačkim treninzima smatraju se oni iznad 20 km koji efektivno traju duže od dva sata dok zapravo sa zagrijavanjem i razgibavanjem prije i nakon samog trčanja uzimaju gotovo tri sata. Takve treninge bilo mi je zaista teško uklopiti uz obveze radnim danima pa je jedina mogućnost bila napraviti ih vikendom. No, malo ljetne vrućine, malo obiteljska vikend-druženja, vrijeme je polako iscurilo…sredinom listopada moja najduža istrčana dionica bila je tek 21 km, daleko od priželjkivanih 30 i kusur.
DOSLJEDAN TRADICIJI
Budući sam trčao uglavnom dionice po Marjanu i na Braču, gdje sam poznavao točne ili bar približne udaljenosti između svih lokacija, nisam koristio ni „pametne“ satove s GPS-om koji vam mogu precizno dati podatke o istrčanim kilometrima, brzini, prolaznim vremenima, broju koraka i slično. Nisam se opterećivao tim podacima jer sam oduvijek trčao po svom osjećaju, brzinom koja mi je bila ugodna i za koju sam osjećao da je mogu konstantno držati, uz mala ubrzanja, do kraja treninga. No, svi prijatelji rekreativci imali su takve satove s GPS-om pa sam se jedva odupirao potrebi nabavke takvog modela, slično kao što i u veslačkom brodu ne koristim ova najnovija čuda tehnike koja točno pokazuju preveslanu udaljenost, broj zaveslaja u minuti, apliciranu snagu na veslu itd. U jednu ruku, može se reći da sam po pitanju sportske tehnologije koju koristim još uvijek u kamenom dobu, jer su mi sada, kao malo boljem rekreativcu, većina tih podataka nepotrebni – kad treniram isključivo aerobno, uglavnom veslam i trčim ritmom na kojem se osjećam najbolje i na kojem mi je puls ispod 130 otkucaja u minuti. One teže, intervalne treninge, pak odradim uz sparing partnere koji uz sebe uvijek imaju takve napravice. Na koncu, odlučio sam ipak ostati uz svoj obični stari sportski sat s jednostavnom štopericom vjerujući da će na maratonu sve oznake prevaljenih udaljenosti biti dobro označene, kao i da ćemo imati tzv. „zečeve“ koji će trčati uz nas s jasno vidljivim oznakama ciljanih vremena. Moja jedina malo sofisticiranija pomoć za vrijeme priprema bila je fizioterapija, pri oporavku nakon težih treninga, koju sam imao u Poliklinici Tranfić.
SAVJETI PRIJATELJA
Prije samog odlaska, pomalo me hvatala panika jer sam od mnogih ljudi koji su imali iskustva s treninzima i maratonskim utrkama, nakon što su čuli koliko malo kilometara sam ukupno istrčao, dobio mišljene kako je najbolje čemu se mogu nadati u New Yorku lijepa „turistička“ utrka debelo iznad 4 sata. Svi su mi pričali o problemima koji će nastati nakon 30.-og kilometra, budući nikad nisam trčao duže od 20 km kao i vrlo mogućim grčevima i bolovima koji će onemogućiti trčanje. Stvar je u tome – rekli su mi - što, bez obzira na vrlo dobru fizičku kondiciju, moji mišići nisu navikli na neprekidni rad duži od 2 sata, tako da će dupla dionica biti preveliki zalogaj. U nevjerici, zadnja dva dana prije leta za SAD, nazvao sam nekoliko kolega kojima sam najviše vjerovao i dobio 3 pozitivna odgovora koji se me ponovo ohrabrili. Naši Splićani, marjanski trkači-rekreativci Siniša Petković i Vinko Mihanović, koji su trčali maratone u Rimu i Parizu, dali su mi par odličnih savjeta koji su mi koristili u New Yorku, npr. da na utrku obvezno ponesem torbicu s gelom koji sadrži elektrolite i glukozu, da popijem gutljaj tekućine na svakoj okrjepnoj stanici kao i da uzmem par tableta andola zbog ublažavanja upale mišića tijekom utrke. Moj zagrebački prijatelj i bivši veslački reprezentativac Renato Pomahač, najviše me ohrabrio svojim primjerom. Naime on, koji sada teži oko 75 kg, svoj prvi maraton trčao je prije mnogo godina za manje od 4 sata, a težio je kao i ja sada – stotinjak kilograma. Dakle, uvjerio sam ponovo samog sebe – želim i mogu istrčati tih 42 km i 195 metara za manje od tih često spominjanih 240 minuta. Nikakva bol ni grčevi neće me slomiti – u veslanju, ogroman napor i bolovi su uvijek prisutni pa me to nije ni najmanje zabrinjavalo, dok ću grčeve, valjda, uspjeti prevenirati dobrom hidracijom i andolom tijekom utrke.
NEW YORK PRIJE MARATONA
Velik broj maratonaca – rekreativaca, obično ne putuje samo zbog utrke, oni ostaju na višednevnim izletima u gradovima i državama u kojima se trče maratoni, koji su zapravo jako uspješan sportsko-turistički proizvod. Od poznanika koji je prošle godine trčao čikaški maraton, saznao sam da je npr. netto dobit organizatora, od koje je najveći dio završio u gradskom proračunu Chicaga, iznosila više od 27 milijuna dolara. Tako sam odlučio da i ja svoj maraton uklopim u malo duži izlet po jugozapadu SAD-a, dijelu ove ogromne države koji još nisam dovoljno dobro upoznao. U New York sam isplanirao stići tek 2 dana prije samog maratona. Sve u svemu, takva odluka se na koncu, više srećom, nego planski, isplatila – što radi terorističkog napada u New Yorku koji se dogodio 6 dana prije samog maratona, tako i radi samog ambijenta u kojem smo supruga Matea i ja proveli desetak dana obilazeći neke od najljepših američkih nacionalnih parkova (Grand Canyon, Bryce Canyon itd.) smještenih u jednom većem krugu radijusa 500 km u državama Utah i Arizona na nadmorskim visinama između 2.000 i 3.000 metara. Svakodnevno smo imali „visinske pripreme“, u ponekad brzoj a ponekad opuštenoj šetnji. Jedini, i to kraći trkači trening imao sam pet dana prije samog maratona, pa mogu s pravom reći da sam došao na utrku sasvim svjež :)…nespreman za 42 km ali svjež! Često smo se tako šalili u mom Gusaru s onima koji dođu na veslačku utrku nespremni potegnuti svom snagom cijelom stazom - kako će oni to izveslati „na svježinu“ - znajući da im je neuspjeh zagarantiran! Tako sam i ja stigao u New York, ne znajući zapravo, što će se događati nakon sredine staze. Sasvim sam potisnuo iz glave razmišljanja o tome kako sam se osjećao nakon istrčanih splitskih polumaratona – kada sam bio mrtav umoran i razmišljao kako je tada sasvim nemoguće uopće zamisliti sebe da nastavim trčati bez stanke i odmora još toliku dionicu!
DAN PRIJE UTRKE
Dva dana prije samog maratona, stigli smo u New York i odmah s ekipom iz MK Marjan otišli preuzeti startni paket koji je uz startni broj s chip, uključivao i mnoge trgovačke promocije sponzora – partnera New York maratona. Paviljon u kojem se obavljala registracija bio je ujedno i ogromna sajamska hala u kojoj su u jednom trenutku mogle boraviti tisuće zainteresiranih trkača, njihovih obitelji i prijatelja. Istog popodneva u Central parku, blizu same bine i ciljne ravnine, održana je i svečanost otvaranja maratona s paradom nacija – slično kao i na Olimpijskim igrama, uz razliku što se nositelj zastave za svaku državu izvlači kao i na lutriji ili se članovi manjih delegacija dogovore. Ukupno je bilo prisutno maratonaca iz 124 svjetske zemlje, a predstavnik našeg grada i kluba Marjan bio je upravo Kristijan Sindik. Dan prije utrke, bez obzira na prekrasno sunčano vrijeme i za početak studenog neuobičajeno toplih 22 stupnja u zraku koji su me vukli vani u šetnju New Yorkom, odlučio sam ostati svjež :) i minimalno se kretati, pa smo tako obišli samo par blokova oko Pete avenije na Manhattanu, otišli na ručak s prijateljima i prilično rano krenuli na odmor. Bez obzira što je početak maratona zakazan u 10:00, čekalo nas je ustajanje prije 6 sati ujutro. Do zadnjeg trena dvoumio sam se hoću li na utrku ponijeti torbicu u koju bih stavio gelove, andol i mobitel. Inače nikad ne trčim s njom i znao sam da će mi bilo kakav dodatni „uteg“ smetati, ali je na kraju presudila želja da sa sobom uzmem mobitel i snimim neke trenutke utrke.
NA STARTU 50.000 MARATONACA
Zbog sigurnosnih razloga i kontrole na nekoliko punktova, bilo je preporučeno stići u startnu zonu više od sata prije starta. S Manhattana smo otišli brodom do Staten Islanda, a potom autobusima do „startnog sela“ gdje su već bile natiskane tisuće maratonaca i gdje smo mogli lagano doručkovati. Krenuli smo u startne bokseve pola sata prije samog starta i tu gotovo svi trkači ostavljaju svu dodatnu odjeću koju su koristili za zagrijavanje – skupi se tu pozamašan broj trenerki, majica i kapa koji organizatori doniraju potrebitima. Budući na utrci starta više od 50.000 maratonaca, nemoguć je zajednički start, i stoga se kreće u 3 vala s odmakom od nekih 25 minuta – svaki val ima opet 3 tzv. korala ili staze jednake dužine koje se spajaju nakon osme milje. No, čak i s tom separacijom, široke avenije New Yorka nisu mogle bez problema progutati toliki broj trkača i nepregledna masa trkača izgledala je kao jedan veliki val koji se kreće s juga prema sjeveru grada.
HRVATI NA MARATONU
Moje uzbuđenje je doseglo najveću razinu kad su maratonci iz drugog vala koji je startao u 10:15 bili pozvani doći što bliže startnoj ravnini. Iz velikih zvučnika montiranih na autobuse i parkiranih nekoliko stotina metara ispred ogromnog, nekada i najvećeg svjetskog visećeg mosta, Verrazano-Narrows, dužine 4 km koji spaja Staten Island s Brooklynom, orila se Sinatrina vječna himna gradu „New York, New York“, svim trkačima srce je tada posebno zaigralo, a onda je uslijedio snažan topovski pucanj, označavajući start i početak laganog trčkaranja prema startnoj liniji do koje me zbog ogromnog broja trkača ispred mene dijelilo više od 250 metara. Tek kad je moj chip prošao iznad te linije, moje maratonsko vrijeme počelo je teći. U toj gužvi razdvojio sam se od nekolicine maratonaca Marjana ali su me zbog moje olimpijske majice s hrvatskim grbom primijetili neki drugi hrvatski trkači iz Rijeke i Zagreba, pa smo zajedno krenuli sa starta. Među njima bio je maratonac Edvin Šafranko, član AK Sljeme, koji je imao cilj završiti ovaj maraton u otprilike sličnom vremenu kao i ja, pa smo nas dvojica nastavili zajedno trčati. Vrijeme je bilo ugodno, oblačno uz temperaturu od 15 stupnjeva, upravo idealno za trčanje.
U ZADANOM RITMU DO 21 KILOMETRA
Nakon prelaska mosta, dočekao nas je razigrani i rasplesani Brooklyn, dio grada kroz koji mi je zapravo bilo najlakše i najdraže trčati, što zbog početne opuštenosti i lakoće trčanja, tako i zbog raznovrsnih bandova raspoređenih gotovo na svakome kantunu avenije. Bio je užitak promatrati taj ogromni ljudski val maratonaca kako otpozdravlja mnoštvu natiskanih gledateljima koji su držali transparente podrške trkačima dok su mnogobrojni glazbenici svirali rock'n'roll, reggae, salsu ili nešto treće. Brooklyn je prošao u hipu, a također i Queens, pa sam bez ikakvih problema u svom zadanom ritmu i vremenu od 1:57 stigao do dvadeset prvog kilometra staze, koja je tada išla uz East River, s prekrasnim pogledom na nebodere Manhattana. Nakon malo više od polovice staze, prešli smo preko mosta Queensboro i Roosevelt islanda na Manhattan, gdje nas je na Prvoj aveniji, nakon tišine mostova, ponovo dočekalo mnoštvo ljudi. Sada je staza vodila ravno na sjever prema Bronxu, od 60. pa sve do 136. ulice, dakle više od 70 blokova, i na tom dugačkom pravcu počeo sam osjećati prve bolove i probleme s mišićima. Popio sam još jedan energetski napitak, a kada sam želio uzeti drugu tabletu andola za smanjenje nadolazeće upale mišića, u mojoj torbici više je nije bilo – tableta se od silne vrućine mog tijela koja je zagrijala i torbicu, jednostavno dezintegrirala. Također ni pre-zagrijani mobitel nije više davao znakove života, pa se zapravo nošenje torbice na maratonsku utrku za mene pokazalo kao potpuni promašaj. Negdje na križanju Prve avenije i 90. ulice, po dogovoru me s uzvicima podrške dočekala Matea s prijateljima kod kojih smo odsjeli. Polako se bližio dolazak na taj 30. kilometar, kojim su me svi plašili, kišica je lagano počela rominjati iz sivog neba, pomažući maratoncima a odmažući gledateljima, kojih je bilo prepuno ali ne više u takvom zanosu pjesme i bodrenja kao u Brooklynu. Prelazeći preko mosta Willlis Avenue bridge na Bronx, počeo sam osjećati sve veću umrtvljenost nogu a prolazna vremena po milji su sve više padala – znao sam da najjači nalet krize upravo dolazi. Edvin me ohrabrio, ali njegova rečenica „Pravi maraton tek sada počinje“ malo me i zabrinula. Ostalo nam je manje od desetak kilometara do kraja, bolovi su postajali sve veći, energetskih gelova i andola više nisam imao, a meni je kroz misli prolazio Pomahačev savjet „samo nemoj stati…jer poslije više nećeš moći krenuti“. Kad smo se ubrzo s Bronxa ponovo vratili na Manhattan u Petu aveniju i kada sam ugledao obrise sjevernog djela Central Parka, uz povike mnoštva kako smo blizu cilja, adrenalin mi je proradio punom snagom – bez obzira što su mi noge bile jako ukočene a listovi prenapregnuti, počeo sam ponovo lagano ubrzavati kako bih bio siguran da stižem u cilj u vremenu ispod 4 sata.
KONAČNO VRIJEME ULASKA U CILJ 3:57:48
Istovremeno, moja supruga je trčala svoj „maraton“ – naime, svi pješački prijelazi preko Prve avenije bili su blokirani a s istočne strane te avenije ne postoji ni stanica metroa. Jedino kako je mogla stići blizu cilja bilo je da se spusti s 90. na 55 ulicu a zatim presiječe Manhattan do Pete avenije. Dok su maratonci gazili prema sjeveru, ona je trčala u suprotnom smjeru! I uspjela je – stigla je bodriti me pred sam moj dolazak na posljednja 2 kilometra u Central parku. Zadnjih nekoliko minuta utrke bilo je kao u transu, obilazio sam mnoge, ubrzavao kao da je utrka tek počela i činilo mi se kao da sam van svog tijela! Prošavši kroz ciljnu ravninu, pogledao sam svoj sat i zaustavio štopericu - 3:57:48 bilo je moje konačno vrijeme. U isti tren obuzeo me osjećaj goleme sreće zbog ispunjenog cilja kao i velikog ali u jednu ruku slatkog umora i bola u nogama i cijelom tijelu. Teškim hodom kretao sam se u grupi razdraganih ljudi prema naprijed po svoju „New York Marathon Finisher“ medalju, pokazavši u prvom redu samom sebi kako su veliko srce i pravi motiv jači od „zuba vremena“, viška godina i ne-idealnih tjelesnih predispozicija za trčanje maratona.
AUTOR Igor Boraska, olimpijac i bivši veslački reprezentativac, član HZSN-a
