HRVATSKA BOB POSADA Pomolimo se Isusu, Budi, Harryju Potteru... Netko će valjda pomoći

Danas u PjongČangu poćinju 23. Zimske olimpijske igre uz nastup 20 hrvatskih sportaša,

 

Talijanima bob radi Ferrari, Nijemcima BMW, i to na znanstvenim osnovama, a Amerikancima tvrtka Bo-Dyn koja koristi NASCAR tehnologiju. Biti pilot uvijek je vrlo odgovoran posao, ponajprije kada radite u avijaciji, no slično je i kada ste za kormilom boba četverosjeda ili dvosjeda. A o tome smo popričali s Draženom Silićem (32), vozačem hrvatskih bob-posada na Olimpijskim igrama u Pyeongchangu.

 

- Najveći je izazov, posebice ako je u pitanju nepoznata staza, dovesti svoju posadu živu i zdravu u cilj. Svaki pilot ima neki zavoj koji mu je bolna točka, no zna se dogoditi da neki teži zavoj prođem savršeno, a da na njemu piloti najvišeg ranga imaju problema. Na najtežoj stazi na svijetu, onoj u Vancouveru gdje je život izgubio jedan sanjkaš, ove smo sezone imali više od 45 spuštanja, mi smo se prevrnuli samo jednom. Obično u očima gurača možete vidjeti kada se boje, kada podsvjesno ne daju sve od sebe jer ih koči strah, no ja sam na mojim dečkima vidio da imaju povjerenja u mene.

 

 

BOB JE OPASAN ZA KOŽU 

 

- Pomolite se Isusu, Budi, Harryju Potteru... Netko će valjda pomoći.  Jedan poznati sportski komentator kazao je da se bob trenira, a prevrtanje se ne može trenirati. Uvučeš se u bob što više možeš. Prvi udarac primim ja kao pilot, no ja imam onu haubu pa ipak budem pokriveniji nego dečki iza mene. Ako se prevrnemo, bolje je ne zavući glavu do kraja, jer bi vam mogla izgorjeti leđa. Bolje je da vas udara malo tu, malo tamo, ne samo u glavu ili samo u leđa.

 

- Nama bobistima često strada ključna kost, no najveća je opasnost da vam od trenja izgori koža. Bilo je primjera da su ljudi išli i na transplantaciju kože. Neke posade pri prevrtanju znaju izbaciti kočničara, koji je posljednji od nas četvorice. Kada on ispadne, ostali imaju više mjesta, no to je preopasno za kočničara.

- Ako se prevrnete već u prvom zavoju, onda sve to može trajati jako dugo, i do četiri minute, a kako na stazi postoje i uzbrdice onda vas one vraćaju nazad. Bob se niz stazu otprilike kreće brzinom kojom se kreću i automobili na autocesti. Te su brzine često od 130 do 150 kilometara na sat. Mi smo u Vancouveru išli 152 na sat, samo dva kilometra sporije od svjetskog rekorda.

 

- Morate proći školu za pilota u kojoj vas podučavaju treneri iz cijelog svijeta. Prvu sam prošao u Innsbrucku, a onda me Ivan Šola poslao u Lake Placid gdje je jedna od najtežih staza na svijetu. Bio sam ondje dvaput, a baš se poklopilo da smo se s dvosjedom kvalificirali baš ondje. Zapravo, najviše naučite iz prevrtanja.

 

BOB RADIMO SAMO U GARAŽI 

 

- Uz pilota i kočničara, koji koči kada uđemo u cilj i ja se zaderem da smo živi, tu su još dva bočna gurača. Najteže je od svega da u guranju i uskakanju budemo potpuno sinkronizirani.

 

I uza silu od 6-7 G, svi članovi posade u bobu moraju biti jako mirni, u aerodinamičnom položaju, jer svaki minimalni pokret može bob skrenuti s putanje. Preostalu trojicu članova posade čine igrač američkog nogometa Benedikt Nikpalj te atletičari Antonio Zelić i Mate Mezulić.

 

- Prvi put imamo posadu a da nema nikoga iz Splita osim pričuve Koludre. Mezulić i ja smo iz Pule, Nikpalj je iz Zadra, a Zelić iz Knina. Prvi na ZOI nastupit ćemo u dvosjedu Nikpalj i ja, a pet dana poslije na redu je četverosjed. Svi oni nastupat će među konkurencijom koja ima uvjete o kakvima naši bobisti mogu samo sanjati. Talijanima bob radi Ferrari, Nijemcima BMW, i to na znanstvenim osnovama, a Amerikancima tvrtka Bo-Dyn koja koristi NASCAR tehnologiju. Mi imamo jedan stari Singer star 10 godina, no još je konkurentan. Novi četverosjed stoji više od 100.000 eura, a dvosjed više od 60.000 eura, a jako su skupe i klizaljke. Mi imamo jedne, a naši suparnici imaju četiri seta, za svaku vrstu vremenskih prilika. Osim toga, naši suparnici imaju i bob za razne staze, a mi imamo samo jedan i sami ga radimo u garaži.

 

 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Dražen Brajdić FOTO Miranda Cikotić/Pixell