EN
HR
Zakon o sportu, slično kupusu u kaci, fermentira se. Ne znamo kojom namjerom? Da izbjegne ili da pomogne svemu što je konstruirala politika u tranzicijskoj nedoumici privremenih rješenja koja predugo traju – piše Željko Mataja, novinar i publicist.
Ne da bi pomogla sportu nego da bi politikom uređivala odnose dobrovoljne društvene organiziranosti, zar zakonskom regulativom, u sportskoj autonomnosti? Ni jedan zakon sa, svim izmjenama i dopunama, nije rješavao pitanja sporta ili športa nego nogometa u njemu, a od kad se pojavio Zdravko Mamić kao sposoban i moćan menadžer politika je uplela svoje prljave prste u zakonsku regulativu s jednim jedinim ciljem. Onemogućiti Zdravka Mamića kako bi ga eliminirali iz sfere njegovih utjecaja na nogometnu organiziranost.
Što je to napravio ili uradio Zdravko Mamić da bi bio medijski, politički i pravosudno označen kriminalcem i čimbenikom koji ugrožava nogometnu organiziranost? Koga je oštetio? Tko je njegovim radom ugrožen? Zašto je u poslovnom smislu klevetan ili optuživan? Komu je učinio zlo? Koji su to argumenti kojima se osporava njegova sposobnost u međunarodnoj tržišnoj utakmici transferiranja igrača čijim se prihodima pune klupske blagajne i istovremeno reprezentativnim uspjesima postiže ekonomska i financijska neovisnost HNS-a o proračunskim sredstvima Republike Hrvatske?
HNS je, kao i Zdravko Mamić, žrtva u funkciji slabljenja institucija. Za razliku od državnih nogomet ima moćnu nacionalnu identifikaciju; ona očito nervira strukture stanovite politike koju podržava dio medija u ime osuđivanja ostrašćenog nacionalizma protiv kojeg se, navodno, bore. Zar ispisanom svastikom na poljudskom stadionu? Nije li ona krunski dokaz subverzivnih aktivnosti i neupitna diverzije u namjeri diskreditacije HNS-a i reprezentacije koja na zavidnoj razini ne predstavlja samo Hrvatsku nego i njenu financijsku neovisnost. Povezati nogomet s ostrašćenim nacionalizmom i namjerom da se suvremena Hrvatska prikaže kao fašistička tvorevina, ako bi imala razloga za zabrinutost, grijehe bi snosile strukture koje iscrtavaju svastiku i koje su pedeset godina u socijalističkoj Jugoslaviji njegovale fašizam kako bi imali izmišljenog neprijatelja protiv kojeg bi se borili na štetu Hrvatske koja s fašizmom ima samo onu vezu koju doslovce izmišljaju tako zvani antifašiti.
Što sve nije poduzeo zakonodavac namjerom, ne samo da uništi nogometnu organiziranost, nego i moćan socijalni agregat nacionalne identifikacije? Primjera radi pitamo: što veslanju, plivanju ili atletici znači uvođenje sportske inspekcije u Zakon o športu? Naravno, ništa! Nije li smiješno u sportskim dobrovoljnim asocijacijama, člancima zakona, onemogućiti djelovanje dužnosnicima politike u sportu, ali ne i u vatrogasnim zajednicama. Politika koja se kune da nema veze sa sportom uplela je i uprljala svoje prste u njemu. Ne zbog sporta, naglašavam, zbog nogometa; on je bolje organiziran od onih koji umjesto da se nogometu prilagode i usuglase s moćnim tržišnim mogućnostima njegova razvoja uporno i lažno u ime društvenih interesa svode ga na primitivnu politiku optuživanja i intriga uz podršku ulice koju, navodno, predstavljaju navijači palicama, bakljama i nasilničkim djelovanjem kao zamjenom za nedostatak kapitala koji suvereno vlada u nogometu međunarodnih razmjera. Nije li hrvatski reprezentativni nogomet u samom njegovom vrhu, a klupski doduše pri dnu, ali njegove vrhunske kvalitete.
Zaslužuje li ta okolnost i činjenica da se najmoćnija i najsposobnija osoba tog procesa kriminalizira umjesto da joj se omogući djelovanje koje, kako vidimo, već slijede nogometni klubovi Rijeke i Osijeka. Bilo bi korisnije da se prije donošenja zakona Državna uprava za sport s hrpetinom svojih činovnika upozna s nadležnostima sporta u europskim državama. Francuska ima Ministarstvo za sport i mladež, Italija ima asocijaciju CONI koja je autonomna, vlasnik je igara na sreću i banke. U Njemačkoj je za sport nadležno Ministarstvo unutarnjih poslova jer se u njemu registriraju sportske udruge. U Mađarskoj Ministarstvo poljoprivrede i hortikulture brine o sportu jer je nadležno za uvjete što osiguravaju prostor za bavljenje sportom.
Više je nego očito da se u nas neuspješni trude sputavati uspješne i one što inicijativama mjera pridonose razvoju sporta koji će biti moćan ako se od proračunskih sredstava odvoji mjerom približavanja tržišnim interesima, kojima dominiraju menadžeri.
Napokon, što je to loše u menadžerskim poslovima? Zar je donošenje inozemnog kapitala od igračkih transfera krimen ili je ekonomski opravdan ako služi svrsi hrvatske reprezentacije s članovima koji se nikad nisu pobunili protiv svojeg vodstva u mjeri kojom mediji pale vatru na kojoj bi se grijali.
Komercijalizacija nogometa je proces koji ima brojne modele koje ne uređuje država nego njeno tržište. Da nije tako, budimo sigurni, Rus Abramović nikad ne bi kupio klub velike britanske imperije, niti bi Talijan Volpi financirao Rijeku koja je nakon uspješnog GNK „Dinama“ prva izrasla u tržišni izazov kojemu politika samo smeta. Znaju li to pisci zakona ili će i nadalje zapošljavati inspektore koji će vršljati po člancima zakonske prakse u kojoj će tražiti ono što nogometnom tržištu nije primjereno, a domaću praksu dovodi u kaotični prostor političkih umjesto tržišnih interesa. Zar je cilj zakona u takvim okolnostima prkositi gospodarskoj logici ili joj pružiti uvjete?
Zakon o sportu ima niz nedostataka i valjalo bi ga osmisliti kako bi se realizirala koncepcija koja trenutno ne postoji. Strategiju nude činovnici unatoč činjenici da sport nema doktrinu koja bi razgraničila, privatno od društvenog, profesionalno od amaterskog, sportsko od zdravstvenog, vrhunsko od rekreacijskog. Znaju li i vide li činovnici Državne uprave za sport razliku spomenutog? U pojmovnoj i sadržajnoj anarhiji sport se nudi kao aspirin. Za sve se primjenjuje, a ništa ne liječi. Jednom za međunarodni ugled, drugi put za socijalizaciju, treći put se nudi mršavima da ojačaju, a debelima da skinu suvišne kilograme. Tko god misli da je i jedan činovnik Državne uprave za sport vredniji, sposobniji i korisniji od bilo kojeg zaposlenika Hrvatskog nogometnog saveza u golemoj je zabludi već i zato što činovnici nogometa nisu financiran iz proračuna Republike Hrvatske nego sredstvima što ih ostvaruju od medija kriminalizirani subjekti nogometne organiziranosti. Zar je uistinu tek medijskim vrlinama i dobrotom popločen put do pakla?
Valjalo bi se duboko zamisliti nad vrlinama pisaca dugo očekivanog zakona koji bi prije svega morao rješavati pitanja nogometa umjesto što ga sputava u njegovom tržišnom nastojanju.
Sve dok sport, neovisno o stranačkoj i političkoj pripadnosti, ne ustanovi javni interes, kao hijerarhiju ciljeva koje će zastupati javljat će se osobe koje osobne strasti pretvaraju u animozitete i u oblike borbe protiv nečega ili nekoga umjesto nastojanja za nešto što bi nužno imalo nacionalni i građanski konsenzus.
U sportu bi umjesto hrabrosti valjalo imati više pameti, umjesto oholosti stida, umjesto drskosti znanja, umjesto zavisti poštovanja.
Razmislite gospodo zaslužuje li Zdravko Mamić sve što mu se, i načinom kako mu se, lijepi? Zar samo zato što je, u nedostatku zakonskih rješenja, sam pronašao način i put kojim je umjesto pohvala za brojne transfere i prihod u eurima označen krivcem za stanje u našem, ne nogometu, nego društvu koje je opljačkano proračunskim, a ne deviznim sredstvima koje je ostvarivao brojnim transferima.
PIŠE Željko Mataja novinar i publicist, član HZSN-a
