EN
HR
Imao je 15 godina kada je ostao bez majke, dva brata i strine. I bez obje noge. Danas je najveća hrvatska nada za zlato – piše Tomislav Juranović, novinar JL.
„Preživio samo dječak”, bio je šturi, hladni, uznemirujući naslov. Onaj zbog kojeg podsvjesno trneš. Jedan od mnogih takvih, doduše. No ovaj je imao grozomoran dodatak: “U stravičnoj prometnoj nesreći u mjestu Močilama kod Vrbovskog u petak oko 19.30 poginuli su vozačica Jasna Sokolović (38), Ivančica Sokolović (40), te Jasnina djeca Goran (16) i Darko (8), a njihov brat Dino (15) teško je ozlijeđen”.
Ni tu, međutim, nije bio kraj. Mali Dino četiri je sata čekao u smrskanom Citroenu, pod tonama prikolice višetonske Scanije, koja se zbog neprimjerene brzine nekog glupana otkvačila sa šlepera i zauvijek poklopila život njegove majke, strine i dva brata. Micao je rukom, u nesvijesti, čekajući da ga izvuku iz gomile lima koja je gnječila njegov život.
- Ima teški potres mozga, morali smo amputirati obje noge. Stanje je kritično – izvijestio je dežurni liječnički tim karlovačke bolnice.
Prisjećam se toga kroz maglu i snijeg godina, dok ga gledam kako juri pored nas. Iza sebe ostavlja brazdu, mnogo manju od one koja je ostala iza njegova djetinjstva. A ispred sebe otvara horizonte. Života. Preživjeli dječak nije želio odustati. Ni pod koju cijenu. Premda su ti “kolci“ mnogo teži od onih koji ga za dva tjedna čekaju u Južnoj Koreji.
PUT PREMA MEDALJI
- Sjetim se, kako ne. Tu je to, pored mene, uz mene, u meni. Kao podsjetnik, kao, zapravo, neizbrisivi dio mene. Ne možeš takve stvari prebrisati, ni zaboraviti. No moraš naučiti kako s njima živjeti, kako se s njima svakodnevno boriti. Ali vrijeme radi svoje, a ja sam tip osobe koji potiskuje. No imam vremena za to, imam vremena za sebe, ali tek kad sve to pustiš, onda se možeš posvetiti drugim stvarima, obitelji, sebi, skijanju, ‘rundama’ koje slažem... – priča mi dok mu oko iskri poput monoskije u “vendi“.
Stojimo usred sljemenske ledene bajke, dok mu trener Luka Dobrinić slaže stazu, jednu od posljednjih pripremnih uoči odlaska u Pjongčang, gdje će na Paraolimpijskim igrama Dino Sokolović, o njemu je riječ, krčiti put prema medalji. Koja za njegov život nije ni presudna.
Jer Dino je pobjednik. S velikim P. Zlato, bez konkurencije.
- Ne sjećam se ni nesreće, niti nekoliko dana prije nje. Potres mozga bio je pretežak. Možda i bolje. Kasnije sam u razgovorima s bliskim ljudima, pogotovo sa svojim ocem, slagao mozaik. Ne samo toga dana, već svog života.
Mozaik kojem dosad, ipak, nedostaje jedna kockica. Ali, bitna kockica.
- Ne, vozač tog kamiona nikad se nije javio. Niti sam ga ja tražio. No nema veze... Jedino što me na vanjski način veže uz tu tragediju jest pravni dio, s obzirom na to da i danas, a evo u lipnju će biti 15 godina, na sudu rješavam stvari s osiguravajućom kućom. Pravosudni sustav Hrvatske, to je veća borba od one koje vodim na snijegu, ali neću, ma stvarno neću o tome. Ne bumo ih hvalili, ni državu ni sudove. Nema smisla. Ima veze, ali nema smisla...
PARAOLIMPIJSKA MANGA
U bolnici je ležao 15 dana. Osvrtao se po tmastoj, sumornoj sobi koja je svake sekunde bivala sve manja. Desetak kvadrata koje te žderu. Iznutra. No te žive plavkasto-zelene oči nisu mogle mirovati. Kao i danas, 15 godina kasnije, tražile su život, tražile su smisao.
- Bio sam nakon svega u Božidarevićavoj na rehabilitaciji, kad sam se počeo baviti plivanjem. No onda su me vratili zbog infekcije. A onda sam odlučio, dok su doktori bili u šoku; kazao sam da idem na more, tjedan dana nakon čišćenja infekcije. “Ne, nema šanse, pa što ti je. Pa ne bi smio nigdje.” Ja sam, međutim, kazao da idem. Kako će pravdati, ne zanima me. I točka...
I otišao je. Otišao je i počeo plivati, plivati, plivati. To ga je odvelo dalje, do nekih novih obala, postao je reprezentativac Hrvatske u plivanju, igrao je i košarku, a zahvaljujući humanitarnoj akciji upravo Jutarnjeg i T-Mobilea, prije desetak godina dobio je svoju prvu monoskiju: naime, onaj legendarni “izgubljeni štap” Janice Kostelić sa Sljemena prodan je u humanitarne svrhe čime je plaćena monoskija i škola skijanja.
- Skijanje sam uvijek volio i već tri godine pričam stalno kako želim ići na snijeg. Kada su me nazvali i rekli da ću dobiti skije, bio sam presretan. Napokon ću se moći s prijateljima dogovoriti za skijanje. Jedva čekam! - kazao je tada Dino.
Desetak godina potom, on je paraolimpijska skijaška “manga”.
- Sport je bio lagan. Sport me oduvijek zanimao. I kada sam se njime poželio baviti, sve drugo išlo je normalnim smjerom. Janica je oduvijek bila uzor, a sport pokretač.
Pogled pada na jednogodišnju kćerkicu Vitu, jednu od dvije princeze koje su mu ukrasile život. Novi život koji je stvorio sa suprugom Barbarom, violinisticom zagrebačkog HNK, s kojom je išao u osnovnu školu, u isti razred. Zajedno su deset godina.
- Kći će biti sportašica na tatu - nadovezat će se supruga Barbara.
- Uživam, gledam je kako se smije, kako raste. Ona je zlatna Olimpijska medalja. Ako dođe ona druga, prava, ona će zauvijek biti na drugom mjestu. Uživam u svom životu, koliko to god izgledalo teško izvana. No to su stvari kojima se ne zamaram. Ovo je moj život. Obitelj, skijanje, pozitiva. Ne možeš i ne smiješ protiv toga. Ne smiješ. Moraš se smijati svakom danu u lice jer drukčije ne ide. Nadam se jednog dana i još jednoj Viti, ma zapravo curici, dječaku, sasvim je svejedno, jer ona mi nosi život. Prije nje sve je bilo usmjereno zlatu na POI. Sada znam, ona je zlato. Sve što dođe sa strane, samo je bonus. Znaš, ljudi misle drukčije, no moj je život jednak drugima. Samo sam mu se prilagodio. I živim ga, ispunjeno, s nekim svojim novim nadanjima, strepnjama, ali ispunjem ushitima, ljubavlju, mirom, nadom, svime s čime živiš ti.
ISKRA SREĆE
Ali svejedno, u drugim, ne njegovim očima, Dino Sokolović je heroj. Inspiracija.
- Ne zamaram se time. Znaš, ja se ne trudim nekom postati inspiracija nego su oni odabrali mene. I upravo stoga pritisak ne postoji. Jer ja ću uvijek biti ovakav Dino, probudi li to u nekome inspiraciju, super. Ne smatram se nekim tko mora biti dužan biti uzor, no ako netko u meni nađe iskru sreće, neka. Iako, svatko u sebi mora naći upaljač da upali ono što sam upalio ja: taj neki motiv da ne staneš, da ne padneš, da ne odustaneš. Da se digneš i ideš dalje. Ne trebaju to biti vrhunci, već samo ispunjavanje onoga što samo ti smatraš bitnim. Ne drugi, samo ti. Jer, nije teško nastaviti život. To je lako. Teško je odustati. Po meni, to je najteže.
Prošlog je Božića kolega Vlado Boban s Nove TV napisao genijalan tekst o čovjeku koji je stajao preda mnom. I koji se u mojim očima vrtio kao neki neonski stup: “Pored njega se osjećam maleno i skrušeno. Kao ona sveta tri kralja koja su došla u posjet malenom... Stanem u vrstu s majicom u gaćama i javim se da sam došao na sat. Osjećam poniznost...”
POBJEDNICI NE TRAŽE MILOST
I mi. Oni koji stanu ispred njega, znaju zašto. Jer, napisao je Vlado, “Dino je veliki mudonja, tigar koji se već oči u oči nasmijao životu i onima koji vladaju nad njime. Ustao se sa stola, platio dva mala espressa i rekao…“Hvala. Pobjednici ne daju milost, pobjednici ne traže milost.’’
Dok se spuštao liftom iz rajskog vrta među ljude u liftu je svirao “Six blade knife’’ Dire Straitsa. Nož koji mu je život zabio u srce popustio je kad su se otvorila vrata lifta. Ispred njih se ukazala sirena Ana Sršen. Naša plivačica paraolimpijka koja ga je odvela na bazen. Ovo kasnije je povijest.
- Ma motiviran sam užasno. Posljednji sam put u Sočiju bio prvi nakon prve vožnje slaloma, pa su mi rekli da se samo spustim jer je to dovoljno za medalju. Nije bilo jer me izbacila jedna rupa. Sada opet idem, pun motiva, odlučio sam dati sve od sebe. No, kako ono kažu, očekuj najgore, nadaj se najboljem - staje, isparavajući znoj. I sjećanja.
- Znaš, ispao sam zbog rupe, išao sam oprezno... tak da... sad idem ful gas, i neću kalkulirati. Možda će biti sjajno, a možda neće biti suđeno da osvojim medalje na velikim natjecanjima. Nemam pojma. No znam da sam i da ću uvijek dati sve od sebe.
Dino Sokolović u životu je uvijek dao sve od sebe. U Pjongčangu će opet. U to nema sumnje. Što bude, bit će. On je naša prva paraolimpijska nada. No ako i ne dođe do medalje, Dino će se vratiti u Hrvatski paraolimpijski savez, gdje radi na pola radnog vremena, a potom će se vratiti svom zlatu. Životu! Koji je uresio Barbarom i Vitom. Zasad...
PRENOSIMO Jutarnji list PIŠE Tomislav Juranović FOTO Ranko Šuvar/Cropix
