Cijelu sam karijeru uz Hajduk, a sad me tuži zbog jedne novinarske kritike

Edo Pezzi, legenda splitskog sportskog novinarstva, iako u mirovini, i dalje niže i komentare na Hrvatskom radiju i nagrade za svoj rad – piše Slavica Vuković, novinarka VL.

 

Nedavno mu je uručena najviša državna nagrada na području sporta “Franjo Bučar” za 2017., a uskoro će obilježiti 50 godina od prvog prijenosa utakmice. Bez dlake na jeziku, razgovarali smo o sportu i novinarstvu, zašto je u svađi s Hajdukom, što misli o Kosu, Kopiću, Daliću... 

- Ovo mi je petnaesta nagrada u karijeri, posljednja je bila prije 5-6 godina i to od Grada Splita, za nju sam mislio da će ostati zadnja. “Franjo Bučar” je kruna svih nagrada. Dodjela je održana u Saboru i bilo je veličanstveno. Nagrada mi je bila iznenađenje, dobio sam je iako sam veteran, u mirovini, koji nešto radi da mu mozak ne “atrofira“. 

- Nisam više na terenu, ali zadržao sam dvije kolumne tjedno na Radio Splitu, a na Drugom programu Radio Zagreba srijedom imam jednu vrlo zanimljivu emisiju. Uskačem i u mnoge druge programe, sve bez honorara. Zovu me kad treba nešto oštrije napisati. Danas se mlađi novinari vrlo teško zamjeraju, klubovi su ugasili novinarstvo jer su toliko ojačali PR (koriste i agencije) i diktiraju informacije, serviraju javnosti ono što oni žele. Rijetki su novinari koji će iskazati svoj stav, istraživati. Moja generacija bila je blisko vezena sa sportom, učila je poput trenera. Ta vremena bila su mi puno draža nego ova sada pa me i ovaj profesionalni angažman polako počeo zamarati. 

 

- Hajduk-Željezničar u Splitu, na starom stadionu. Pored mene je bio Narcis Šarić, naš stari neponovljivi šef tehnike i moj veliki prijatelj Boris Dedić, nažalost obojica su preminula. Mi smo tada živjeli za radio. Sad kad vidim da novinari moraju udarati kartice kad ulaze i izlaze iz redakcije, zgrozim se jer nas nije trebalo kontrolirati karticama. Žao mi je što nema više te frenetične ljubavi, novinarstvo je postalo uredski posao. Istina, ima talentiranih, mladih novinara koji rade s guštom, ali malo je onih pravih fanatika. Recimo za drugi program Hrvatskog radija radim bez honorara. Ondje su dvojica zanesenjaka, jedan je Ljudevit Grgurić Grga koji će, nažalost, uskoro u mirovinu, a drugi Goran Komerički, oni mene jednostavno guraju da radim. Drago mi je da postoje još takvi ljudi. 

- Kao srednjoškolac došao sam u Slobodnu Dalmaciju kao fotoreporter zaljubljenik u kameru, ali odmah sam počeo pisati i već 1961. bio sam primljen u stalni radni odnos na poziv Sibe Kvesića koji je sa Slobodnom napravio prvi veći iskorak. Mi smo se novinari tada svako jutro sastajali na kavi u Bellevueu. Mi mlađi gledali smo u starije gledali kao u bogove. I jednom me Davorin Rudolf zamolio da ga prebacim vespom do radija, na Mejama. Dovezao sam ga, a on me pozvao da dođem gore vidjeti kako to izgleda. Direktor je bio pisac Disopra koji i me odmah pozvao kod njih. To je bilo razdoblje kad je cijela moja generacija, počevši od genijalca Joška Kulušića, Smoje i drugih prešla iz Slobodne na Radio Split. Tako sam i ja počeo na radiju 1964., ali svih nas devet koji smo zadnji primljeni morali smo otići jer nije bilo novca, radio je bio na budžetu grada. Onda sam ja nešto malo studirao pa otišao na Svjetsko prvenstvo u nogometu 1966. u London. Išao sam učiti jezik. Prao sam suđe, a danas, kad se sjetim, mogu reći da mi je to bilo posebno drago i značajno razdoblje.

- Nisam ga zapustio. Ondje sam stekao neka iskustva upoznao i pojedine novinare. Peter Lorenco, koji je bio novinar najtiražnijih lista The Sun, sjedio je sa mnom na Wembleyu. Radio sam nešto malo za Slobodnu Dalmaciju, moj prijatelj Ivo Jurišić bio je urednik pa sam napravio razgovor s Muhamedom Alijem i s nekim poznatim igračima. Bio sam iza gola Gordona Banksa s fotoaparatom na prijateljskoj utakmici Jugoslavija – Engleska prije svjetskog prvenstva. Onda mi je došao brzojav iz Splita, od novog direktora Stojkovića, pozvao me da se vratim na radio. Iako sam već pustio korijene u Engleskoj, tamo je čak bila i jedna meni zanimljiva cura, Zagrepčanka, radio je bio prevelik izazov. Kako sam tada došao, ostao sam i do ovih umirovljeničkih dana iako sam imao poziv 1974. da preuzmem vođenje televizijske redakcije. A zvali su me i u novine. No, s radija nikada nisam htio otići i nisam zažalio. 

 - Ne otvarajte mi rane. Došla su neka druga vremena. Čak me tužio predsjednik Hajduka Ivan Kos, bolje rečeno jedna mala firma u Osijeku kojoj je on suvlasnik. U karijeri dugoj 57 godina nitko me nije tužio do sad kad u Poljudu gotovo više nema Splićana.

 - Gostovao sam na 3. dnevniku HTV-a, uvijek besplatno, poslije smjene trenera Pušnika i postavljeno mi je pitanje je li uprava kriva za ovo stanje. Ja sam rekao “da”. Rekao sam ono što cijeli Split misli, mora li ovaj veliki grad od 250.000 stanovnika dobiti predsjednika početnika iz Osijeka koji dovodi dva svoja prijatelja za pravnike. Izgovorio sam čistu novinarsku metaforu, čovjek koji je vlasnik poduzeća Dimnjak da bude predsjednik Hajduka, aludirajući na ona slavna imena predsjednika, kada su klub vodili najutjecajniji ljudi ovoga grada. Tužilo me poduzeće Dimnjak da sam im “nanio štetu “. Totalna besmislica. Predsjednik kluba očito se naljutio na mene jer sam tada spomenuo da ima par puta veću plaću nego premijer. To nije normalno, početnik je u sportu... 

Čini mi se da vas je tužba pogodila baš zato što dolazi iz Hajduka? 

- Od Hajduka imam Nagradu za životno djelo, a moju knjigu koja je 90 posto povijest Hajduka, kada sam je napisao, nisu htjeli ni vidjeti. Došla su neka vremena koja ja ne razumijem. Hajduku je izvršena transfuzija krvi. Isisana je splitska i dalmatinska, a usisana neka druga, nema te strasti te želje kad su roditelji, prijatelji iz cijele Dalmacije dolazili gledati svoju djecu... Sad je to nešto drugo, svi hoćemo gurati profesionalizam, a nemamo novca. Mi igrače moramo crpiti iz ovog podneblja, bogom danom za sport. Ja sam uvijek za to da igraju Dalmatinci, Hrvati i tek poneki bolji igrač sa strane. Nemam ja ništa protiv stranaca, ali oni pravi koštaju. Bolje da igraju naši momci. Eto, jedino je Ohandza pojačanje.  

 

- Kos dosad ništa u životu nije napravio da bi obnašao tako značajnu funkciju predsjednika Hajduka. Da bi se zadržao, okružio se strancima, izuzetno je sujetan, ali ostavite mi materijal za parnicu. Bit će veselo… Zar nije tragikomičmo da su veterani Hajduka, oni koji su stvarali povijest kluba, odjednom postali neprijatelji, proglašava ih se pijancima, što je apsolutna laž. Klub koji ne misli o svojoj prošlosti, nema ni budućnost. Veterani više ne želi ni jedan govoriti jer se sve što kažu dočeka na nož. Tako se ne odgajaju mladi navijači, umjesto da ih se uči o slavnoj i blistavoj povijesti Hajduka koja je neponovljiva. Predsjednik kluba ide na onaj dio tribina gdje se skandira svašta... Što time postiže? Da se razumijemo, splitska publika najbolja je na svijetu, događaju se poneki ekscesi, ali u globalu joj nema ravne. Trebate doživjeti kad se vozite pustinjskim krajevima Australije i vidite Hajdukovu zastavu. Srce ti je puno. I sad, poslije mojih 50 godina s Hajdukom nađe se neki novopečeni zalutali funkcionar, koji kaže Edo Pezzi i svi stariji su protiv Hajduka. Totalna glupost! 

- Ja sam se zalagao zadnje dvije-tri godine da dođe naš trener, Hrvat. Pušnik je bježao razgovarati o struci, onda je došao Carrillo, čovjek – ziheraš, ne zna osnovno. Posebno nije razumio sredinu. Ja sam Kopića zvao prije dolaska u Hajduk i rekao mu – ajde dođi, pitajte ga. Kopić ima hendikep jer nije bio veliko igračko ime, ali ima ideju, znanje, rad. Hajduk sada igra napadački, a ne kukavički kao za vrijeme Carrilla. Sad je pitanje hoće li tog dečka poljubiti sreća pa će imati rezultate kao protiv Dinama ili će se zaredati dva poraza, a onda ne znam... 

- Mislim da je ideja Naš Hajduk fenomenalna, ali i socijalizam je kao ideja izgledao dobro pa je propao. Kad 1700 glasova navijača bira predsjednika NO, to nije dobro. Grad je većinski vlasnik i trebao bi s navijačima oformiti grupu stručnjaka koji će potom izabrati prave ljude za vođenje kluba... Navijači su puni strasti, ali bez iskustva u kadroviranju i dogodilo se očekivano pa opet, s razlogom, pišu transparente “Uprava odlazi, dolje predsjednik”. Sad su se ovi u klubu prepali pa se na razne načine dodvoravaju navijačima, ali ne poznaju oni naše momke! Tri predsjednika ili potpredsjednika Hajduka umrla su od infarkta na derbijima s Dinamom, Guzina, Rončević. Znaš kad će ovi umrijeti na utakmici? Nikad! Hajduk je njima prolazna postaja. Nekada su se, recimo, igrači Hajduka i Dinama i drugi sportaši Splita i Zagreba družili poslije utakmica, pa i mi novinari Splita i Zagreba, a vidite što se sad događa. Rat na svakom koraku. Jesmo li se zato borili da bismo imali svoju državu. Ja stalno pokušavam svima kazati pa, ljudi, mala smo zemlja, što ovo radimo?! 

 

- Točno se zna kako se stvorilo, onog trenutka kad je počelo šikaniranje Hajduka ne više iz Beograda već iz Zagreba. I logično je da su se počeli stvarati animoziteti. Onda svi ti suci koji su neobučeni. Nedorasli zadaći – stalno se dodvoravaju se moćnicima. S druge strane, u Poljudu su neki ljudi koji se ne znaju suprotstaviti tim centrima moći kao što se nekada Tito Kirigin znao suprotstaviti Beogradu, a to je bilo puno teže nego sad. Približili smo se ekstremnim pogledima na Zagreb i to više ništa ne valja. Kako je moguće da nogometna reprezentacija Hrvatske ne može doći i igrati u Split? To je tragedija, gdje će igrati nego u Splitu, gdje je najbolja publika. 

- Mi više nemamo kultne trenere jer treneri ostaju kratko. Ovi prolaznici u upravama da bi sačuvali sebe sam mijenjaju potjeraju trenera, jer je to najlakše. Treba više strpljenja, i vjerovanja mladim trenerima. U upravi često sjede ljudi bez dovoljnog znanja bez čega se ne može ni na jednom polju. Daliću želim sve najbolje, on sigurno posjeduje onu specifičnu sportsku inteligenciju koja je strašno važna. Ovi koji su protiv njega kažu on nije bio veliko ime, a ja znam da je puno tih velikih imena nije napravilo ništa kao treneri. 

- Istražujem malo i volim afirmirati anonimne sportaše Splita koji, zahvaljujući svojom velikom talentu, strašću i roditeljima postižu fantastične rezultate. Imamo jedan mali apsurd, Split je bio poznat po momčadskim sportovima, a sad imamo Paulu Jukić, pobjednicu svjetskog kupa u mačevanju, pa Dinu Levačić koja je isplivala sve na svijetu u daljinskom plivanju, fantastične džudašice, karatašice, prvake države u streličarstvu... Ti fenomeni govore koliko je zapravo ovaj kraj talentiran. Imamo Splićanku Dariju Obratov koja je nastupila na Olimpijskim igrama u sanjkanju. Nju su otpisali u rukometu, i opet neimaština, ali talent, roditelji i njezina strast tamo su je doveli. Taj je nastup po meni ravan osvojenoj medalji. Boli me što pomalo gasimo splitski sport.  

 

Kako mislite gasimo, pa sami ste nabrojili niz svjetskih rezultata? 

- Strahovito me razočarava odnos Gradskog vijeća prema sportu. Iako ima dosta profesionalaca zaposlenih u odjelu za sport, apsolutno se izgubilo ono što je nekada Split imao i na temelju čega je i dobio Mediteranske igre. Damjan Krklec organizirao je EP dizanja utega, doveo je Europu na Gripe, u Split, pomogao svim našim klubovima, a onda je morao pobjeći zbog zluradih, lažnih napada... Jedriličarski klub Zenta imao je najboljeg svjetskog jedriličara Bambija, ali zbog nekih trzavica u klubu potjerali su ga i momak je otišao u Labud. Te naše male ali i opasne trzavice nikako nisu dobre. Ubijaju sport, sve je manje volontera u klubovima. Mate Pavić se sad proslavio, ali pun je gorčine i to s pravom, nitko ga u splitskom tenisu kad je trebalo nije prepoznao ni podržao. Klubovi više nisu klubovi. Djeca nakon treninga idu doma, nitko se više ne druži. Roditelji plaćaju da bi im djeca trenirala, da nisu na ulici. Katastrofa. Nekad se u klubovima učilo djecu, pomagalo im se da završe škole, a danas toga više nema. Uvijek sam govorio mlađim kolegama, trebate se družiti sa sportašima, govoriti o njihovim problemima, a ne samo o nastupima. Sjećam se, primjerice, nezaboravnih trenutaka nekada u Hajdukovu autobusu. A sad kad se momčad mijenja svake godine, ne znam govori li se u autobusu uopće hrvatski. Nema više splitske pisme, nema više Hlevnjaka koji je uvijek stvarao dobru atmosferu. U Hajduku će uskoro trebati više prevoditelja nego trenera. 

 

 - Da. Ajax i Milan igrali su finale Kupa prvaka i zove me kolega iz Zagreba i kaže: “Ne možemo doći do njega, probaj ti.” Znao sam da neće ići glatko pa sam se odlučio za trik. Nazvao sam curu iz Milanove press službe i rekao da sam Zvonin brat. Tu se našao Dejan Savićević koji je tad igrao u Milanu, ali je bio ozlijeđen, javio se, rekao sam tko sam i zamolio da me ne otkrije, da mi nađe Zvonu – i ubrzo eto Bobana na telefonu. Snimio sam jasno kratki razgovor i onda je uslijedila prava katastrofa. Ostavio sam na stolu vrpcu s razgovorom, tada su još bile vrpce, a moj dragi Srđan Fabjanac, volim ga kao sina, dođe misleći da je na njoj neki stari razgovor i prebriše je. Htio sam ga ubiti. Tri sata je bio zaključan u zahodu, kamo se sakrio. 

 

Vi ste jedan od rijetkih koji je bio na Peléovu oproštaju?  

- Da, došao je poziv da idem na Peléov oproštaj, a ja sam tek tri godine prenosio utakmice i nisam mogao vjerovati da sam pozvan. Mislio sam da me netko zeza. Nisam htio nikom ništa govoriti da ne ispadnem budala, međutim Mladen Delić mi je rekao: “Idemo ti, ja i Branko Lendić”, koji je nedavno umro, on je bio tada glavni i odgovorni urednik na televiziji. Došli smo u jednu ogromnu salu u kojoj je bio priređen oproštajni banket najvećeg igrača svih vremena i sebi sam rekao “ispast ćeš pravi kreten ako ne uspiješ dobiti barem autogram”. Riskirao sam, otišao sam na portu i zamolio čovjeka na razglasu da zove Peléa jer ga hitno trebaju iz njegove kuće, nešto se vrlo važno dogodilo. Nisam mogao vjerovati da će uspjeti, ali pozvali su ga. Nisam znao kako će reagirati, a ugledao sam Dragana Džajića koji je isto bio tu, jedan divan čovjek i dan danas se tu i tamo čujemo najveći igrač kojeg je Srbija dala ikada. Kažem ja njemu: “Ajde stani ovdje kod mene, možda bismo se mogli slikati s Peléom”, a on mi kaže: “Jesi lud, baš će ti on doći”, međutim – evo Peléa. Rekao sam mu: “Oprostite, poslužio sam se taktikom”, a on se počeo smijati. Slikao se s nama i na putovnici mi se potpisao na cijeloj stranici, to je jedini autogram koji imam. Ne možeš ovaj posao raditi bez strasti i malo ludosti. Žao mi je što mi vrhunac karijere nije bio u vremenu digitalije. Ta brzina mi je uvijek odgovarala. Radio je najbrži mediji i ja sam se uvijek natjecao da budem prvi. Ako nisi prvi, nisi napravio ništa. 

 

- Digitala je napravila ogromne pomake, ali zbog strahovite brzine i činjenice da vijest traje sat, dva ili tri, ima toliko površnosti i neistina da je to iritantno. Loše je što te poluinformacije s portala diktiraju sadržaj novinama jer urednici idu za portalima. U novinarstvu se prelako dolazi do uredničke pozicije, kao i u sportu, ide se prebrzo. Nije posao urednika da novinaru daje zadatak da žvače već objavljenu temu. U moje doba nisi mogao dobiti mikrofon ako nisi bio maksimalno spreman, morao si trenirati, govoriti u magnetofon, tek kad si bio spreman, išao si u eter. Sad na raznim radijskim postajama slušamo puno nepismenosti i gluposti i sve ide malo i u šund, što mi se ne sviđa. 

 

- Imao sam sreću, razumjela me prva supruga, a još više druga, Senka, ona je također novinarka, puno potkovanija od mene. To je najvažnije,imati ravnotežu kod kuće. Dođe recimo subota, a ona hoće van u teatar, na izložbu, a ja joj kažem da ne mogu jer imam utakmicu... Imao sam sreću, moja prva i druga žena se razumiju, gotovo pa prijateljice koje se druže. Imam kćer koja je moja najveća sreća u životu. Ali nažalost živi u Ljubljani pa često moram putovati. Zet mi je Slovenac, akademik, imam i dvoje unuka. Često smo zajedno, posebice za Božić i Novu godinu.

 

PRENOSIMO Večernji list PIŠE Slavica Vuković FOTO Miranda Cikotić/Pixell