STADION

U državi u kojoj se već unaprijed znaju prvaci pojedinih prvenstava, uopće nije zanimljivo. Mi u medijima trebamo svaki dan izmišljati neke nove izazove kako bismo uspijevali barem koliko-toliko držati zanimanje za pojedine lige – piše Jura Ozmec.

 

Na žalost, smanjenjem medijskog zanimanja određeni se sport manje prati, a manje se i djece počinje istim baviti. Pero Metličić i Ivano Balić su prošloga tjedna saznali da nam se samo 30 % djece uopće bavi nekim sportom, pa su objavili da će pokrenuti hvalevrijednu mini rukometnu dalmatinsku ligu. Ako im se uskoro posreći, možda se povežu s natjecanjem u Karlovcu – također dječjom mini ligom i možda doista uspijemo nešto više djece viđati po dvoranama, a manje pred različitim ekranima, ili još gore sklupčane pod utjecajem nekog opijata. I umjesto da se veliki stručnjaci bave time je li kurikul ili kurikulum, bolje bi im bilo da spase Hrvatsku. Bolje bi im bilo da prvi postulat tog papira, ma kako god da se zvao, bude da ništa što je u njemu navedeno neće moći raditi nemotorička, predebela i nepokretna djeca! Da je u takvom projektu prva stvar da djeca u osnovnim školama svaki dan moraju imati tjelesni odgoj! Ne zbog sporta, još manje zbog vrhunskog sporta, ali da – i zbog sporta i zbog vrhunskog hrvatskog sporta. Pa to, medalje Sandre Perković ili braće Sinković, jedriličara ili Tina Srbića su još jedino veselje koje nam se povremeno dogodi, a između traženja ustaša i partizana, odnosno četnika u svakodnevnim idiotskim raspravama. Tako je, barem do prošlog tjedna, bilo i s nogometnom prvom ligom. Mislili smo da znamo prvaka, no ipak je postalo zanimljivo. Jako zanimljivo.

 

Na splitskoj Rivi još je napetije, jer tamo svi već znaju kuda će, kada i za koju svotu novaca mladi vratar Letica. U Real, naravno, samo nije jasno ide li kao vratar ili kao zamjena Ronaldu u špici napada? 

 

Uopće ne razumijem zašto u nogometnim strukturama stalno kukaju kako je infrastruktura najveći problem hrvatskoga nogometa. Umjesto da putuju do SAD-a na utakmice i tamo igraju svoje prijateljske utakmice protiv Perua i Meksika, mogli su jednostavno izazvati Saudijsku Arabiju. Da su igrali i pobijedili ih 4:1 Saudijski kralj bi, valjda, u Hrvatskoj izgradio stadion sa 135 tisuća sjedalica, najmoderniji na svijetu. To će, naime, saudijski monarh napraviti u Iraku, nakon što je Irak svladao njegovu reprezentaciju 4:1. A da su Saudijci igrali protiv Hrvatske i da kralj ispuni obećanje kao prema Iraku, svi bi u Lijepoj našoj bili sretni. Prvo oni koji su još devedesetih sad pokojnom predsjedniku Hrvatske tepali i izmišljali bajke o novom stadionu usred Zagreba i usput devastirali postojeći; pa onda vjerojatno i GNK Dinamo, jer tko bi bio korisnik takvog čuda tehnologije, ako ne naš najuspješniji klub otkad je neovisne Hrvatske; bili bi sretni i u HNS-u, jer bi napokon dobili stadion s kojim bi se mogli hvaliti u UEFA-i i FIFA-i; bio bi to stadion na kojem bismo možda gledali i završnicu kakve Lige prvaka; bila bi sretna i raja jer bi Hrvatska napokon dobila super stadion i barem u nečemu bismo bili najbolji na svijetu; da ne pričam koliko bi sretni bili prodavači kokica i tako dalje. Sreća posvuda. Ali, hrvatska nogometna reprezentacija neće igrati protiv Saudijske Arabije. Vraćamo se u hrvatsku stvarnost.

 

Koja baš i nije sasvim surova. Studenti zagrebačkih fakulteta već drugu godinu kroz Hrvatsku studentsku asocijaciju organiziraju BUS, konferenciju o biznisu u sportu. Dobre teme i zanimljivi sugovornici daju konferenciji dobar ritam, a ponešto se novo i nauči. 

 

Tko hoće, dakako. A takvih je u dvorani na Ekonomskom fakultetu bilo baš dovoljno da u svom poststudentskom životu krenu u promjene na bolje i da im je manje važno je li kurikulum ili kurikul, ali da im je važno da nacija bude zdrava i da svi ostanu u Hrvatskoj!

 

 PRENOSIMO peJURAtivno PIŠE Jura Ozmec, glavni urednik Sportske televizije www.sptv.hr