ROBERT PROSINEČKI Ako je ova Hrvatska poput brončane, ne treba se plašiti Nigerije

Detalji: Objavljeno: 17. Lipanj 2018.

Njega se pamti, poštuje i pita. Jer svakako spada među naše najbolje nogometaše svih vremena, u glasovitih Top 10 – piše Branko Stipković, novinar portala Prva HNL.

I zbog toga i zbog činjenice da je aktivno partricipirao na tri World Cupa, aktualnog izbornika Bosne i Hercegovine zamolili smo za razgovor koji je jednog popodneva više nego opravdano prebačen na iduće dopodne.

Naime, Robert Prosinečki javio se ovog četvrtka iz posebne situacije:

- Kćerka ima maturalnu zabavu, pa sam je dopratio. Čujemo se sutra.

Ništa jednostavnije. Njega bi se isplatilo čekati i mnogo duže. A ako se prvi ples podrazumijevao s ocem te ako se Robert Prosinečki na podiju snalazi kao na igralištu, bila je to rapsodija kojoj bi zavidio i famozni Fred Astaire rođen kao Frederick Austerlitz, američki filmski glumac, pjevač i pogotovo plesač austrijskih korijena, čija je karijera trajala 76 godina.

- Da, ja sam na svjetskim prvenstvima A-reprezentacija startao 1990. godine u Italiji.

Tada je imao 21 i nešto. Mi, kroničari s ove strane Sežane, zabilježili smo da je proglašen najboljim mladim nogometašom planetarnog turnira, premda su – navodno – neke ankete prednost dale nestašnom engleskom dečku Paulu Gascoigneu, dvije godine starijem.

- Ni ja se više ne sjećam, niti je bitno. Žao mi je što nismo otišli u polufinale nakon onih produžetaka i jedanaesteraca u Firenzi, posrećilo se Diegu Maradoni i njegovim Argentincima.

Ah, toga dana rezultat ipak nije bio sasvim poražavajući jer su novinari pod FIFA-sponzorstvom odigrali 3:3. Premda su prvo poluvrijeme gubili 0:4. Ne pitajte otkud takva rotacija, bilo je vrlo jednostavno: jedan suparnički pogodak poništili smo tvrdeći da je bilo zaleđe (tko mari za suca!), u nastavku odigrali na granici grubosti te dvaput zabili nogom, jednom rukom i to je tih 3:3. Čista prevara, u skladu s državom koja se uskoro raspala...

- Turnir je bio sjajan. Pamtim sve, svi uvijek pamte sve, takve se manifestacije na zaboravljaju. Glavno da si tamo!

Ne zaboravimo da je pod YU-zastavom bila dominantna većina Hrvata, 9 od 22: Tomislav Ivković, Robert Jarni, Davor Jozić, Zoran Vulić, Andrej Panadić, Robert Prosinečki, Zlatko Vujović , Davor Šuker, Alen Bokšić, deseti je bio Srećko Katanec, Hrvat iz Međimurja koji je preseljenjem u Ljubljanu postao Srečko i – Slovenac. Bio bi u postavi i Zvonimir Boban, da nije kažnjen zbog povijesnih događaja 13. svibnja te godine uoči neodigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde. A i izbornik je bio naše gore list: jednom je Ivica Osim slučajno baš ovom reporteru za SN izjavio „I ja sam neki Hrvat, poljskog porijekla“ što se potom citiralo u raznim prigodama s isto takvim porukama.

Priča iz Francuske 1998. bila je i ostala posebna, s Hrvatskom na pobjedničkom postolju sa šefom Miroslavom Blaževićom i eskadrilom ekstra klasa koje je nepotrebno nizati, zauvijek zapisane u almanahu i srcu:

- Uspjeh za povijest i ponos. Kruna nogometa, kruna karijera. Treće mjesto na kugli zemaljskoj, tako velika stvar za tako malu zemlju!

Često se provlači da se moglo i više?

- Znam. No znaju li oni koji to govore da se moglo i manje? Nisam za analize u stilu "Što bi bilo da je bilo" jer to su obična naklapanja. Pustimo eventualnosti. Činjenica je da nas u međuvremenu nije sustigao niti jedan naraštaj, štoviše: od četiri moguća turnira izborena su tri na kojima nismo prolazili skupinu. Ni u Japanu 2002., ni u Njemačkoj 2006., ni u Brazilu 2014. Bio sam na Dalekom Istoku, štošta nije štimalo, na dnevnom redu bila je i žrtva smjeni generacija, događa se i drugima. Šteta što smo olako izgubili od Meksika, da ne spominjem Ekvador protiv kojeg smo mogli sve popraviti. Nismo, i morali smo doma. To je tako. Nerijetko su očekivanja puno veća od realnih mogućnosti. Zar nije bilo bitno, najbitnije, uopće doći u Japan!

U Južnoafričkoj Republici 2010. nije bilo Croata. Bit će dakle u Rusiji 2018. S kakvim šansama?

- Kao prvo, nisam gledao reviju s Brazilom u Liverpoolu, bio sam sa svojima u Južnoj Koreji. No čuo sam i čitao dosta o kvalitetnom prvom dijelu i stanovitim propustima u drugom. Ako netko voli nadigravanje – to sam ja. S dopunom: volim i natjecanje. Stoga zaključujem kako nikad nije dobro kad se izgubi.

Nerijetko se uspoređuju naraštaji i igrači. Koliko je najpopularniji sport evoluirao u tih 28 godina, od Italije do Rusije?

- Nezahvalna tema. Jasno da se stalno napreduje, da je danas potpuni naglasak na fizičke komponente. Što ne znači da momci iz 1990. ne bi bili konkurentni i u tom segmentu.

Niti su sadašnji inferiorni tehnički, dapače, u tehnici primijenjenoj u punoj brzini?

- Najsposobniji bi bili standardni u svakom razdoblju i u svakom sustavu. Trkački, tehnički, taktički.

Prosinečki vadi osnovni postulat:

- Igra se loptom. Ključna je ona, ne ni snaga ni sprint kombiniran s maratonskim dionicama.

Smatra se da je Vatrenima odlučujuća utakmica ova prva, 16. lipnja u Kalinjingradu s Nigerijom. Afričke perle sigurno nisu lagan zalogaj...?

- Nije nitko. S tim da je nužna objektivnost: ako se Hrvatrska 2018. stavlja u paralelu s Hrvatskom 1998., smiješno je bojati se i Nigerije i Islanda iako su i njihovi plusevi evidentni. Ne kao hrvatski; oprostite, nemamo kaj pričati. Ili je ta priča o jednakoj ili čak većoj vrijednosti u odnosu na Brončane netočna.

Kako se njemu čini?

- Poštujem egzaktne podatke: naši reprezentativci zaista su veliki, i odreda članovi velikih klubova. Vrhunski idu s vrhunskima. Bogati poslodavac ne štedi, nije mu problem uzeti pravog, skupog. Zato je rezonska procjena da smo kadri otići ne samo iz skupine, nego se u nokaut-fazi ravnopravno nositi skoro sa svima, to prije što u jednoj utakmici nikad nikome nije zagarantirano ništa. Pa i ta slika, ti raporti s Anfielda kažu da smo trebali povesti. Zašto ne i dobiti da se zapelo iz petnih žila!

Ukazuje i na popratne elemente:

- Nema uspjeha ukoliko se sve ne posloži. Zajedništvo, atmosfera, podrška, forma, sreća. Jako je važna karika javnost. Veseli što reprezentacija uživa silnu potporu Hrvata iz svih dijelova tuzemstva i inozemstva. Simpatiziraju nas i drugi.

Ne ustručava se prst uprijeti u arhitekta svih nada i osovinu bez koje se ne (o)kreće:

- Luka Modrić. Čovjek je u pet sezona s Real Madridom osvojio četiri Lige prvaka. Ako će on biti u optimalnom izdanju – ne tek solidan, već genijalan – šire se horizonti. On je presudan. Makar se ne smije nimalo umanjiti značenje Ivana Rakitića-Rakete, čvrste obrane i nekolicine mladića koji nadiru, naprimjer Ante Rebića.

Odbija prognozirati budućeg prvaka:

- Nemojmo biti naivni pa vjerovati u senzaciju, u čudo. Desetljećima samo u svemu tome i što zamjećujemo – da "kantu" odnose isti: Brazilci, Nijemci, Talijani, Španjolci, Francuzi, Argentinci...

Kako Robijevi Bosanci i Hercegovci?

- Zadovoljan sam s tih nepunih šest mjeseci. Triput smo odigrali 0:0, s Amerikom u gostima, s Crnom Gorom na domaćem i Senegalom na neutralnom terenu, u Americi izgubili od Meksika 0:1, u Bugarskoj svladali domaće 1:0 i nedavo u Koreji tamošnje mondialce 3:1. Prema tome, stanje redovno, uspješno, poticajno.

Nemojte misliti da RP konstatacijom o Hrvatskoj koja pod mus mora među 16 udara hipoteku Zlatku Daliću (ne, to je posljedica iskrenog uvažavanja), udara je i sebi:

- Nema alibija. Bosna i Hercegovina ima izvrsne, afirmirane nogometaše, priznate međunarodne asove, i logično je letvicu postaviti visoko. Ja to činim neprestano.

Želi s „Ljiljanima“ na Euro 2020. Dakako i u drugi krug kontinentalnog Kupa nacija u kojem su im se ispriječile selekcije Sjeverne Irske i Austrije. Dok je bio izbornik Azerbajdžana nije dopustio da Hrvatska iz Bakua ode s povoljnijim omjerom od 0:0, dokazujući da je slavni akter Elfa, njegov prethodnik Hans Herbert Vogts zvan Berti, u

Osijeku i svojom greškom fasovao pola tuceta.

- Ja sam profesionalac, u poslu nemam emocija. Imam kad nisam izravno uključen. A to je sada...

Tko ne bi poželio takvog navijača!