EN
HR
Legendarni novinar, urednik i pisac Pero Zlatar, član HZSN-a, za 24sata portretirao je 18 izbornika koji su sjedili na klupi državne momčadi od Banovine Hrvatske naovamo. Ovo su njihove priče...
Na spomen ploči Hrvatskoga nogometnog saveza (HNS), na kojoj će jednoga dana, a možda i ranije, biti uklesana imena svih izbornika, Zlatko Dalić je, za sada, posljednji, osamnaesti. U predvečerje hamletovskoga biti ili ne biti – kad ćemo saznati hoće li nam kockasti miljenici - koji su izborili peto sudjelovanje na svjetskome prvenstvu, u Rusiji, ove 2018. proći bar prvi krug - a to je najmanje što od njih očekujemo - sve žešće nas žari navijačka vrućica. Stoga nije naodmet podsjetiti se sažeto likova i djela muževa koji su, u proteklih 78 godina, od 1940. do danas, sastavljali momčadi Lijepe naše.
Iza Vlatka Markovića stiže era najuspješnijega hrvatskog izbornika, Travničanina Miroslava Ćire Blaževića. Trener svih trenera - godi mu taštin kad mu novinari tako tepaju - istrčao je 72 puta sa svojim pitomcima koje je očinski zvao sinovima. S njima je 1996. u Engleskoj dogurao do četvrtfinala Prvenstva Europe, a zavrijedio je više, da mu se, na kultnome stadionu Old Traffordu u Manchesteru, kao bedem nije ispriječila nesreća u naličju nama skrajnje nesklona suca Leifa Sundella. Šveđanin je nečasno darovao Nijemcima na srebrnome pladnju nategnuti jedanaesterac. A do balčaka nam je zapaprio juhu kad je prestrogo isključio Igora Štimca, u trenucima dok su kockasti razbijali pancere kano beba zvečku. Ne bi bilo neprilično da su neslavni pobjednici, za iskazanu velikodušnost Sundella bar proglasili počasnim njemačkim državljanom. No, iako su to bili dužni učiniti, nezahvalni dužnici nisu se sjetili da mu se tim činom zahvale i uzvrate za milosrđe.
Presedan je odlučio da i trenerski Napoleon, jedinstveni Splićanin Tomislav Ivić (61), u međuvremenu povede vatrene tek u jednom susretu i time se uvrsti kao deseti hrvatski izbornik u slijedu. Jer Europska kuća nogometa, UEFA, kaznila je Ćiru jednokratnom zabranom vođenja reprezentacije, pa je - nakon njegovih pobjeda nad Estonijom u Osijeku i Litvom u Zagrebu (s po 2:0) – u treću izlučnu bitku za odlazak na Europsko prvenstvo u Engleskoj, 16. studena 1994., u Palermu, s Italijom, morao prisilno uskočiti fanatični radnik Ivić. Na stadionu La favorita, nepogrešivo krmaneći pred četrdeset tisuća gledatelja, doteglio je naš brod do pobjede nad pobjedama (2:1). Ojadivši azzure, Ivić je s Hrvatskom doskočio do sazvježđa za koje ulaznicu zasluže samo velesile.
Dvije godine poslije Engleske, Ćiro je odveo svoje sinove na Mondial, u Francusku, i s njima se uspeo na vrh Eiffelova tornja. Treće mjesto je najblistaviji domet nogometnoga pokreta Lijepe naše. Na vječnoj listini svjetskih prvenstava, Hrvatska se tim skokom iz snova upisala kao druga država s najmalobrojnijim pučanstvom koja je osvojila neku od kolajni. Manji su prije nas jedino bili dvostruki svjetski prvaci, Urugvajci (1930. i 1950.).
Po prirodnome zakonu da se sve vraća i sve plaća, u trci za polufinale, vatreni ratnici su se glatko i slatko osvetili i vratili milo za drago Njemačkoj za nepravični gubitak u Engleskoj (1:2). U nazočnosti osvjedočenoga nogometnog znalca, predsjednika Franje Tuđmana, oborili su ih u Lyonu s fantastičnih 3:0 (Jarni, Vlaović, Šuker). A u polufinalu je, nakon Šukerova pogotka za vodstvo, Hrvatska stavila u mali džep Francusku. I u časovima naše sve jače premoći, kad se očekivao drugi pogodak, koji bi dotukao tricolore do nogu, naš najbolji igrač i kapetan Zvone Boban, u 47. minuti očajnički griješi, kao što nikada nije u svome nogometnom trajanju. Početnički nesmotreno dodao je loptu domaćem braniču Lillienu Thuramu koji je objenoške zgrabio ponuđeno i poravnao. Isti taj Thuram je u 70. minuti. i drugi put raketnim udarcem svladao vratara Dražena Ladića za konačnih 2:1. Francuska je, a ne Hrvatska, u finalu. Grebat će nas, kao kost zaglavljena u grlu, dok je vijeka i svijeta, mučna spoznaja kako su u sve Thuramove čak 142 igre to bila, zamislite, njegova jedina dva pogotka za francusku reprezentaciju.Taj crnoputi majstor lopte bio je sjemeništarac, domalo zaređeni mladomisnik. Na našu nevolju, umjesto pastirskoga zvanja, Thuram se priklonio bogatunskome nogometu. I eto što nam je učinio!
U pripetavanju za broncu Hrvatska je nadmašila Nizozemsku sa 2:1 (strijelci: Prosinečki i Šuker). Kad ga pohode noćne more u liku Lilliena Thurama, Ćiro Blažević zavapi kao da mu deru kožu: - “Da se ono nije dogodilo Bobanu i da sam još imao Alena Bokšića, koji je izostao s Mondiala zbog ozljede, pregazili bismo ležerno Francuze, i u finalu se lakše nego s njima obračunali s neprepoznatljivo slabim Brazilcima. Zakockali smo jedinstvenu prigodu da postanemo prvaci svijeta!” Iako nas je od zlata jabuka mazno mamila i nudila nam nadohvat, ipak je nismo ubrali. Ostalo nam je da gubitnički naričemo i suzimo za prosutim mlijekom.
Na početku kvalifikacija za svjetsko prvenstvo 2002., poslije neriješenoga ishoda sa Škotskom u Zagrebu (1:1), koji je bio prihvaćen kao posvemašni promašaj, nezahvalne mase grubo su potjerale Blaževića. Morao se podvijena repa pokupiti bez pozdrava i osmijeha. Gledalište ga je okrutno ispratilo netrpeljivim fućkanjem i pogrdama, s oborenim palcem, da poput gladijatora umre u areni. Iako se nitko od naših trenera osim njega nije domašio svjetske kolajne, veliki dio nazočnih na maksimirskome stadionu, umjesto da mu se nakloni, izopačeno je klicao: - Ćiro, pederu! – Tijekom naših brojnih razgovora, trener svih trenera tugaljivo mi je otvorio dušu i priznao da se nikada neće domisliti: je li bio više voljen ili omražen kod navijača? Ili obratno: više omražen negoli voljen. Na Ćirinim leđima, batinaškim rukopisom bila je toljagom ispisana tisuće i tisuće puta ponovljena spoznaja kako neki Hrvati nisu kadri prožvakati nečiji uspjeh. U više navrata Ćiro je javno obznanio da će se otisnuti u Kinu gdje cijene, kuju u zvijezde i obožavaju njegovo znanje. Nije održao riječ. Kao dvostruki umirovljenik, švicarski i manje izdašni hrvatski, on i dalje udiše zagrebački zrak.
U Ćirinu fotelju bio je posjednut Dalmatinac iz Trilja, Mirko Jozić (64), koji je izborio s vatrenima izravno sudjelovanje na prvenstvu svijeta u Japanu i Južnoj Koreji 2002., ali je u Zemlji izlazećega sunca prošao kao bos po trnju. Bokšić, Šuker, braća Kovač, Prosinečki, Jarni i ostali skupo plaćeni profesionalci, bili su potučeni u prvome sudaru u Nigati s Meksikom (0:1). A zatim bljesak iz vedra neba i oluja u Ibarakiju. Mada unaprijed otpisani, naši su vratili nadu potištenome hrvatskom puku slavljem nad Italijom (2:1), pogocima pričuva Ivice Olića i Mikija Rapaića koji nisu bili u početnoj postavi. I kad je nogometni narod pobožno povjerovao kako će vatreni biseri, u nekoliko zalogaja, kao od šale, u lučkoj Jokohami smazati za užinu slabašni Ekvador, tamnoputi momci iz središta zemaljske kugle, od kojih su neki bili berači banana, ismijali su uspavane umišljene favorite i potjerali ih prije vremena u nepovrat, s gaćama na štapu. Jozić se, zbog neoprostiva udesa, strmoglavio u bezdan s tek nakupljenih 18 izborničkih kapica. Ustupio je mjesto Otti Bariću (69). Herr Otto - tako su ga oslovljavali jer je rođen u Koruškoj, ali i zbog zavidnih trenerskih uspjeha polučenih u Austriji i Njemačkoj – doletio je s Hrvatskom na Euro u Portugal 2004. Nakon neodlučnih igara (sa Švicarskom i Francuskom) te poraza od Engleske, nemilosrdno je pometen, ne prokrčivši put do tvrdo obećana četrvrtfinala. Iako su mu, unatoč promašaju, čelnici HNS-a ponudili produljenje ugovora, razočarani doajen Barić se pokajnički zahvalio i povukao u svoj nespokoj. Nanizao je 32 utakmice s Hrvatskom koje je bio i do danas ostao najstariji izbornik.
Miljenik Zagrepčana Zlatko Kranjčar (48), zvani Cico, kao dvanaesti četovođa, odveo je vatrenu eskadru na svjetsko prvenstvo u Njemačku. Ali uoči puta, u zao čas, naopako, na krv i nož, zamjerio se obćinstvu, a napose poklonicima Dinama, zato što je sa svoga popisa putnika nerazumljivo izbrisao pohrvaćenoga Brazilca Eduarda Da Silvu, koji se niskom važnih zgoditaka bio uvukao pod kožu narodnim masama. Taj bi ishitreni potez Cici oprostili da ga, kao kuga, nisu napale hude nevolje. Na otvaranju s Brazilom, koliko toliko očekivani, poraz (0:1), ali je kao izbornik propao nakon dva neshvatljiva potonuća: 0:0 s Japanom, kad Darijo Srna nije iskoristio jedanaesterac, i 2:2 s Australijom, pošto je Harry Kewell izjednačio iz debeloga zaleđa, koga su svi uočili osim zbunjenoga engleskog suca Grahama Pola. Aufviedersen Hrvatska i ledeno uručeni brzometni otkaz. Cico Kranjčar je. ispario nakon 25 reprezentativnih iskušenja.
PRENOSIMO 24 Sata PIŠE Pero Zlatar FOTO Robert Belošević/Pixell
