EN
HR
Osvojivši europsko zlato u dvojcu bez kormilara, a time i svoju 12. medalju na najvećim svjetskim natjecanjima, Valent (30) i Martin (29) Sinković samo su potvrdili status istinskih hrvatskih sportskih legendi u pojedinačnim sportovima – piše Dražen Brajdić, novinar VL.
Onih iz reda neponovljivih kakvi su, recimo, i brat i sestra Kostelić, odnosno Sandra Perković. Sinkovići u svojim vitrinama imaju olimpijsko zlato i srebro, četiri svjetska i tri europska zlata i zapravo su prava tvornica medalja u kojoj god da kombinaciji ili disciplini nastupaju.
O fenomenu braće Sinković porazgovarali smo s njihovim roditeljima, onima koji su ih u startu najviše podupirali, s njihovim trenerom, stručnjakom koji ih je tehnički i kondicijski oblikovao, ali i s jednom veslačkom legendom te s prvim čovjekom hrvatskog sporta Zlatkom Matešom koji je kazao:
– Braća Sinković ne samo da su iznimni sportaši nego su i ljudski fenomenalni. Nevjerojatne su njihova predanost treningu i spremnost da se žrtvuju. Valent i Martin imaju nevjerojatnu volju, htijenje, u jednom užasno teškom sportu u kojem nema nikoga da ti pomogne. To je sport u kojem se ne upada u neki jaki klub ili u reprezentaciju po vezi, nego po ergometru i rezultatu. Oni se svaki dan dižu jako rano, već su u sedam na Jarunu, a malo je mladih ljudi njihove dobi koji su na to spremni.
Koliko su Sinkovići veliki u svom sportu, pokušao nam je objasniti jedan drugi veslački velikan – Igor Boraska. A to je čovjek koji je prije 24 godine bio svjetski prvak u dvojcu s kormilarom, a može se pohvaliti i olimpijskom broncom iz sydneyskog osmerca.
– Gledajući ukupno aktualnu kompletnu svjetsku veslačku scenu, mogu reći da su Sinkovići trenutačno najbolja svjetska posada.
Borasku, baš kao i mnoge veslače ovog svijeta, fascinira lakoća s kojom su Sinkovići promijenili disciplinu i nastavili osvajati medalje.
– Velika je razlika prijeći iz skul veslanja, onog u kojem svaki veslač ima dva vesla, na rimen, gdje svaki veslač ima jedno veslo. I dok je u dvojcu na pariće vaše tijelo u centralnoj poziciji u odnosu na čamac, u dvojcu bez kormilara dolazi do rotacija tijela pa su tu pokreti tijela zahtjevniji od onih u dubl skulu. No, uz vrhunske predispozicije, strašnu želju za radom i trenera koji o modernom veslanju sve zna, oni su odlučili izaći iz svoje komforne zone i krenuti težim putem, za novim izazovima.
NEVJEROJATNA RADNA ETIKA
Kada se to dogodilo, reakcija njihove majke Zdravke bila je:
– Rekla sam im: “Pa vi niste normalni”. Netko tko nije veslao ne zna da je to ogromna promjena, no to je njima očito bila nova motivacija. S tom su promjenom preuzeli strahovit rizik i, kada su krenuli u dvojcu bez kormilara, izgledali su kao početnici, no vrlo su brzo uspjeli. Kako im ide, ne bih se čudila da i u dublu dosegnu razinu majstorstva koju su imali u skulu.
A u toj vrsti veslanja, u kojoj su se proslavili, osvojili su sve što se zamisliti moglo. Olimpijski su prvaci i doprvaci, četverostruki svjetski i dvostruki europski prvaci, a to je nešto o čemu se njihov otac Darko nije usudio ni sanjati.
– Da vam budem iskren, Valent i Martin su ostvarili puno više nego sam ja ikad i mogao zamisliti.
Kada su braća Skelin veslala, ja sam mislio, ako se njima imalo približe, bit će sjajno, a oni su ih nadmašili. No i njega je začudila odluka o promjeni discipline.
– Kada sam prvi put čuo, bio sam malo osupnut, no kada sam vidio koliku želju imaju njih dvojica, to mi je normalno. Uostalom, htjeli su odmjeravati snage s najtrofejnijim dvojcem ikad, Novozelanđanima koji su bili osam godina nepobijeđeni. Nažalost, baš kada su oni došli u njihovu disciplinu, ovi su se raspali. Murray se povukao, a Bond je naumio osvojiti olimpijsku medalju u Tokiju, ali u biciklizmu.
S obzirom na nevjerojatnu posvećenost svojih sinova onome što radi, tata Darko nema sumnji da će se njegovi sinovi snaći u životu i nakon karijere u sportu u kojem se ne može osigurati egzistencija.
– Ja vjerujem da će se oni snaći. Uostalom, na KIF-u se otvorila katedra za veslanje i oni polažu ispite.
Najbolje im je da sa svim svojim iskustvom i znanjem ostanu u veslanju. S obzirom na to da je Janica postala državna tajnica, vjerujem da će i za njih biti mjesta na kojem bi oni bili zaposleni i korisni za društvo. Ni mama Sinković tu nema nikakvih bojazni.
– Ne znam kako će se snaći, no bojazni nemam. Vjerujem da će oni biti radišni i pošteni ljudi, bilo da čiste ulice ili budu direktori. No kao olimpijski pobjednici zaslužuju da im se pruži trenerska prilika. Naravno, ako završe KIF.
Kada razmišlja što je njene sinove učinilo tako velikim sportašima, gospođa Zdravka ističe:
– Zanimljivo je da ni muž ni ja nismo sportski tipovi, no oni su očito povukli gene naših predaka, a pokazalo se da imaju i jaku psihu. Valent i Martin očito su cijelo vrijeme bili jako dobro vođeni, pa tako i sada od trenera Nikole Bralića. On je očito za njih pronašao idealne zaveslaje, a i majstor je u tempiranju forme.
A kako pak sam njihov trener, jedne godine proglašen i za najboljeg trenera na svijetu, objašnjava fenomen braće Sinković?
– Osim što su funkcionalno među najjačim veslačima na svijetu, oni imaju i sjajnu radnu etiku. Zapravo, ja im se divim da oni nakon 10 godina vrhunskog sporta i dalje imaju motive za rad. Doduše, negdje si oni dozvole odstupanje koje još nije narušilo kvalitetu.
Nije li i sam Bralić uvelike zaslužan za fenomen braće Sinković jer treneri su ti koji upravljaju dušama i psihom svojim sportaša?
– Ja bih se složio da treneri upravljaju glavama sportaša, ali u sportskim igrama. U pojedinačnim sportovima u kojima su naglašeni snaga i izdržljivost, tu trener daje veći doprinos tim sposobnostima. U nogometu, košarci, rukometu ili vaterpolu, sigurno je važno kako će se uskladiti glave i to je i najteži dio. Ovdje pak usklađivanje glava nije toliko potrebno, osim u tehničkom dijelu, koliko razvoj snage i izdržljivosti. To zajedništvo postiže se kroz treninge tehnike i, ako se ne prate u pokretima i angažmanu, onda ih ne možeš ni uveslati.
I trener zlatne braće vjeruje da im je napuštanje discipline kojom su dominirali zapravo dobro došlo.
– Kada pobjeđuješ s lakoćom, ti time možeš jedino hraniti svoj ego, no čisto sumnjam da bismo u takvom sustavu izdržali do sljedećih Olimpijskih igara. Došlo bi do prevelike zasićenosti, manje bi se radilo, a kada počneš padati, tada se ne možeš zaustaviti. Ovako smo pak imali neznatan pad, ali već se dižemo. Kada kreneš u nešto novo, neuspjesi frustriraju, no i pomaci su puno veći. Uostalom, već u drugoj sezoni u novoj disciplini Valent i Martin ostvarili su ono što dosad nitko nije, a to je da su prvaci Europe i u dvojcu na pariće i dvojcu bez kormilara.
Nakon svega, postavlja se pitanje jesu li braća Sinković i genijalni im trener dovoljno priznati u društvu? Što o tome misli Zlatko Mateša, čelnik krovne sportske organizacije (HOO) koja kriterijski distribuira državna sredstva sportovima i sportašima?
– Ako gledamo njihovu prepoznatljivost u medijima, oni su prisutni, no u financijskom dijelu sigurno nisu priznati koliko bi trebali biti. Sportaši poput Sinkovića ili Sandre Perković, a oni su velike svjetske zvijezde u svojim sportovima, morali bi imati veća financijska primanja. Sreća je što imamo veliku pomoć MORH-a i razumijevanjem ministra Krstičevića povećat će se broj sportaša iz nekomercijalnih sportova zaposlenih u Oružanim snagama, a nedavno smo razgovarali i s ministrom Božinovićem i imat ćemo 10-15 sportaša kojima će kroz MUP biti osigurana temeljna egzistencija.
Jesmo li mi dovoljno svjesni da nam se takvi sportaši neće tako skoro ponoviti?
– Nismo mi ničega dovoljno svjesni. Mi samo volimo kada netko postigne rezultat, a što će biti prije i poslije toga, to je kako Bog da.
Što na to kažu roditelji Sinković? Prvo tata Darko:
– Jesu li moji sinovi dovoljno priznati od ovog društva, to je jako široka tema. Uostalom, puno bi se ljudi našlo koji bi rekli da ima puno važnijih stvari u koje bi se državni novac mogao usmjeriti. Eto, gledam roditelje koji se bore za lijek za svoju bolesnu djecu i mi nemamo pravo reći da bi braća Sinković trebala dobiti više novca nego što dobivaju ti ljudi. No, zahvaljujući njihovoj PR agenciji, oni sada imaju dovoljno, koliko im treba, ali nemaju da si osiguraju budućnost.
POSTALI SU TVORNICA MEDALJA
Valent i Martin postali su tvornica medalja, a nemaju dočeke poput manje uspješnih sportaša iz popularnijih sportova?
– Veslanje je takav sport kakav jest, nije dovoljno praćeno. Čak se i Svjetski veslački savez ne trudi oko toga jer želi veslanje zadržati kao amaterski sport. Uzimajući to u obzir, držim da su moji sinovi dovoljno priznati.
Ni mamu Zdravku nije zahvatio virus megalomanije, što se kod roditelja uspješnih sportaša zna dogoditi.
– Meni nije bio cilj da moja djeca kroz bavljenje sportom osiguraju egzistenciju, nego da ne završe kao alkoholičari, narkomani. Cilj je bio da nemaju previše vremena koje bi provodili pred televizorom i kompjutorom i u tom smislu svaka je tjelesna aktivnost dobro došla. Što se pak tiče sustava, ja bih rekla da je on pravedno postavljen. Nisu oni Kostelići, jer se mi kao roditelji nismo angažirali, već su oni sportaši koje je sustav stvorio.
Roditelji Sinković suglasni su oko nečega što nam je rekao tata Darko:
– Ja sam duboko uvjeren da im je veslanje podiglo kvalitetu ljudskosti, upravo zbog načina na koji se postiže rezultat u tom sportu. Bavljenje tako teškim sportom izgradi vas kao čovjeka jer dobijete na upornosti i strpljenju. Recimo, ja sam se malo bojao za Martina jer on je bio nagao i ja sam mu stalno govorio da mora povući ručnu. Sada je on posve drugačiji, veslanje mu je dalo puno više strpljenja. Što se pak Valenta tiče, premda je imao dobru perspektivu u nogometu, njega sam maknuo iz tog sporta u kojem ne možeš zaobići neke tipove mimo kojih ne može postići uspjeh. Veslanje je čist sport, a tamo gdje se vrti veliki novac uvijek ima nepravilnosti. Pogledajte samo kako su se ponašali čelnici svjetskog nogometa Blatter i Platini pa vam postaje jasno da, gdje god se vrti velik novac, tu ima i nepravilnosti jer na novac nitko nije imun.
PRENOSIMO Večernji list PIŠE Dražen Brajdić FOTO Srdjan Ilić/Pixsell
