Nogomet nacionalni vrh i navijanje socijalno dno

Igranjem reprezentacije u finalu SP u Rusiji  HNS je praktički pokazao navijačku jalovost što primitivizmom u svim  oblicima nasilja orkestriranih skupina nisu uspjeli  svojom destrukcijom ostvariti očekivanje kojim bi neuspjeh reprezentacije poslužio im kao povod smjene uspješnog nogometnog vrha. Od tog i takvog neuspjelog  i potrošenog projekta nije se odustalo – piše Željko Mataja, član HZSN-a.

 

Primitivnu galamu s tribina i nasilnog ponašanja u domovini i u inozemstvu zamijenili su projektom: „ Dinamo to smo mi“. Vrsta je to, rekli bi,  kurvina posla što podmetanjem „kukavičjih jaja“ u gnijezdo intelektualnog vođe, a ne više dirigenta bagre vulgarnog skandiranja.

 

Novinar Dražen Krušelj iz Jutarnjeg lista među prvima je usmjerio pozornost s bitnog pitanja navijačke ružne prošlosti na novu formu i tako potrošeno divljačko i nasilničko navijanje u ime Dinama, a protiv njega pokušava novom taktikom manje napadati protivnika da bi više reklamiralo skupinu koja se lažno predstavlja u ime kluba protiv kojeg nastupa. Shvatili su da je otrcanost i profanirano „navijanje“ u glavnom gradu Hrvatske vulgarnim iživljavanjem i fizičkom destrukcijom bolje zamijeniti intelektualnim nasiljem u gradu koji je bliži njegovanju vrlina nego li njihovoj destrukciji.

 

Tko su likovi ili osobe što se javljaju u ime prvog lica glagola biti da bi stari problem ili sukob identiteta:  „biti za Dinamo i istodobno protiv njega“ dobio legitimitet još se ne zna. Zna se, međutim, da je u pitanju politički, a nikako navijački problem. Biti protiv uprave kluba koji deset godina zaredom, i nakon godine stanke, dominira hrvatskim nogometom znači biti na strani politike kojoj uspjesi kluba čine smetnju umjesto zadovoljstva. Klub koji, kao prvak Hrvatske, sudjeluje u međunarodnoj konkurenciji, može se maliciozno konstatirati, na dnu najboljih europskih klubova uspjeh je kojim se malo tko može pohvaliti i od kojeg je naše gospodarstvo suviše udaljeno da bi se naš sport i nogomet u njemu mogao imati koristi.

 

GNK Dinamo sasvim sigurno ne ovisi o našem gospodarstvu, a zašto bi onda bio ovisan ili dužan polagati račune bilo kojoj skupini koja ga svojata. Pokazalo se da članovi udruga ili navijačkih skupina nisu u stanju ni ulaznicu, kao dio potpore uspjehu, kupiti pa se onda valja duboko zamisliti nad medijskom potporom, a još i više što takve skupine u inozemstvu izazivaju tučnjavu, nerede i kaotično stanje od kojeg je kaotičnija samo država koja nije u stanju kontrolirati njihovu destrukciju ostavljajući sliku o Hrvatskoj kakva ona nije ili možda je? 

 

Tužna je okolnost da takve skupine imaju medijski prikaz bliži podršci nego li osudi. Navijači, bilo kojeg hrvatskog kluba u domovini i u inozemstvu kad se prikazuju nasiljem i kaosom samo su dokaz i potvrda da je od takvih navijača puno kaotičnija država od njih kad ih nije u stanju kontrolirati i u prljavim nakanama onemogućiti. 

 

Dinamo je davno prevladalo lokalne razmjere i pripada navijačima ili simpatizerima  diljem Hrvatske, a jedna udruga kao „Mi smo Dinamo“ ama baš ništa ne predstavlja osim drskosti korištenja njegova imena. Za navijanje i za simpatiziranje kluba nije nužno biti član udruge ako se klubu želi pomoći bez nasilja, ucjene i osuđivanja neuspjeha. Publika i ulaznice bile su i ostat će, koliko god ih publika plaćala, klupska simbolika svega što si ta skupina umišlja. Emocionalnim pristupom prvotne ljutnje ili prikazom, navodno, bojazni za klub beznačajna je idejom o potrebi promjena kao modusom koji samo najavljuje gerilu za strategiju kojom bi se uništila jedna, nazovimo to, vlast u korist nove koja ne raspolaže kapitalom nego nakanom o promjeni za koju nisu jamac boljeg, uspješnijeg ili naprednijeg. Želja i nastojanje koje navodno vodi  mladi obrazovani kineziolog, a ne više bezimeni dirigent navijačkog divljanja vrst je manipulacije kojom se kritička svijest mijenja u emotivnu sferu dvojbi u funkciji želje , brige, bojazni i prinude.

 

PIŠE prof. Željko Mataja novinar i publicist FOTO/nogometplus.net