ŽIVOTNA PRIČA BOŽE SUŠECA Helga Vlahović mi je održala pravu lekciju odijevanja

"Glas me odaje. Evo, neki dan, tu kraj Željezničke stanice Vrapče, zaustavila me jedna gospođa. Čula je da s nekim razgovaram pa mi prišla i rekla: “Joj, vas znam s televizije! Kak’ ste? Dobar dan! Kakvo bu’ vreme sutra?" – piše Srđan Hebar, novinar VL.

 

– Glas me odaje. Evo, neki dan, tu kraj Željezničke stanice Vrapče, zaustavila me jedna gospođa. Čula je da s nekim razgovaram pa mi prišla i rekla: “Joj, vas znam s televizije! Kak’ ste? Dobar dan! Kakvo bu’ vreme sutra?” I velim ja njoj: “Bit će, gospođo, promjenjivo. Možda koji pljusak u zapadnim dijelovima Hrvatske. Uzmite kišobran...” – govori Sušec.

– Ma kakvi, sve sam promašio. Sunce cijeli dan. Nisam želio gospođu razočarati pa reći da me s nekim zamijenila. Da nisam na HTV–u nakon Dnevnika radio vremensku prognozu, već sport... Dogodi se. Sudar virtualnog i stvarnog svijeta. Zapamte te ljudi, ali ne i što si točno radio.

 

BIJELI SAKO I ŠARENA KOŠULJA 

 

– Mislim da sam izgovorio oko 20.000 imena u karijeri. I o svakome nešto znao – kaže dok otpuhuje dim. Prenosio je 16 Olimpijskih igara, tisuće nogometnih utakmica, rukometnih slavlja, stotine atletskih prijenosa... Seul, Peking, Los Angeles, Montreal, Johannesburg, Zűrich. Pola stoljeća putovanja, pola stoljeća života na tribinama stadiona. Ne razgovaramo ovdje o Dinamu ni o Zdravku Mamiću, čak ni o aktualnoj aferi s preprodajom ulaznica.

 

– Počelo je s bijelim sakoom. Uh, taj je bio sporan. Nitko nikad nije nosio bijelo na TV–u. Bež je bila boja krajem 60–ih, čak nije bilo ni bijelih košulja, jer su radile odbljesak. A ja, kao student, imao sam samo bijeli sako. “Je l’ prodaješ sladoled ili pričaš o sportu?”, tako me zadirkivalo moje društvo. I da stanem tome na kraj, otišao sam u Soho, čuveni londonski kvart, i kupio šarenu košulju. Baš jako šarenu. I isto tako šarenu kravatu. Jako šarenu. I nosio ih na taj bijeli sako. Helga Vlahović, jedna od najljepših dama televizije u povijesti, tada me pozvala na kavu i rekla mi: “Božo, čuj, dok ovako mi sjedimo na kavi, ta ti košulja super izgleda, baš šminkerski. Ali, na televiziji, pred kamerom, u tome se nikad nemoj više pojaviti. Izgledaš grozno. Kao klaun. 

 

– E, to i mene zanima! Tražim ga. Netko mi ga je popalio. Živio sam tada u studentskom domu u centru kraj zagrebačke Džamije, i netko mi je upao u sobu, i čvaknuo ga. Tad sam konačno i kupio pošteno odijelo. Kasnije, kad sam odlazio na HRT–u u mirovinu, vratio sam, pazi sad, telefon, stolac, televizor... Sve što sam zadužio u 40 godina rada morao sam i razdužiti ne bih li dobio radnu knjižicu natrag. Na popisu je bilo, da nastavim – dvadesetak odijela, isto toliko košulja, barem stotinu kravata... Odijela je danas nešto ostalo na tavanu, desetak komada, a neka su stara i po trideset godina. A skoro nova! Pa ih vadim, neka su opet ušla u modu, neka su izašla, vrti se to sve isto. Ako su uži reveri, širi reveri, ja ću ga na tavanu pronaći...

– Znaš što je najveća čast, koji zadatak u životu sportskog televizijskog komentatora? Otvaranje Olimpijskih igara. Nema većeg događanja, to više ljudi gleda nego finale Svjetskog nogometnog prvenstva. Dvije milijarde! To cijeli svijet zanima. I ja, s 37 godina, doznam od šefova da ću prenositi – otvaranje OI u Los Angelesu 1984. godine. Ni Mladen Delić, ni Boris Mutić, već – ja. Do otvaranja Igara bilo je još dva mjeseca i bacio sam se na posao. Do najsitnijeg detalja sam sve proučavao ne bih li se pripremio za taj najelitniji reporterski zadatak. 

– Vidio sam da će na otvaranju OI svirati neki trubač. I ja uzeo bilježnicu, pa se spustio u BP klub, sjeo s Boškom Petrovićem. Pitam njega: “Čuj, koji je taj trubač, što on svira, gdje je svirao, kakva mu je truba...” I Boško meni sve objasnio, a ja zapisao. Bilježnica puna! Došao taj dan, subota, kraj srpnja. Otvaranje Igara. Stigao na stadion Memorial Coliseum u Los Angelesu, sve je spremno, miran sam. Otvorim torbu, izvadim tu zelenu bilježnicu, sjednem, stavim slušalice, sve provjerim. I otvorim bilježnicu. I onda šok. U njoj podaci o atletici.

– Uzeo sam krivu. Imao sam dvije zelene bilježnice. Jedna je bila za otvaranje OI, a druga za atletiku. I uzeo zelenu, ali pogrešnu. Kakav gaf! Početnički. I to na najvažnijem zadatku... Prava bilježnica, puna dragulja koje sam pripremio za prijenos, ostala je u hotelskoj sobi tri sata vožnje od stadiona. Problijedio sam, tresao se, samo što nisam plakao. I što ću, sjeo bez ikakvih papira, i odradio prijenos za koji sam poslije dobivao same pohvale. Zapamtio sam svaki peti štos ili caku koju sam mjesecima pripremao, ali i to je bilo dovoljno da se ljudima svidi. Otad, za svaki sport kupujem drugu boju bilježnice. Ima jedna mala knjižara, tu u Španskom, gdje idem u šoping. Za nogomet crvena bilježnica, za atletiku zelena, za rukomet... 

– Evo ti cake, ali od prošlog vikenda. Cristiano Ronaldo, napokon je zabio prve golove. Dao ih je Sassuolu. A ja sam prije utakmice najavio kako je moguće da i ovoga puta posti, jer da je stigao umoran iz Londona. Naime, nekoliko dana prije ondje je otvarao restoran Zela, poznat po japanskoj i mediteranskoj kuhinji. To su stvari kojima se čovjek priprema. I danas, za svaki susret, ma što god radio, ja sam posve spreman. I da nogometaši cijelu utakmicu stoje, svih 90 minuta, i da se baš ništa ne događa, mogao bih pričati. Imao bih “municije”. 

 

PETICE KOD FRANJE TUĐMANA 

 

– Za atletiku mi treba najviše papira. No, trebaš znati i kojom ćeš olovkom pisati. Dugo godina koristio sam one najtanje, 0,3 kemijske olovke. Pisao bih sitnim slovima, to nitko ne bi osim mene mogao pročitati, ali morao sam tako sitno. Inače ne bi stalo. I onda, dođem spreman na stadion, miting počne, ali počne i – kiša. I što se dogodi? Sve se razmulja. Vidjela je to Milka Babović, moja dugogodišnja urednica na TV Zagrebu, i rekla mi: “Čuj, Božo. I ja sve tako sitno pišem, ali ja koristim običnu olovku. Ona se na kiši ne razmulja, možeš pročitati.” I eto, sad pišem drvenim bojicama – smije se.

 

– Dvije petice imao sam kod Tuđmana na Studiju političkih nauka. Kabinet mu je bio na drugom katu u Lepušićevoj 6. No, kad smo se sreli u Barceloni na Olimpijskim igrama 1992. godine, pohvalio sam se s te dvije ocjene, a on je samo odmahnuo rukom te me pitao – “Kad igra Goran? Tko je protivnik?” Objasnio sam mu kako je protivnik neki Urugvajac, tada 180. igrač svijeta te da će meč brzo završiti. Trajalo je – skoro pet sati. Znao je Tuđman mnogo o sportu, začudio me i nekim detaljima. Ništa čudno, poslije sam mislio, jer bio je alfa i omega Partizana i Dinama. Sjećam se i Ede Pezzija, koji ga mu je oprezno rekao: “Znate, i mi u Splitu gledamo Dinamo. Pa bilo bi bolje da se zove Dinamo, a ne Croatia...” To mu se nije dopalo. Odmah je rekao: “Tko je ovaj, zašto sjedi na večeri pokraj mene?! Stavite ga tamo na kraj stola...” – kaže Sušec. 

 

 – Neke ti stvari dođu u trenutku, a neke pripremiš. Evo, kultni radijski reporter Ivan Tomić znao bi sjesti na Jelačić-plac u Gradsku kavanu i smišljati štosove koje će   koristiti u prijenosima. Otuda su “Zajec zeko, Dinamovo med i mlijeko” za Velimira Zajeca, odnosno “lane s Korane” za Boru Cvetkovića ili “još jedna varka Mlinarić   Marka”. Bilo je tu lapsusa, raznih čuda, bio sam nominiran i za televizijsku nagradu “Mister lapsus”, ali otišla je svaki put, srećom, u druge ruke. Ništa čudno, to su   stotine sati godišnje u eteru, govoriš mnogo, a dogodit će se i neka glupost ništa čudno.

 

 – Uh, jednom sam zaista zabrljao. Hanžekovićev memorijal, trčao se još na Maksimiru, upravo je počinjala završna utrka na 5000 metara. Ja se super pripremio,   atletika mi je najomiljeniji sport. Najdraži mi je, ali i najteži za prenošenje, jer mnogo se toga događa u isto vrijeme. Favorit, Britanac Brendan Foster nadimka “Big   Bren”, po Big Benu. Opali pištolj, dečki krenu, a Foster pojuri naprijed. Pričam kako je genijalan, kako ima strašna prolazna vremena, na kraju i kako je pobijedio s   20 metara razlike. Nešto kasnije, priđe meni tada mladi atletičar Dinama Pešić, i pita me: “Kako vam se činilo?” Kažem mu: “Pa dobar si bio, solidan, nije loše.” A   Pešić odgovorio: “Pa kak dobar i solidan? Pobijedio sam, srušio rekord, ostavio sve za 20 metara.” Pitam ga ja: “Pa što nije Big Bren Foster pobijedio?”, a on kaže:   - Ma kakvi, on nije ni došao na utrku, a ja sam trčao u engleskom dresu, koji mi je poklonio prijatelj”, zato ste me zamijenili. 

 

– Srećom, nije. Išla je snimka sa sat vremena odgode. I ja sjeo u auto, vozio sam tada Mini Morris, i odjurio do Šubićeve, gdje je tada bila televizija. Snimka je već počela, a ja rekao “gasi zvuk, komentirat ću sve ispočetka.” I počnem: “Mali Pešić počinje utrku, spreman je. Kreće! Ima taj karakterističan korak, sad ćemo vidjeti. Hoće li izdržati. Ili neće. Hoće, neće. I hoće! Nevjerojatan uspjeh, skinut je rekord...” Eto. Neki put čovjeka sreća poprati. Bio mi je to najbolje odrađeni prijenos u životu... Izvukao sam se.

– Jesam. Puknule su linije, a ja to nisam znao. Pravilo je takvo, kad ti ne čuješ svoje ljude u studiju, nemaš vezu, radiš dalje sve normalno, jer – možda oni mene čuju. Evo, jednom sam dva sata radio prijenos koji nitko osim mene nije čuo! Radilo je o skijaškim skokovima, bio sam u Obersdorfu, točno se sjećam datuma – 30. prosinca. Godinu ne pamtim. I požrtvovno sam radio, sa svim uzbuđenjima i dramama. Ali, Mladen Delić, e on je imao još veći peh. Tehničari u Šubićevoj ulici u režiji nisu mu rekli da njegov prijenos neće ići u eter. Nego su ga pustili da dva sata prenosi atletski miting. 

– Htjeli su njih dvojica slušati prijenos. Zanimalo ih je što će na mitingu biti! Pa je, ne znajući, radio samo za njih dvojicu. Poslije su mu priznali da su ga, eto iskoristili pa ga odveli na piće. A prijenos nije samo ta dva sata. Samo da se dođe do stadiona dva sata prije, pogotovo danas uz mjere osiguranja, pa osigurati da sve štima, prespojiti sve, provjeriti... To traje. Eto, on je radio za dvojicu, a ja nekoliko puta – samo za sebe – smije se. 

– Nekad su moje prijenose gledali milijuni pa i u doba bivše države. Danas na Areni sport, na kojoj radim posljednjih godina, gleda manje ljudi. Neke je slušalo svega nekoliko ljudi. A nekoliko milijuna, ili jedan, radim isto. Ne smije te zanimati koliko ljudi to sluša. Radiš li utakmicu Inter – Slaven Belupo ili finale Italija – Brazil u Rimu u Pasadeni na SP–u 1994. godine, radiš s jednakom strašću. Moraš.

 

– Danas možda radim i više nego kad sam radio na državnoj televiziji. Arena sport ima šest kanala, koji 24 sata emitiraju sportske prijenose. Evo, prošle nedjelje, prije točno tjedan dana, imali smo tijekom popodneva i večeri 33 živa prijenosa. Svoje prijenose nikad nisam brojio, ali u posljednjih osam godina, otkako sam na Areni, radim ih 160 godišnje. Koji više ili manje pa ispada da sam napravio gotovo 1300 prijenosa i to – nakon mirovine. A koliko ih je bilo u 40 godina prije, tko će ga znati... Evo, samo danas su je u glavi imena 6700 sportaša. Prenosim Europsku ligu, talijansku Seriju A, atletske mitinge, rukomet...

– Evo primjera Planet Sporta, odnosno VIP–a. Oni su u utorak na pet kanala davali pet utakmica Lige prvaka. A HRT u srijedu – jednu utakmicu. Premalo je, danas, na državnoj televiziji termina za sport. A na ostalima, mogu komotno prenositi sve. 

 

– Reprezentacija je stvar od nacionalnog interesa, i ona bi, po meni, morala biti na nacionalnoj televiziji. Hrvatska mora biti dostupna svima, ona mora biti “free to air”. Usto, prava je HRT izgubio u najneugodnijem trenutku, kad su nogometaši viceprvaci. Stoji li teza kako naš narod, zapravo, ne voli sport. Već voli – uspjeh. 

 

MED KAD PUKNE GLAS 

 

– Zanimljiva je, ima u tome dosta istine. Evo, TV primjer, skijanje je nekad bilo jedan od najgledanijih sportova, a otkako nema više nastupa Janice, a kasnije neko vrijeme i Ivice Kostelića, skijanje ima – ispod jedan posto gledanosti! Nogomet je druga priča, ima gledanost, ima publiku. Nažalost, stadioni prazni, gledatelji se broje na prste od 300 do 2000. Dinamo je, evo, ovaj tjedan napunio stadion. No, važan je i ovaj podatak – utakmica Rijeka – Osijek ima gotovo istu gledanost kao Manchester City – Roma u Ligi prvaka. Ima interesa za hrvatski nogomet, ali nema interesa za dolazak na stadion...

– Paul Gascoigne. Čovjek koji je bio hodajući skandal. Njega sam sreo, jedne večeri, za šankom nekoga kafića u Rimu. Došao je već jako pod gasom, popio zatim pokraj mene dvije čaše vina, a zatim tako uneredio šank, da se ondje više nije moglo stajati. Kad spominjete Gazzu, taj je znao zvati papu Ivana Pavla II., imali su istog tjelohranitelja, a čak je jednom iz jednog puba zvao Georgea Busha, kako bi mu se pojadao na svoje probleme... 

– Nikad nisam bio u Južnoj Americi. A prijatelj Goran Milić stalno mi govori o Buenos Airesu. Bio sam u SAD–u 15 puta, u Aziji dvadesetak, isto toliko i u Africi. A eto, ostala je Južna Amerika. Kad odem u mirovinu, pravu, eto mene tamo. Moram to vidjeti. 

 

– Živjeli smo u Skoplju, moj otac Đuro bio je cijenjeni zagrebački ortoped iz Nove Vesi, radio je u bolnici na Šalati, a otišao je postaviti na noge ortopediju u glavni grad Makedonije. Imali smo tada, sjećam se, televizor Loewe. Ono što prvo pamtim, imao sam možda 11 godina, bio je San Remo. Domenico Modugno proslavio se pobjedom 1958. godine, bio je tu i Luciano Tajoli. To su bili spektakli. I televizija se tad gledala u kafićima, u društvenom domu. I baš taj RAI, talijanska televizija bila je hit. Jezik sam učio preko televizije još tada, možda sam se zato i specijalizirao talijansku nogometnu ligu Seriju A. Evo, prvi prijenos radio je Mladen Delić, imao je tri snimatelja, a radilo se o utakmici Jugoslavija – Italija u Zagrebu, završilo je 6:1.

 

– Med. I malo limuna. Teglicu imam uvijek sa sobom.

 

– U Skoplju sam išao u razred sa suprugom. Bili smo “b” razred gimnazije u Skoplju. Ona je sjedila klupu do mene. I danas moja Tanja tvrdi kako je ona meni u razredu šaptala. Ja tvrdim suprotno, no bila je najbolji učenik. Evo još jednog štosa. Radi se, dakako, o Ćiri. On zna kad je mojoj Tanji rođendan. Bila je bibliotekarka, pronašla mu neke knjige o njegovu Travniku, i tako su se upoznali. No, mojoj supruzi rođendan, i zove Ćiro: “Božo, brzo dođi u Charlie.” I što ću, ne znam o čemu se radi, odem do grada, a tamo Ćiro za stotinu bijelih ruža. Ne pet, ne petnaest, nego – sa stotinu! I kaže meni Ćiro: “Ajde, nosi to Tanji za rođendan. Kupio sam ja ruže, jer znao sam da ćeš ti zaboraviti. Da te spasim!”

 

 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Srđan Hebar FOTO Jurica Galoić/PIXSELL