Ima 50 godina i najstariji je nogometaš u Hrvatskoj

Porazgovarali smo s najstarijim aktivnim nogometašem u Hrvatskoj Ivanom 'Erom' Tomasom. Živi u Čepinu nedaleko od Osijeka i igra za Metalac ... – piše Slaven Knežević, novinar portala 100posto.

 

Ivan 'Ero' Tomas možda vam neće puno značiti kao nogometaš jer za njega možda niste ni čuli, no ipak, radi se o čovjeku koji je itekako obilježio hrvatski nogomet. Tomas je tijekom svoje karijere igrao u brojnim klubovima od županijske lige do 1. HNL gdje je i asistirao u utakmici protiv Dinama, odnosno tadašnje Croatije. Možda bi Tomas bio 'samo još jedan nogometaš' da se ne radi o čovjeku koji još uvijek aktivno igra nogomet u NK Metalcu iz Osijeka. Tomas ima 50 godina, a u nogometu je 39 godina. Od njega je u nogometu starija jedino Marija Matuzić, popularna Maca Maradona koja i s 58 godina igra u 1. HNL. Nazvali smo gospodina Tomasa koji nam se odmah požalio kako je ovaj vikend propustio dvije sjajne prilike. 

 

- Nerviram se, još uvijek ne mogu vjerovati da sam promašio dvije čiste šanse kod 0-0. Na kraju smo izgubili sa 6-0, ali tko zna kako bi završilo da sam zabio to što sam trebao. Kao što vidite još sam u akciji i još mogu. Možda po godištu nisam mlad, ali osjećam se mlado - rekao nam je najstariji aktivni nogometaš u Hrvatskoj.

- U Čepin sam došao iz Hercegovine još kao dijete, moji su kupili kuću ovdje. Pričao sam po hercegovački, a znate kakva su djeca, odmah je bilo da sam 'Ero s onoga svijeta'. Tako su me zafrkavali i na kraju je ostao nadimak Ero i tako me zovu cijeli život. Znaju da se zovem Ivan Tomas, ali kada dođete u Čepin i pitate gdje je Ero svi će Vam znati objasniti tko je i što je Ero, hahaha.

 

Na početku karijere mogli ste ići u Osijek, no ipak ste nogomet počeli igrati u Čepinu? 

- Imao sam 10 godina. To su bili kadeti, pioniri Osijeka i mene je to zainteresiralo, ali moji roditelji su živjeli u Njemačkoj, a ja sam živio s bakom. Jednostavno me nije imao tko voziti u Osijek na trening kao što danas to rade roditelji i zato sam počeo u Čepinu gdje sam mogao sam odlaziti na treninge - kaže Tomas pa nastavlja: 

 

- Sa svojih 18-19 godina sam otišao u Metalac gdje sam bio dok nisam morao ići u JNA. Kada sam se vratio iz vojske počeo je Domovinski rat i dobrovoljno sam se prijavio da idem na bojište. Na kraju je ispalo da mi je dobro došlo to što sam u JNA naučio puzati, kretati se s puškom, pucati. Oni su me naučili, a onda sam se priključio hrvatskoj vojsci. Bio sam cijeli rat u Osječko-Baranjskoj županiji i to svugdje gdje je bilo najgore. Hvala Bogu, preživio sam i skinuo se iz vojske.

 

- Otvorio sam trgovinu mješovitom robom i oženio se pa nastavio s nogometom u Čepinu. Nakon nekog vremena pojavio se gospodin Vjeko Mađarević iz valpovačke Satnice i bio je zainteresiran za mene pa sam otišao u njegov klub. Došli smo čak i do druge lige. Tamo sam proveo najbolje godine. Kada je Čepin ušao u drugu ligu pa su me ovi moji vratili u Čepin, a nakon jedne sezone sam ponovno otišao u Satnicu. Dobro sam igrao pa se za mene interesiralo Belišće koje je tada bilo u prvoj ligi. Prva liga je onda imala 16 klubova. S njima sam odigrao nekoliko prvoligaških utakmica, a posebno se sjećam utakmice na Maksimiru protiv Croatije. Bio je tamo i pokojni predsjednik Tuđman koji je volio gledati i male klubove. Izgubili smo 2-1, ali asistirao sam za taj gol. Nakon toga sam se opet vratio u drugu ligu, pa treća liga i evo sad igram ovu prvu županijsku ovdje u Metalcu.

 

- Cijeli život sam u nogometu, to volim i još se ne predajem. Igrat ću do kad to bude bilo moguće. Evo, kažem, danas sam ljut jer sam jučer kod 0-0 fulao dva zicera, a ove moje klince boli briga. Izgubili ili pobijedili, njima je svejedno, a ja volim pobjeđivati.

 

- Igrao sam u tih par klubova u nižem rangu, a onda me Boro Ivković počeo nagovarati da dođem u Metalac. Vidio sam da je ovdje trener Zdenko Glumac koji je Osijekov trener i vodi Metalac. Ima dobre treninge i dobro se radi. Zato sam odlučio doći tu. Imam tri, četiri treninga tjedno, a ja sam na svakom treningu, hahaha - kaže Tomas pa dodaje: 

 

- Ovi mlađi preskaču treninge, a ne dođu ni na utakmice. Jučer je trener bio ljut jer je jedan dečko izašao iz igre jer ga nešto zateže. Valjda je imao nekakvih obaveza pa je smuljao nešto treneru da stigne na vrijeme. Dobar je igrač, a izašao je u drugom poluvremenu. Trener je baš komentirao kako čovjek s 50 godina srce ostavlja na terenu, a ovoga zateže s 20 godina."

 

 - Zbog rata i bolesti, da. Bolovao sam od Hodgkinove bolesti prije nekih sedam godina. Išao sam na kemoterapije i hvala Bogu to sam izliječio. Ta pauza je trajala godinu dana, a i onda sam odlazio na igralište, ali vidio sam da nije to to. Nisam mogao dva kruga istrčati. Ipak je ta bolest djelovala malo. To mi je bila pauza i za vrijeme rata.

 

- Od nogometa dobijem nešto za gorivo i za piće. Imao sam ponude od dva, tri kluba, ali odlučio sam se za Metalac. Nije to neki novac. Čak sam rekao da nisam ja više za to da gubim po dva,tri sata nedjeljom, ali ipak je to jače od mene, hahaha. Čak i dodatno treniram sam. Hvala Bogu, dobro se osjećam i ganjat ću to do kad god budem mogao. Treniram i s djecom. Imam tri, četiri klinca koji imaju volju pa s njima dodatno radim. Samo oni koji žele trenirati. Rekao sam im da uvijek imam vremena za njih, kada god imaju volje i voli raditi.

 

Jedan od tih klinaca s kojima je radio je i Borna Barišić koji je danas u Glasgow Rangersima. - Kum sam Borni Barišiću i s njim i njegovim bratom Dinom sam isto radio individualno. Borna je oduvijek bio uporan i baš sam sretan zbog njega. On mi je kao da je moje dijete. Trčao sam s njim i tjerao ga da radi i kada nije mogao više. Bio je uporan i sada mu se to isplatilo. Operirao je oba koljena i čak je razmišljao o prestanku karijere, ali rekao sam mu neka nastavi i danas je tu gdje je - rekao je Tomas pa dodao: 

 

- Trenirao sam s njim od 10 do 16 godine. Sjećam se kada smo išli u Brela na more pa bismo se ustajali u sedam sati ujutro i trčali od Brela uzbrdo skroz do magistrale. Imao sam tada snage i mogao sam dugo trčati, a on bi trčao za mnom. Bodrio sam ga i nije odustajao i sada se sve isplatilo. Dino je bio druga priča, on je više eskivirao, ali Borna se baš posvetio treningu i sportu. Kada bi drugi izlazili u Tvrđu do šest ujutro, Borna je išao spavati u 22-23 i ujutro na trening. Baš sam sretan što je uspio."

 

- Žena i prijatelji kažu: 'Svaka ti čast, ali ti nisi normalan'. Žena me non stop zeza kako mi više nije neugodno s tom djecom. Imam dijete od 17 godina, a treniram nogomet i dalje. Ja joj kažem da me djeca vole i da nisam još čuo ništa negativno, haha. Spustim se i ja na njihov nivo, kao da imam 20-25 godina. Malo se osjećam starije, ali nema tu nikakvih problema. Šalimo se i dobro me prihvaćaju. Drago im je da igramo zajedno. Uglavnom su pozitivne reakcije. Nije to samo da imam 50 godina, puno se krećem, sudjelujem u igri, ne stojim na terenu - kaže Ero koji je jedan od najzanimljivijih napadača u Hrvatskoj: 

 

- Ma samo špicu igram cijeli život. Ponekad pomažem i u obrani, ali pretežno sam špica. Nešto kao Mandžo ili Ivica Olić, hahaha. Nema predaje, borim se, jurim i to me nagradi. Uživam na terenu i tako ću dok god ću moći - zaključio je Ero.

 

PRENOSIMO www.100posto.hr PIŠE Slaven Knežević FOTO