EN
HR
Legendarni slovenski nogometaš, ali i svojevrsna ikona Dinama i hrvatske reprezentacije Gregor Židan (53) dočekao nas je u Ljubljani u pizzeriji “Gregorino”, nadomak starome Olimpijinu stadionu za Bežigradom – piše Tomislav Dasović, novinar VL.
I za Židana je i toga sunčanog ljubljanskog jutra bilo 25 pretrčanih kilometara, u društvu nekadašnjega suigrača Džonija Novaka. Obojica se, naime, pripremaju za ljubljanski maraton...
– Ovaj lokal kupio sam baš u ono vrijeme kad sam završio s Dinamom, krajem ‘92., početkom ‘93. godine – počeo je svoju priču Židan, nekada ljubimac zagrebačke publike zbog svoje hitrine, probojnosti, požrtvovnosti, koji je za plave kontinuirano nastupao dvije godine, a onda pola godine bio “zamrznut”...
– Igrao sam prijateljske utakmice kod Ćire, a za službene nikada nisam ušao u sastav, drugi su imali prednost. Posljednju službenu za Dinamo odigrao sam u finalu Hrvatskog kupa 1992., protiv zaprešićkog Intera. To mi je baš bolna rana, jer ne samo da smo izgubili finale, nego me zbog te utakmice Dinamo nije pustio da igram za reprezentaciju Slovenije u njezinu prvome nastupu u Estoniji – prisjeća se Grega.
Židan je jedan od rijetkih, možda i jedini nogometaš koji je nastupao za tri zemlje, Jugoslaviju, Hrvatsku i Sloveniju. Dinamovi navijači pamte ga i kao krvnika plavih u dresu Olimpije, u svibnju 1990., tjedan uoči neodigrane utakmice s Crvenom zvezdom, ali i kao svojega junaka koji je godinu kasnije torpedirao Zvezdu u Zagrebu pogotkom za 3:2. Bio je to posljednji derbi plavih i crveno-bijelih.
– S Olimpijom sam pobijedio Dinamo 3:0, postigao sam dva pogotka i bio igrač utakmice. A lako se moglo dogoditi da u toj utakmici zaigram za Dinamo. Pola godine prije bio sam na razgovorima u Zagrebu, upoznao Karaku, sjedio sa Zajecom, ali negdje se, ne znam gdje, transfer bio zaustavio. Uoči te utakmice s Dinamom bili smo u karanteni, a iako sam bio ozlijeđen, napravljen je pritisak, ne znam više od koga; ili igraj sad, ili više ne igraj! Morali smo pobijediti Dinamo. Sjećam se da smo dobili dvostruke premije za tu pobjedu, a ja kao igrač utakmice i televizor.
A gol života protiv Zvezde u Zagrebu?
– Ušao sam 20 minuta prije kraja, bilo je 2:2, činilo se kao da smo svi zadovoljni bodom, jedino ja nisam želio “surađivati” u tome. Šuker je uzeo Belodediću loptu, izvrsno centrirao, moj prvi šut obranio je vratar Stojanović, a onda sam i njega i loptu unio u gol! Poslije te utakmice Tuđman i Mesić primili su nas u plavom salonu.
Prošlo je 28 godina od prve utakmice hrvatske reprezentacije, protiv SAD-a u Zagrebu. I po tome ste upamćeni, kao jedini Slovenac koji je zaigrao za Hrvatsku.
– Dogodilo se to tako da je Hrvatskoj za tu utakmicu nedostajalo igrača. Neki su toga dana bili u mladoj reprezentaciji Jugoslavije (Panadić, Pavličić, Boban, Jarni, Bokšić, nap. a.), neki možda nisu mogli ili željeli doći zbog političkih pritisaka... Kako je moj trener Vlatko Marković bio prijatelj s izbornikom Jerkovićem, pretpostavljam da me on predložio da popunim broj. Poklopilo se tada i da još nije bilo slovenske reprezentacije pa sam mogao nastupiti za Hrvatsku. Tek nekoliko godina poslije doznao sam da je delegat na utakmici Hrvatska – SAD bio Slovenac Zavrl, a on mi prije utakmice o tome ništa nije govorio. Sve se odvijalo u velikoj tajnosti.
MA KAKAV ARMANI I BOSS
Je li na vas bilo pritisaka da ne zaigrate? Predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije bio je tada također Slovenac, Marko Ilešič.
– Ne, nikakvog pritiska nije bilo, a da je bilo, tek tada bih se zainatio. Ako sam dao riječ, onda nema povlačenja.
Što pamtite s te povijesne utakmice?
– Ušao sam u igru u drugom poluvremenu (umjesto Peršona, nap. a.), ambijent na stadionu bio je da ti se koža naježi, letjeli smo po igralištu. Tada se osjetilo da je “to” ono pravo hrvatsko. Ponosan sam što sam bio dio toga, svi skupa koji smo tada nastupili napravili smo nešto veliko. Meni je drago da Hrvatska takve utakmice pamti za sva vremena.
Kao nogometaš imali ste neobičan razvojni put.
– Profesionalac sam postao tek u Dinamu, s 25 godina. Dok sam igrao u Olimpiji, radio sam kao alatničar u tvornici Iskra Videomatika. Kod nas u Sloveniji to je bilo pravilo; Novak je imao sličan zanat, Gliha je bio kuhar, Ubavič prodavač... U Olimpiji sam imao stipendijski ugovor, prošao sam put od slovenske, preko druge do prve lige i cijelo to vrijeme radio sam u tvornici, imao sam radno vrijeme od 6 do 14 sati. Tako sada imam skoro 35 godina radnoga staža, ako mi priznaju dvije godine u Dinamu.
Kakva ste primanja imali u Dinamu?
– Nisam imao veliki novac, ali imao sam visoku odštetu, 400 tisuća maraka. Kao profesionalac nisam puno trošio. Ja sam ipak Slovenac, mi se baš ne razbacujemo novcem; meni je u Zagrebu bilo strano da nosim Armani ili Boss, Mura mi je bila sasvim dovoljna. A u Zagrebu je mnogima puno značilo da, kada okrenu kaput, na njemu piše Hugo Boss. Lovu koju sam zaradio u Dinamu odmah sam nosio u Klagenfurt u banku, a kupio sam si i BMW.
Nekada ste u Dinamu bili jedini stranac, a danas je u njegovu sastavu često teško pronaći domaćeg nogometaša.
– Moram reći da se u Zagrebu nikada nisam osjećao kao stranac. U slovenskoj ligi slična je situacija kao u hrvatskoj. Mladih domaćih igrača ima, ali ne dobivaju priliku, to je problem. Da sam predsjednik nogometnog saveza, nagrađivao bih klubove koji daju priliku mlađim domaćim igračima. Jer, time dobiva i reprezentacija.
Dinamo je po proizvodnji igrača ipak fenomen.
– Dinamo je velik klub jer je svoju akademiju podigao na višu razinu. K njima dolaze najkvalitetniji igrači kojima ne treba puno vremena da dosegnu plafon. Dinamo uvijek ima prvi draft, zato je u prednosti nad ostalima. Zato me čudi da sa svojim uvjetima ne stvaraju još više igrača, iako im treba priznati da su ih stvorili puno.
Odnedavno ste zastupnik u slovenskom parlamentu, u taboru Stranke modernoga centra bivšega premijera Mire Cerara. Što vas je privuklo u politiku?
– Nisam političar, ja sam sportaš, međutim ovo se pojavilo kao neki novi izazov. Svojedobno sam trenirao Cerarova sina u Olimpiji pa smo se Cerar i ja preko zajedničkoga prijatelja usuglasili da bi bilo pametno da i to probam. Da iskoristim svoj potencijal, jer poznajem puno ljudi, a u parlament ulaziš preko ljudi, a ne preko politike. Kandidirao sam se u Mariboru i dobio gotovo 13 posto glasova. U Parlament sam ušao nakon što mi je Zdravko Počivalšek prepustio mjesto jer je postao ministar.
Što vam je cilj kao zastupniku?
– Htio bih promijeniti status bivših sportaša. Posebno me brine zadnja faza sportaša, život poslije sporta, mirovina. Kada bih tu uspio nešto promijeniti, bio bih zadovoljan. Kod nas mirovine primaju samo oni koji su bili vrhunski sportaši, osvajači medalja, međutim, previše je sportaša koji puno daju za državu, a na kraju ostanu na društvenoj margini.
Jeste li bliži Olimpiji li Mariboru?
– S Olimpijom sam ušao u prvu jugoslavensku ligu i bio finalist juniorskog kupa Jugoslavije, s Mariborom sam pet puta bio prvak, tri puta osvojio kup, igrao Ligu prvaka. I svugdje su me, uključujući i Dinamo, poštovali jer sam uvijek davao sve od sebe.
BIŠĆANOVA VELIKA GESTA
Kakav je dojam na vas, kao legendu Olimpije, ostavio njezin bivši trener Igor Bišćan?
– Prvi sam ga put sreo na klupskoj novogodišnjoj proslavi, kada su bili pozvani svi treneri mlađih uzrasta, uz prvu momčad. On je tada napravio gestu poštovanja prema meni; ostavio je svoju ekipu i stožer i došao me pozdraviti. Sviđalo mi se kod Bišćana što je imao svoj put i na njemu je ustrajao. Nije samo meni žao što je otišao iz Olimpije, svima je ovdje žao, ali gazda Mandarić odlučuje, to je njegova lova...
Po čemu pamtite Matjaža Keka?
– Bio mi je suigrač u Mariboru, poslije i trener. Zajedno smo osvojili prvenstvo. Već tada vidjelo se da će htjeti postići puno više. Kek je napravio iskorak kad je preuzeo reprezentaciju, napravio je pravi rezultat, to mu je dalo pedigre. A kada imaš takvoga predsjednika kao što ga je imao u Miškoviću, onda je sve lakše. Rijeka je zahvaljujući njemu stvorila dobru momčad, no opet, nije joj bilo lako osvojiti naslov i nadmašiti samo Dinamo, bio je tu i Hajduk...
Sjećate li se Zdravka Mamića iz svojega vremena u Dinamu?
– On me, nakon što sam odradio dvije godine ugovora u Dinamu i izgubio poziciju, pokušao vratiti kod Ćire. U to vrijeme Maminjo me čak i vozio na prijateljske utakmice, bio mi je nešto između menadžera i savjetnika.
Tada očito još nije imao jak utjecaj kod Ćire?
– Zdravko tada još nije bio tako jak kao u posljednje vrijeme. Možda je bio još neiskusan.
Vaš stav o Mamiću u novije doba?
– Da nije bilo Maminja, Dinamo ne bi bio prvak tolike godine. Da nema Mamića, Dinamo bi bio isti kao Hajduk.
Kada ste posljednji put bili u Maksimiru?
– Ne sjećam se, to mi je malo žao... ali takav je život. Očekivao sam da će me bar netko iz Saveza pozvati na utakmicu reprezentacije. Nekada su to činili, znao sam posjetiti Kuću nogometa u Rusanovoj, dok u Hiltonu još nisam bio.
Navijali ste za Hrvatsku na SP-u?
– A za koga ću navijati? Za svoje nisam mogao jer ih tamo nije bilo, a drugi moji su – Hrvatska. Njezin uspjeh bio je fenomenalna stvar ne samo za vaš nogomet, nego i za ovaj dio svijeta – zaključio je Židan
PRENOSIMO Večernji list PIŠE Tomislav Dasović FOTO Marko Lukunić/PIXSELL
