HRVATSKA LEGENDA Zarađivao sam dvaput više od Beckenbauera i bio prvi sportaš iz Jugoslavije s kućom i autom

Zlatko Žagmešter-Žaga bio je sedamdesetih godina jedan od najboljih svjetskih rukometaša. Fanatik treninga i rada, bio je poznat po izuzetnoj fizičkoj spremi, visokom i snažnom skok-šutu – piše Damir Mrvec, novinar VL.

 

Bio je i ostao jedini rukometaš s područja bivše Jugoslavije koji je redovno postizao pogotke s 12 do 14 metara udaljenosti. Do danas je na ovim prostorima ostao jedini rukometaš koji je u devet godina postigao 5000 pogodaka. Igrao je za Dinamo, Prvomajsku, Medveščak, Zagreb, Solingen i Mulhouse. Dvaput je igrao finale Kupa prvaka, oba izgubio, a od velikih natjecanja ima tek broncu sa SP-a 1970. Trebao je imati i zlatnu medalju s Igara u Münchenu 1972. godine, ali tadašnji izbornik Vlado Stenzel ga nije vodio ...

 

ZVEZDA NAJVIŠE IZGUBILA RATOM

 

– Tek sam 40 godina nakon Münchena saznao zašto nisam išao na OI. Sjećam se da mi je na pripremama Stenzel rekao: “Ti si prestar, na tebe ne računam”, a u reprezentaciji pet starijih od mene. Poslije sam čuo kako je pričao da neće na Igrama valjda pisati samo o Žagmešteru, već je želio da se piše o njemu. Prije četiri-pet godina sreli smo se kod Doma sportova. Sjedim vani u kafiću, dolazi Stenzel i pozdravlja me. Pravi se veliki prijatelj i sjeda za stol. I kad se društvo razišlo prizna mi: “Znaš da je moja kći Vanda od svoje 12. godine bila zaljubljena u tebe. Bio sam jako ljubomoran i zato te nisam vodio.” I tako sam ja zbog njegove kćeri ostao bez 40 tisuća kuna godišnje mirovine koju bih danas dobivao da sam osvojio zlato u Münchenu. Kad smo igrali na SP-u u Francuskoj 1970. godine, netko je Stenzelu donio ugledne francuske novine L’Équipe, a tamo veliki naslov – Žagmešter lijep kao bog. Poludio je!

 

– Stanovao sam u Šenoinoj 28, a tamo su živjele i Zlata Beba Rebernjak i Vlasta Nikler, u to vrijeme jugoslavenske rukometne reprezentativke. Oduševio sam se tim sportom pa sam si u dvorištu napravio gol. Nabavio sam i male utege, a kako je blizu bio Maksimir, svaki sam dan trčao. Ubrzo sam završio u Dinamu gdje sam igrao s Antom Kostelićem, a Stenzel me doveo u Prvomajsku, današnji Medveščak.

 

– Oni su u to vrijeme imali devet reprezentativaca Rumunjske. Mislio sam da ćemo Milković i ja zabiti toliko puno pogodaka da će biti dovoljno za naslov. Ali Rumunji su znali odakle prijeti opasnost pa su mi razbili nos i usta, pukla mi je arkada. Bio sam krvav kao da sam mesar, a nisam ništa osjećao. Onako sav krvav dobio sam loptu koja mi je iskliznula iz ruku. Odjednom je sudac prekinuo igru i tražio da izađem. Morao sam. Kako sam izašao, tako su moji počeli gubiti. Ušao sam kasnije u igru, ali bilo je prekasno, izgubili smo s dva razlike.

 

– Primijetio sam da sam predugo u jednom klubu i da ne napredujem. Odlučio sam promijeniti sredinu pa sam došao u Zagreb kao najbolji svjetski igrač. No ubrzo sam došao u sukob s trenerom Irisom Dolenecom. Igrali smo tada u Visokom i gubili na poluvremenu, a ja cijelo vrijeme na klupi. U svlačionici je Dolenec napao igrače govoreći kako su promašili puno zicera. U tom sam mu trenutku rekao: “Gospodine, nemojte igrače kriviti, vi ste ih trebali naučiti da zabijaju golove.” Za mene je to bio kraj karijere u Zagrebu. Klupa je bila moja sudbina, a uoči prve utakmice polufinala Kupa prvaka protiv Leipziga, koju smo igrali u Beogradu jer u Zagrebu nije bilo slobodne dvorane, nisam bio ni među dvanaest igrača. I Zagreb je izgubio s tri razlike. Da sam igrao, bilo bi šest-sedam razlike za nas. U uzvratu sam igrao, dao sam 14 pogodaka, ali nismo prošli.

 

– Zvao me poslije jednog rukometnog treninga Ivan Prebeg, prvi Hrvat profesionalni boksački prvak Europe u poluteškoj kategoriji. Meni je bilo 20-ak godina. I rekao mi: “Vi ste rođeni za boks, ja ću vas financirati. U boksu se zarađuje veća lova.” Rekao sam mu da me dosta tuku u rukometu i ne želim dodatne batine. Dakle, hvala, ne. Jednom me prilikom Josip Palada počeo učiti tenis. Nakon dva sata rekao mi je: “Još nije kasno da odete u tenis, bit ćete svjetski vrh.” Nije me zanimalo.

 

– Kao klinac stalno sam odlazio na bazen na Šalatu. Tamo su trenirali vaterpolisti, Muškatirović, Ježić i Cipci, u to vrijeme svjetski igrači. Pucali su po dvije-tri minute na vrata i nisu mogli dati gol. U jednom trenutku lopta se odbila prema meni, skočio sam u vodu i otplivao prema vratima, a Zdravko Ježić je vikao: “Mali, pucaj.” Pucao sam i pogodio rašlje. Jednom, pa drugi put. Gledao me Aleksandar Seifert, tadašnji izbornik Jugoslavije i rekao: “Hoćeš igrati vaterpolo? Igraj i bit ćeš svjetski igrač.” A ja si mislim, idem malo trenirati, bar ću se besplatno kupati na bazenu. I tako sam jedno vrijeme trenirao vaterpolo zbog kupanja. Zvali su me i u atletiku, da budem desetobojac i da ću sigurno ići na Igre u Tokio 1964. Bio sam izuzetno brz. Kada smo s rukometnom reprezentacijom imali testove u Košutnjaku, nikad me nitko u šprintu nije pobijedio. Za dva dana došli su čelnici AK Crvene zvezde, rekli mi da sam daleko najbrži sportaš i zvali me u svoj klub. Rekao sam im: “Hvala lijepa, ja volim loptu.”

 

TRENIRAO I JUGOSLAVIJU

 

– Igrao sam te sezone u Francuskoj. Zagreb je nakon jesenskog dijela imao jedan bod. Zvao me Vili Herceg iz uprave i kaže: “Jedino nas ti možeš spasiti, treba nam 18 bodova iz devet utakmica.” I došao sam, osvojili smo 18 bodova, a ja sam zabio 15 po susretu. I na zadnjoj utakmici, protiv Zvezde kada sam išao u polukontru i na 14 metara na šut, dojurio je Lazarević, primio me za ruke, šutnuo sam i zabio. No pao sam na leđa i zaradio četiri frakture kralježaka i iskočila su mi tri diska. To je bio kraj.

 

– Imao sam neka trenerska iskustva jer sam u Njemačkoj bio igrač i trener, kao i u Francuskoj. Jugoslavija je trebala ići na dva turnira i nisu imali trenera pa su me zvali. Igrali smo na turniru s Nijemcima koje je vodio Stenzel, a ja sam ga silno želio poraziti bez obzira na to što su oni u tom trenutku bili svjetski prvaci, a mi tek osmi. Turnir je bio za tri mjeseca. U ta tri mjeseca sve sam znao o svojim igračima, kamo izlaze, kakve su im navike, koje su im slabosti, koje prednosti. Pobijedili smo Njemačku s osam razlike. Kasnije, na banketu, došao mi je Stenzel u društvu predsjednika njemačkog saveza koji mi je kazao: “Nudimo vam da budete pomoćni trener Stenzelu.” Nisam prihvatio. To je bio početak Stenzelova kraja. Na SP-u u Dortmundu 1982. godine pisao sam za jedne novine. U jednom trenutku, nakon niza loših rezultata Njemačke, napisao sam da je Stenzel gotov, da je svoje dao. Tada je dobio otkaz. To je bila moja osveta za München.

 

– Zaradio bih da sam igrao u današnje vrijeme. U ono vrijeme u Jugoslaviji nisi mogao zaraditi ni za stanarsko pravo. Jedino što sam zaradio bilo je u Njemačkoj. Tamo sam mjesečno zarađivao više nego Franz Beckenbauer koji je u Bayernu imao 4500 maraka, a ja sam dobivao između 10 i 12 tisuća maraka. Bio sam prvi jugoslavenski sportaš koji je od igranja kupio auto i kuću. Kupio sam Mini Morris koji je u to vrijeme bio hit, mogao se vidjeti samo na filmu. Kupio sam i kafić Papagaj koji je osamdesetih bio jedan od najpopularnijih u Zagrebu.

– Ide nekako, žena i ja imamo mirovinu. Znam otići na utakmice, ali bojim se da me netko ne gurne. Naime, dugo sam hodao na štakama jer me udario automobil, i to na zebri. Zadnjih osam godina imao sam 13 operacija. I isplivao sam, ali sam vježbao, nema bez toga ništa. Prije dvije godine imao sam karcinom mandula s metastazama. Nakon operacije prema svim sam pokazateljima zdrav. Brzo mi prođe dan. Imam dva psa, jedan od njih je Brik, šarplaninac, najljepši mladi pas te vrste u Hrvatskoj. Provodim dosta vremena s njim u šetnji. Htio bih se vratiti crtanju. Dobro crtam, Rašica, Murtić, Prica i Kulmer rekli su da moram na Akademiju. Kada sam jednom prilikom slikao na Mljetu, došla su do mene tri gospodina i pitala mogu li vidjeti moje slike. Zanimalo ih je bi li ih mogli otkupiti. Na kraju su se i predstavili: “Mi smo profesori Likovne akademije u Beogradu. Rado bismo organizirali vašu izložbu u Beogradu.” Nisam pristao. Prometna me unazadila, danas jedva pišem, a kamoli da crtam. Volim more, imam barku u Betini.

–  Najbolju momčad imali smo na Igrama u Ateni 2004. godine. Žao mi je da ja nisam imao takve suigrače kao što su Balić, Lacković i Metličić. Sviđa mi se Domagoj Duvnjak. Po talentu je veliki igrač, ali nije fizički spreman. Previše je ozlijeđen. Luka Stepančić trebao je biti prvi igrač svijeta, ali nije pravilno trenirao. Trebao je više individualnih treninga.

 

 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Damir Mrvec FOTO Boris Ščitar i Tomislav Miletić/PIXSELL