E-KOČNICA

'Ajde, napokon je netko glasno rekao gdje se Hrvatska nalazi kad su državna ulaganja u sport u pitanju. Nisko, jako nisko. Toliko nisko da je cijela Europa ispred nas. Samo da se netko ne sjeti usporediti nas s Afrikom, ne bismo baš dobro prošli, imam osjećaj - piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

S druge strane, država se trudi iz sredstava koje privredi Hrvatska lutrija izdvojiti ponešto za cijeli sport, uključujući olimpijski i paraolimpijski i školski i dječji, studentski, ali i za druge potrebe, uključujući i državu samu. Da su oni koji raspoređuju te novce malo pametniji, odavno bi zabranili internetske igrice, pa bi milijarde kuna (dobro ste pročitali) ostajale u Hrvatskoj i onda bi i ulaganja u sport bila znatno veća, a ne bi bezbrojni kladioničari slali novce u kasice austrijskih, talijanskih i inih priređivača igara na sreću i tako, posredno, zapravo ulagali u njihov sport i njihove sportaše. Da, bila bi ulaganja veća i za državu samu. No, naša lijepa vlada za to ne mari. Sasvim im je dostatno, valjda, to što imaju sad, sve dok ne shvate da se sredstva ipak smanjuju, da državna lutrija više nije dominantna na tržištu, da ju guše s nametima i da to vodi neizbježnom gubitku i ovoga novca koji se sad slijeva u državnu blagajnu. No, oni ionako razmišljaju samo o idućim izborima, pa lakoćom izjavljuju da unatoč činjenici najmanjeg kontinentalnog ulaganja hrvatski sport bilježi sjajne uspjehe. Moram biti korektan i ovdje napisati da Vlada iz godine u godinu ipak neznatno povisuje uloge, da je i za 2019. najavljeno nekih desetak posto poboljšanja financiranja svekolikog sporta, ali i opet samo zato jer se Hrvati više klade, no i dalje je Hrvatska na samom začelju Staroga kontinenta po ulaganju u sport i razvoj sporta. Dakle, kažu u Vladi – može se i s malo para. Može, jasno, ali koliko dugo?

 

Vjerojatno do nekog trenutka kad će svi roditelji svjesni totalne nebrige države za sport i sportaše dići ruke od odvođenja djece na sportske aktivnosti i jednostavno kupiti klincu kompjuter da se lijepo e-igra. Ili da se bavi e-sportom. Ionako neki silom pokušavaju taj oblik sjedeće zabave izjednačiti s naporima braće Sinković ili naših vrsnih gimnastičara i tvrde da, pazite ovo, gledatelja ima i više nego na veslanju (primjerice), pa da zato treba te e-igrice svakako odvesti na olimpijske igre!? Azijati su taj korak već napravili uvođenjem e-sporta u dvoranske azijske igre. Veseli me zato ovotjedna odluka Međunarodnog olimpijskog odbora da će o prijemu e-sporta MOO odlučivati jednom, ali kasnije. Ima niz razloga za tu odgodu donošenja konačne odluke, a svi su baš u redu. Među njima je i pozivanje na tjelesnu aktivnost, koje u e-treniranju baš nekako i nema, pa i dovođenje u pitanje nasilja koje se u nekim kompjuterskim inačicama igara sve češće vidi. Zapravo se MOO rukovodi potpunom nesređenošću tog dijela tržišta i nedefiniranjem značaja i cilja unutar same e-zajednice. Očito je početni impuls davanja „zelenog svijetla“ e-sportu zamijenjen razboritošću i čekanjem da se e-sport prvo definira unutar svojih granica i svojih dosega. Tek tada ima šanse otvoriti se prema olimpijskom pokretu, ako i tada. Ipak, sve su velike sportske međunarodne federacije dobile zadatak da vrlo pažljivo prate što se događa s e-verzijama njihovoga sporta, tako da će na primjer FIFA imati posebnu komisiju za praćenje svega što se događa i u e-segmentu nogometa, pa će se očitovati. Jasno mi je da je ovaj, nešto jasniji i stroži stav MOO-a nastao nakon smrti Patricka Baumanna i nakon prisilnog povlačenja s mjesta predsjednika ANOC-a Šeika Ahmada, koji su svaki sa svoje strane pokušavali e-sportove gurnuti prema olimpijskom pokretu i MOO-u. Sad će taj proces malo pričekati, možda i bolje definiranje međunarodne organizacije koja doista vodi cijelu priču, jer sad postoje najmanje dvije.

 

PRENOSIMO SPTV www.sptv.hr PeJURAtivno PIŠE Jura Ozmec