Osvrt na nacrt prijedloga Nacionalnog programa športa

Odavna su nam poznate preporuke za bavljenje športom koji se nudi debelima da smršave, slabima da ojačaju, bolesnima da ozdrave i onda za socijalizaciju i zbližavanje naroda, te za nacionalnu prepoznatljivost i, naravno, sve dok nasilnici s tribina ne demantiraju sve navedene vrijednosti športa kao nacionalnog ponosa – piše prof. Željko Mataja.

 

Nacrt prijedloga Nacionalnog programa športa 2019-2026. uz parolu u navodnicima: „Prema zdravoj i aktivnoj naciji ponosnoj na sportske uspjehe,“ rad je anonimnih autora ili je proizvod birokracije koja misli da je nacionalni program sve čime se sama bavi. Prosuđujući sadržaj ponuđenog „Nacrta“  u uvodu  piše da je šport u Hrvatskoj već desetljećima iznimno važan segment društvenog života, ali segment o kome se vrlo rijetko strateški i cjelovito promišlja. Šport inspirira pojedince, kako piše u Uvodu, utječe na stvaranje zajedništva i dotiče cijelu naciju, bio je i ostaje najbolji medij promocije, koji kontinuirano osigurava prepoznatljivost cijele zemlje.“ 

 

Nije li to tipična konstatacija slična aspirinu kao lijeku koji se koristi skoro za sve a ništa ne liječi. 

 

Nazvati ili nasloviti sadržaj Nacionalnim programom i ne navesti nacionalni cilj koji se želi postići sam po sebi je promašaj. Najkraće, iz Nacrta se ne prepoznaju pretpostavke za dostupnost športa građanima, a osobito mladeži. Dokaz je to posvemašnje birokratizacije športa koji se svojim „Nacrtom“ nije dotakao fondova Vijeća EU.

O toj spoznaji, priloženi  materijal, nema niti jednu stratešku odrednicu. Materijal je improvizacija i nastavak socijalističke tradicije u kojoj vrhunski rezultati postaju kompenzacija gospodarskim neuspjesima i svojevrsna je propaganda kojom se ne postiže nacionalni cilj. Naprotiv! Vrhunski športaši, najčešće, za aplauze nacije žrtvuju svoje zdravlje, a mladež umjesto aktivnog bavljenja izabranim športom ostaje prikraćena. U športu kao socijalnom cilju nepotrebno je bilo koga uvjeravati, a posve je drugo pitanje: kako u gospodarski nedefiniranom društvu stvoriti uvjete da šport i tjelesne aktivnosti postanu  sastavnica načina života u kojem tehnologija ugrožava gibanje čovjeka koji je poput bicikla: „ako ne giba-pada?“ 

 

U Nacrtu nedostaju pretpostavke za bavljenje tjelesnim aktivnostima i športovima. Nisu li to prije svega objekti i načini njihova održavanja uz nastojanje da športska oprema i rekviziti budu dostupni, prije svih, djeci i mladeži, a istovremeno da se darovitim športašima pruže uvjeti kako bi se socijalno potvrdili i postali, umjesto idola, uzor i poticaj mladima.  

 

 

Cijeli „program“ ili taksativno 1.1. POLAZIŠTA piše da Nacionalni program športa sukladno Zakonu o športu mora sadržavati ... (da ne navodimo parole) ali nigdje ne piše kao ostvariti navode!!!

 

Zatim,1.2.METODOLOŠKI PRISTUP navodi se da „Nacionalni program športa predstavlja sveobuhvatni strateški dokument o razvoju športa u Republici Hrvatskoj i uporište je za izradu strateških dokumenata svih nacionalnih, regionalnih i lokalnih organizacija u športu. Očito je da piscima nije jasan pojam strategija.

 

U nastavku je transparentnost, multidisciplinarnost, suradnja, uključivanja dionika i javnosti, susretno planiranje, utemeljenost na dostupnim podacima ( o kakvim podacima je riječ ne piše)

 

U dijelu  2. ANALIZA STANJA priložena je statistika kao pregled iz kojeg se ne vidi smisao uzajamnih odnosa i uvjeta športova, njihovog djelovanja i razvoja, ali je neupitno da nogomet koji je najviše izložen interesu javnosti ima pet puta više klubova od rukometa drugog po redu nabrojanih športova.

 

2.3. FINANCIRANJE ŠPORTA

Dat je pregled od 2012. Do 2.017. iz kojeg je ustanovljeno da je u vrijeme najveće hajke na stanje športa najmanje ulagano uz najglasnije zalaganje za ministrovanja Ž. Jovanovića ili 0,12% od društvenog proizvoda da bi se 2.016. i  2.017. povisio odnos na 0,16 društvenog proizvoda.

 

2.4. ŠPORT I ŠPORTAŠI U SUSTAVU OBRAZOVANJA

Kad bi postojala strategija razvoja športa onda bi zacijelo u nastavnom programu naših škola moralo biti jasno da bi se djeca već polaskom u školu mogla odrediti za aktivno bavljenje izabranim športom. Takav program nije u nas ni na tragu razmišljanja a kamoli provedbe. Učenici zainteresirani za pojedine športove, kad bi postojala strategija, polazili bi u škole koje imaju uvjete, recimo, za plivanje, za neke od športskih igara ili za gimnastiku kako bi nastavak svojeg odgojno-obrazovnog procesa usuglasili osobnim interesom za izabrani šport. Strateški je  problem što takav pristup ne postoji kao što ne postoji plan izgradnje športskih objekata; oni su osmišljeni za nastavu kineziologije ili predmeta u kojem su razmrvljene nastavne jedinice brojnih športova koji već na fakultetu imaju predavače za, rekao bih, od svakog športa po malo. Malo niskog starta ili skoka u vis iz atletike, malo odbojke, rukometa ili nogometa, nešto gimnastike, pa obaveznog  trčanja, karatea ili boksa. Ukratko već se na kadrovskim školama vrši svaštarenje, pa se u nastavi kineziologije nikad ne zna kad je učenik ovladao programom nastave nakon završene osnovne ili srednje škole. Zar kad je ovladao nekim od sportova ili kad je osposobio svoje mišice za tjelesne sposobnosti? U nas je obvezna nastava oblik svaštarenja i improvizacije koja ovisi o uvjetima škola s dvoranom ili bez nje. Neovisno o tome svima bi moralo biti jasno da se tjelesne sposobnosti ni slučajno ne ostvaruju nastavom od dva sata tjedno. Dakle, naši učenici svoje sposobnosti ne ostvaruju nastavom kineziologije ili predmeta koji zvuči jako znanstveno.

 

 

Ne ulazeći u nastavak kompilacije nazvanog Nacrt prijedloga Nacionalnog programa športa 2019. – 2026.  valjalo bi se osvrnuti na, u prijedlogu Nacrta, zlorabljeni akronim SWOT posuđen iz menadžmenta koji znači S (trengths- snaga,) W(eaknesses -slabosti) O(pportunities-prilike ), T(hreats-prijetnje) koji je analiza za tržišne izazove i ne može biti predmet osnova za bilo kakvu strategiju hrvatskog športa. Anonimni autor je podvalio ili pojma nema da šport nije gospodarska kategorija nego je oblik socijalne nadgradnje i njegovo je financiranje stvar solidarnosti i općeg uvjerenja o društvenoj koristi. Najkraće akronim SWOT je podvala.

 

Generalno strateško pitanje hrvatskog športa, i to ne u svim športovima, određenje je njegove baze; ona može biti, da se slikovito izrazim, piramida ili lansirna rampa za raketu. U oba slučaja vrh piramide i vrh rakete je apsolutno isti. U tom smislu valja znati ili se godišnje odrediti u koje športove  valja ulagati (stvarati uvjete) kako bi baza piramide bila široka i koji su nam, ne športovi, športaši vrijedni ulaganju u lansirnu rampu prema športskim vrhovima! 

 

Takav pristup, kao ni promišljanje, u nas ne postoje, ali postoje anonimni autori koji nude „Nacrt“ koji služi birokraciji umjesto strategiji športa. To nije samo pitanje športskih djelatnika i pozicioniranih ljudi u sustavu športa. To je jedno od ključnih pitanja gospodarskog opredjeljenja za šport kakvog želimo kao sustav ili onakav kakvog imamo kao improvizaciju koja ovisi baš kao i darovi prirode s urodima plodova ili usjeva.

 

Temeljno je pitanje hoćemo li ili koji nam se šport čini bitnim za razvoj od šire ili uže baze, odnosno, hoćemo li i nadalje ovisno o športašu lansirati ga poput rakete s  rampe? Riječ je o činjenici da su svi vrhovi piramide ili rakete u svjetskom športu isti. To znači da, ponovimo, na vrhu nema mjesta za dvije osobe ili ima onoliko mjesta koliko ih trpi športska birokracija. Znači da je nacionalna strategija daleko ozbiljnije pitanje od pristupa kojeg čine skupine koje u izradi participiraju bez temeljnih znanja o športu i njegovoj sociobiološkoj vrijednosti.

Za strategiju športa nije dovoljno što misle športski djelatnici, činovnici i vrhunski športaši. Država, njeno gospodarstvo dužno je prosuditi što je korisnije za društvo? Besplatni udžbenici ili besplatna športska oprema? U njoj će možda netko ići i u kazalište jer u nas odgoj nije zahtjev svakog nastavnog predmeta u kojem bi valjalo nešto naučiti i o primjerenom i o neprimjerenom odijevanju. U nas se odgoj ući kao posebni nastavni predmet iz kojeg možeš dobiti odličnu ocjenu, a za odijevanja imati osobni stav. U nas je puno toga krivo postavljeno, a samim tim uporno brinemo samo o vrhu umjesto o bazi iz koje se vrh regrutira kao proces rada umjesto privilegija.

 

Kritički osvrt za nastavak materijala koji, s naslovnicom, sadrži 90 stranica je bespredmetan; on je zbir nepotrebnih podataka koji ne svjedoče, recimo, o našem vrlo uspješnom tenisu. Ne raspolažemo podacima o broju teniskih klubova kao i o terenima koji su betonski, na lešu ili su kao takvi dostupni u dvoranama ili u balonima. Nigdje nema podataka da je većina teniskih, da ne kažemo trenera, djelatnika prisutno kao sparing partnera što djeluju temeljem osobnog iskustva bez školovanja. Pa valja postaviti pitanje o nužnosti škole. Od svega je još gore što nije definiran pojam amaterizma i profesionalizma, te kolika je članarina u konjičkom, a kolika je u zrakoplovnom ili u skupom jedriličarskom športu? 

 

Koliki su prihod klubova od športske članarine da bi on bio strateška pretpostavka za gospodarski pristup športu u kojem bi se ustanovila crta samofinanciranja i socijalnog pokrivanja jer prihod klubovima od članarine oblik je sive zone kad je u pitanju namjena.

Uistinu nema smisla da nam toliko ljudi rade materijale neupotrebljive za potrebe prakse! Praksa, onakva kakvu imamo, s materijalom „Nacrta.“ ili bez njega ništa neće profitirati niti će bilo tko izračunati trošak birokracije koja je uludo gubila vrijeme i sredstva za izradu Nacrta nacionalnog programa športa.

 

P.S.

Primjera radi navodim tekst iz Uvoda (crveno) i tekst bez fraziranja (zeleno):

 

 

Zar ne bi bilo dovoljno, mada nepotrebno, napisati:

 

Materijal je opširan i za praktični primjenu promašen!

Nadalje, nema svrhe objašnjavati da je nogomet bolje organiziran od Državne uprave, ali s istim nedostacima nedefiniranih pojmova što nije problem nogometa! Ne postoji profesionalni šport, pa ni profesionalni nogomet. Profesionalac u nogometu je način zasnivanja radnog odnosa neovisno o športskom dometu u kojem profesionalni nogometaš ne mora biti ni vrhunski športaš.

Materijal u cjelini vrvi od nedefiniranih pojmova. 

 

PIŠE prof. Željko Mataja, publicist i novinar, član HZSN-a