EN
HR
Kreće li se rukomet prema naprijed, stagnira li ili ide unatrag u razvoju? Gubi li ovaj dinamičan sport na svojoj popularnosti i ide li u pravom smjeru? – piše Dražen Gudić, novinar SD.
Rukomet kao sport opasno visi i nisam siguran u njegovu svijetlu budućnost, reći će Vedran Zrnić, zlatni olimpijac. I nipošto nije usamljen u crnim prognozama. I Lino Červar smatra da se neke stvari u rukometu pod hitno moraju mijenjati inače prijeti eutanazija. Početi treba od pravila koja dozvoljavaju osobne procjene sudaca što doprinosi nepravdi i manipulaciji. Krajnji je čas, upozorava Lino, da se potpuno utanače pravila prema kojima će suci moći obavljati svoj posao.
Nema velikog rukometnog natjecanja bez sudaca u prvom planu. Svježi su dojmovi sa Svjetskog prvenstva gdje su nakon utakmice između Hrvatske i Njemačke ostali repovi. Ovo je pljačka grmio je južnjački nekontrolirano Červar. Sjevernjački pomirljivo sudac Gjeding je zaključio, pogledao sam snimku i vidio da sam pogriješio. Tko prizna puno mu se prašta ali nisu sve greške stale u jedno probijanje. Iz HRS-a su upozorili na kriterij dosuđivanja pasivne igre i neujednačene dodjele isključenja. Sedam koraka s loptom u ruci napravio je njemački rukometaš nekažnjeno pred sucima. Tko prati rukomet zna da se takve i slične greške toleriraju u benignoj situaciji, daleko od gola, ali se oči, po navici, zatvaraju i za ozbiljne stvari poput šuta nakon uskakivanja u šesterac.
Puno je, previše, sive rukometne zone, a zbog pretjerano fleksibilnog /opuštenog sudačkog pristupa rukomet je došao (uz vaterpolo) na loš glas. Stvari presudne za konačan rezultat, isključivo su u domeni onoga što se kolokvijalno naziva slobodno sudačko uvjerenje. U vrijeme dok tehnologija sterilizira tenis, košarku a sad i u nogomet, u rukometu je, što bi rekao Slavko Goluža, sudac pravi ‘Gott und Batina’. A nemoguće je biti sudac i ne griješiti.
Rukomet je takovim pristupom zastao u vremenu. Nakon dugo godina 2016. konačno, činilo se, počeo se oprezno mijenjati. S pet novih pravila. Neka su lagana kozmetika, a neka su trebala donijeti revolucionarne promjene. Sedmi igrač. Hm, je li doista šut s gola na prazan gol nešto što oplemenjuje rukometnu igru? Šest dodavanja nakon podizanja ruke za pasivni napad su novost, ali s puno detalja, a suci i dalje drže punu kontrolu. Isto tako, izlazak igrača nakon ukazane pomoći. Škakljivo pravilo, jer isti igrač tri napada mora prisilno ostati na klupi. Račun o tome vode suci.
Interpretacija pravila i dalje (možda čak i više) dovodi do nesigurnosti kod igrača i trenera, a kod publike stvara brojne nedoumice i nerazumijevanje rukometne igre.
Sjetimo se lakrdije u završnici lanjskog EP-a u Hrvatskoj. Tri sekunde prije kraja njemački igrač puca izravno s centra, no tamo ga u krugu blokira Blagotinšek i Slovenci slave pobjedu. Misle to i suci, njemačka klupa čestita protivniku. A onda poziv sa zapisničkog stola da se pregleda snimka. Trajalo je više od pet minuta, iritirali su punu dvoranu... i dosudili Nijemcima sedmerac te pokazali Blagotinšeku crveni.
Iako su suci u ovom slučaju bili u pravu, način na koji su donijeli odluku bio je čista lakrdija. Nitko u punoj dvorani nije imao pojma što se događa i što je Slovenija zgriješila. Ja očito ne znam rukometna pravila, bjesnio je Veselin Vujović, ali na pitanje kako to da istu stvar nisu dosudili napad prije u našu korist odgovor je bio, pa dali ste gol! A isključenje? Nećemo sad o tome, bio je odgovor.
Jasno je, želi li opstati, rukomet mora promijeniti pravila tako da svaki gledatelj, svaki igrač na terenu, na klupi, svaki trener ima što manje sumnji u ono što se događa na terenu. Rukomet mora postati takav sport da gledatelj, koji nije verziran, treba shvatiti zašto je nešto dosuđeno.
Pod hitno trebamo promjene da rukomet ne ostane bez publike vape rukometni stručnjaci. Međutim, konzervativna struja, koja drma IHF-om i EHF-om, niti malo u tome ne pomaže. Pojedina pravila rukometne igre ostaju dosta konfuzna, nejasna, proizvoljna. Osnovni problemi s kojima današnji rukomet vodi jako teške i dramatične bitke, a koji dovode u pitanju samu egzistenciju ove lijepe igre, mogu se svesti na četiri presudna elementa koja su ostavljena subjektivnoj procjeni.
Prvo, sedmerac. Svaki sudac tu može dosuditi bilo što. Drugo, isključenja. Za isti start idu dvije minute, običan faul ili žuti karton. Treća je pasivna igra. Iako postoji članak koji kaže kad se treba dosuditi, sve je u rukama sudaca. Četvrto, probijanje. Nekad je to faul u napadu a nekad penal.
Kako se igra ubrzavala a fizički kontakti intenzivirali tijekom godina sve je teži zadatak stavljan pred sudački dvojac. Često su se spominjale i promjene u pravilima da se smanji sudački utjecaj ali on u ovom sve grubljem sportu samo jača. Očito, potrebno je uvesti neke dodatne mehanizme.
Samo značajne promjene mogu spasiti rukomet reći će Lino Červar citirajući Alberta Einsteina i njegovu maksimu da je ‘ludost raditi stalno isto i očekivati drugačije rezultate’. Sport najviše kreiraju pravila. Smišljenom promjenom se od rukometa još može učiniti atraktivan sport koji perspektivom može parirati odbojci pa možda i košarci. U protivnom vrijedi pravilo, tko ne napreduje - nazaduje.
TRI KOLIJEVKE
Malo toga je u rukometu egzaktno pa nije jasno ni gdje je taj sport začet. Kolijevka rukometa je - Njemačka. Igra je prvi put predstavljena 1891. u Braunschweigu, a prva rukometna pravila sastavila su tri Nijemca.
Tako kažu Nijemci. Malo sjevernije, u Danskoj, tvrde da je rukomet njihov proizvod. Godine 1898. profesor gimnastike Holger Nielsen u svoj nastavni program je uvrstio “haandbold”, igru sličnu današnjem dvoranskom rukometu. Češka je treća zemlja koja tvrdi da je kolijevka rukometa.
U njoj se 1892. pojavljuje igra hazena (“haziti” na češkom jeziku znači baciti) slična rukometu, koju su oduševljeno prihvatili članovi školskih društava.
PRENOSIMO Slobodnu Dalmaciju PIŠE Dražen Gudić FOTO/Reuters
