DRAGAN DŽAJIĆ Da je ostala Jugoslavija, govore mi, nitko vas ne bi mogao pobijediti!

Je li Luka najveći u povijesti s ovog prostora, to je pitanje. Igrao je u velikim klubovima, ljudi ga cijene i vole, a je li bolji od Bobana ili Šukera, neka kažu navijači – piše Mladen Miletić, novinar VL

 

Ako je Luka Modrić u 2018. nedvojbeno postao najveći nogometaš u hrvatskoj povijesti, Dragan Džajić (72) i danas je najveći srpski nogometaš. Bio je više od nogometaša u bivšoj državi, a poslije igračke karijere s Crvenom zvezdom kao klupski čelnik postao je 1991. prvak Europe.

 

Beogradski se klub vratio u Ligu prvaka koja se u međuvremenu poprilično izmijenila. Na Marakani je gostovao Liverpool, a ondje nas je u svom uredu kao počasni predsjednik ugostio Džajić. I preduhitrio s pitanjima: “Je li živ Židak? Umro je? Nisam znao.” Onda smo krenuli ...

 

– Zvezde 27 godina nije bilo u Ligi prvaka i bila je velika euforija kad smo ušli. Kad je izvučen ždrijeb, znali smo da će biti jako teško, nitko nije sumnjao da su posebno Liverpool i PSG bolji. Zvezda nikad ne smije ići ispod neke razine, pa čak i poraza, ne smije biti netko koga je lako pobijediti. Ja se ne petljam, tko igra, tko ne, tko dolazi. Mogu se izvući pouke i iz bolnog poraza.

 

– Možete vi dovesti igrača od 10-15 milijuna eura, ali što to jamči? Platite Pogbu 105 milijuna, a pitanje je je li on bolji od, recimo, Roga ili Brozovića. Novac ne igra u toj mjeri, ali istina je i da je letvica za nas visoko postavljena, postoji podjela na klase.

 

– Pa jesu, ali mi smo onda mogli dovoditi odlične igrače iz Hrvatske, Bosne, Makedonije... Imali smo jaku ligu, ne najjaču, ali jaku. Vidite gdje su sve sada vaši igrači nositelji klubova. Crvena zvezda strašno je izgubila raspadom one države, kao rijetko koje poduzeće, jer smo u tom trenutku bili na vrhu, penjali smo se igrački i materijalno, svi su nam htjeli doći, bez obzira na to odakle su i tko su. Sad se snađete, dovedete stranca. Tako je sada.

 

– Morate napraviti veliki rezultat da bi vas se drukčije tretiralo, a nisam siguran da Zvezda i Dinamo sad to mogu. Možda su ti penali i bili, ne znam, možemo dovesti sto stručnjaka i analizirati. Samo me jedno zanima: biste li ih svirali Zvezdi? Mislim da se sudac u Liverpoolu malo i osramotio.

 

– Glupost! Nemam riječi, a dobilo je takve razmjere. Zvezda mora ustrajati do kraja. Mora. I tu neki kažu “pusti ti, tko zna...”.

 

Kako ste doživjeli uspjeh Hrvatske na SP-u u Rusiji?

– Prvo, Hrvatska ima dobre igrače. Jesam li navijao, to je moja stvar i glupo je o tome pričati. Jako cijenim vaše igrače i uspjeh. Kapa dolje! Treba imati i sreće. Koliko ste je imali do finala, toliko je tog dana niste. To je nogomet. Ostaje zapisano, povijesni uspjeh.

 

– Luku sam gledao uglavnom u dresu Reala. Sve spomenuto strašna je osobna satisfakcija za igrača. A je li najveći u povijesti s ovog prostora, to je pitanje. Igrao je u velikim klubovima, ljudi ga cijene i vole, a je li bolji od Bobana ili Šukera, neka kažu navijači.

 

– Pa zato sam vam tako i rekao. Netko će to više cijeniti, tako je u nogometu koji se jako promijenio. Jedan mi je bivši igrač Reala rekao: Luku svrstavaju u deset najvećih igrača u povijesti Reala. Zašto tome ne bih vjerovao?

 

– A mislite li vi da bi Dinamo, Hajduk i Partizan sebi dozvolili nakon 1991. da ne pokušaju ponoviti Zvezdino osvajanje Kupa prvaka da je ostalo sve kako je bilo? Sigurno bi! Tako je i nama i drugima motivacija nadmašiti Hrvatsku. Pa čemu sport i služi nego da nadmašite suparnika!

 

– Vi ste imali dvije velike generacije, onu iz 1998., koja je mogla napraviti i više, i ovu. Koliko ćete još dugo tako moći, ne znam. U Srbiji također ima dobrih igrača. Vi imate kult, ali ne samo kult. Nije to samo “ja volim Hrvatsku pa ću zbog nje poginuti”. I tu vole Srbiju. Negdje ste vi našli pravu žicu, a koja je to... Ne zna nitko.

 

– Znao sam viđati igrače iz svoje generacije i pitati ih “pa kako Hajduk u toj ligi ne može biti prvak ili se barem suprotstaviti na pravi način”. Neshvatljivo. Uz takav ambijent i tu ljubav prema klubu, da ne možeš prvo biti jak u hrvatskoj ligi, a poslije i u Europi... A znam kakvu publiku imaju.

 

– To su me u inozemstvu često pitali i govorili bi “nitko vas ne bi mogao pobijediti”. Pitanje je tko vas vodi, kakav je stručnjak, što ima u glavi. Velika većina igrača nadilazi međunacionalne tenzije. Ali nije lako to i nadići ako vas truju ondje gdje živite, oni koji vode opću politiku. Bio je rat, mnogi su nekog izgubili...

 

– To se može dogoditi samo ako nas ždrijeb u Europi spoji, sve je drugo nerealno. Volio bih vidjeti tu utakmicu, zašto ne? Igrale su već i Srbija i Hrvatska i što je bilo? Ništa. Pobijedili ste, malo se sladili i to je to. Teško mi je predvidjeti ishod, ali mislim da bi Zvezda pobijedila.

 

– O, da. Surađivali smo, poznavali i Vrhovca. Bili smo odlično dočekivani, na stranu publika. Dinamo je Zvezdi bio jako neugodan suparnik i uvijek je vrhunski radio, kao i danas.

 

– Dolazim, u Zagrebu sam bio više puta, u Splitu ne, iako su me zvali veterani.

 

– Odličan! Nemojte zaboraviti i vašeg gradonačelnika, bez obzira na to što vi mislili o njemu. Upoznao sam ga, ostavio je odličan dojam.

 

– Znam, ne mijenja na stvari.

 

Večer prije presude Mamić je posljednji “press” započeo riječima: “U jednom od naših lijepih zagrebačkih restorana nekoliko je mojih prijatelja, a među njima i moj uzor Dragan Džajić. S njim je i srpska ikona Dule Savić. Zamolili su mitropolita Porfirija da organizira večeru sa mnom. Čekali su me, a ja nisam došao.”

 

– Sve je to istina. Nije došao, bio je njegov odvjetnik i rekao da mu je jako žao. Znam za sve njegove neprilike, kao i Tomičine. Dragi su prijatelji, uvijek će to ostati. A ja ne mogu suditi hrvatskoj javnosti ako ima drukčije mišljenje. Meni nije jasno da se poslije toliko uspjeha Mamiću to događa, ali što da radim.

– Ne znam. Ja mu samo želim da nije u situaciji u kojoj je sada.

– Do utakmice Jugoslavija – Švedska rivalski. Netko plješće, netko zviždi, ja sam bio izložen, ništa neugodno. Ali vrlo ugodno nakon te utakmice. Poslije, kad bih dolazio u Zagreb, to bi bilo kao kad bi sada došao Neymar.

– Ha-ha! Naročito ovdje. Pa i sada kad dođem na granicu i predam pasoš, pitaju me: “Je l’ još vrijedi ona ima para ko Džajić”. Nevjerojatno! Ne znam tko je to proturio, ali do dandanas me to prati. Volio bih da je tako...

 

– Bio sam sportaš od glave do pete, volio sam to. Volio sam se lijepo obući i voziti dobre automobile, od BMW-a, Mercedesa, Peugeota ... Možda zbog toga.

– Ja sam 1968., s 22 godine, imao ponuda da sam mogao birati kamo ću. Prvo Inter, Facchetti mi je prišao i pitao bih li došao. Rekao sam si “ovdje mi je lijepo, zašto bih odlazio”. Igrao sam u velikom klubu i jakoj ligi. A imao sam i tu vrstu slave koja mi je godila, bio sam mlad čovjek, popularan. Lijepo sam i zarađivao za to vrijeme, zato se tako i pisalo.

 

– Bila mi je djevojka. Vrlo lijepa. Ja mlad. Znali smo se poslije čuti, i nakon udaje. Imam suprugu Branku, dvije kćeri i unuka Luku. Jako smo sretna obitelj i dobro živimo u Srbiji.

 

– Vidio sam i doživio puno. Ne mogu u ovim godinama imati nerealne želje. Volim vidjeti dobru utakmicu i dobrog igrača. Kad gledam Messija, kao da gledam najbolji film. Toliko sam njime bio fasciniran da bih, kad bih kod kuće sjeo u svoju fotelju i kad bi mi netko rekao “moraš platiti 30 eura da gledaš“, ja to učinio. Nekad i pomisliš kad je pun stadion “e, da mi je igrati”.

– Gledao sam na TV-u Oliverov ispraćaj u Splitu. Fantastično. Na lijep način su mu se odužili. Volio bih da se svim iskrenim velikanima oda takva počast. S ljubavlju. Volio sam ga slušati. Milenu sam i osobno poznavao, kao i Dragana Nikolića.

 

 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Mladen Miletić FOTO Davor Javorović/PIXSELL