PERICA BUKIĆ Trpio sam golemi pritisak od Antuna Vrdoljaka i političara kad sam Ratka Rudića vratio u Hrvatsku, a danas me najviše boli što mi je sin prekrižio hrvatsku reprezentaciju

Nije mu bilo lako bazen zamijeniti "dosadnom" uredskom svakodnevicom, ali jedan je od onih rijetkih koji je i u tom novom, drugačijem izazovu, također visoko "podignuo letvicu" – piše Vjekoslav Paun, novinar  portala 100posto.hr

 

- Ma evo ja uvijek svima kažem, igrajte dokle god možete! Najljepše je igrati. Kad si moćan. Kad si direktan sudionik. Pogotovo ako imaš talent - reći će iz svog ureda Perica Bukić.

 

Odakle početi, a da nešto ne zaboraviš. Kad je objesio kapicu, bio je direktor Mladosti, pa je ušao u Vijeće olimpijskog odbora, pa postao predsjednik kluba Hrvatskih olimpijaca, pa je ušao u Hrvatski Sabor, potom postao izvršni direktor, pa predsjednik Hrvatskog vaterpolo saveza. Igračka karijera? Kao mladić napustio je rodni Šibenik i počeo nastupati za Mladost, a tamo je triput bio prvak Europe. Četvrtu titulu najboljih u Europi osvojio je sa splitskim Jadranom. Dvaput je osvojio zlatnu olimpijsku medalju, u Los Angelesu 1984. i četiri godine kasnije na Olimpijskim igrama u Seoulu, a na Igrama 1996. u Atlanti, gdje je bio kapetan vaterpolske reprezentacije, osvojio je srebro. Osvojio je i dvije zlatne medalje na svjetskim prvenstvima – u Madridu 1986. i Perthu 1991. S osvojenih 40 trofeja najtrofejniji je svjetski vaterpolist u povijesti. Godine 2008. primljen je u "The international swimming Hall of Fame" u Fort Lauderdaleu na Floridi.

 

- Preuzeo sam Savez koji je imao dosta mali proračun. Nismo imali rezultata, izbornika, igrači nisu htjeli igrati za reprezentaciju. Ponosan sam da sam ga zajedno sa svojim suradnicima doveo do nivoa kad sam ja bio igrač i evo u ovih 15 godina smo bili i svjetski, europski prvaci i olimpijski pobjednici. Pa kad me i pitaju koja mi je najdraža medalja, nekako sam s tom zlatnom medaljom iz Londona 2012. godine kao predsjednik i izvršni direktor - najponosniji. Jer znam koliko sam se potrošio, odnosno koliko sam energije uložio u taj projekt, više nego u neke medalje koje sam osvojio kao igrač - otkrio je Perica i nastavlja:

 

- To je strast, pokretač, ta medalja, kad osvojiš zlato. Ali i motiv ostati - na vrhu. Ponosan sam na ovih 15 godina. U šest Svjetskih prvenstava osvojili smo šest medalja što nitko nije uspio, bili i dva puta prvaci svijeta, pa dva finala na Olimpijskim igrama, te osvojili zlato na EP-u kod kuće. Izdali smo dvije monografije, a do prije nekoliko godina nije bilo niti retka o uspjesima našeg vaterpola.

 

- Šibeniku sam donio to olimpijsko zlato i meni je kao klincu od 18 godina to bilo teško predočiti, taj jedan osjećaj, nije to sreća, više je to zadovoljstvo, to što sam uspio u nečemu što se cijeni i poštuje. Tad su se isticali još i više ti pozitivni primjeri, više se danas piše o aferama, incidentima. Meni je to tad izgledalo kao da sam bio u nekom drugom paralelnom svemiru. Doživjeti te igre bilo je sjajno iskustvo, a trebao sam se znati nositi i u reprezentaciji, jer ja sam imao 18, Igor Milanović 19, a prvi do nas 23 godine. Imao sam sreću što sam tad radio uz Ratka Rudića koji nam je usadio fantastičnu želju za pobjedama.

 

- Ma ako niti opet uspješan, ako opet ne braniš taj rezultat, na neki način ga zatamniš. A pogotovo u Hrvatskoj, jer mi smo jedna posebna sredina. I to me je sve tjeralo prema naprijed, i to nas u vaterpolu uvijek gura.

 

- I zato ću naglasiti da ne postoji ozbiljan sportski uspjeh bez pritiska. To da ćeš ti sad negdje doći i nitko od tebe ništa ne očekuje, pa niti ti ništa ne očekuješ, pa ćeš kao nešto osvojiti, pa to još nisam vidio! Moja teorija da u sportu pobjeđuje onaj koji mora pobijediti, jer ja, ako pročitam da protivnik izjavi da kao nema što za izgubiti u utakmici, ma on je već to izgubio.

 

- Kad smo u Budimpešti 2017. pobijedili fantastičnu reprezentaciju Srbiju u polufinalu, koja je bila neporažena 3-4 godine u nizu, pa kad smo ulazili u autobus, niti jedan igrač, član stožera, nije odavao znak da je učinjeno nešto - veliko. Fokus je ostao na finale protiv Mađara, fokus na zlato. Znamo se ponašati u takvim situacijama, nema emotivnog pražnjenja prije kraja turnira! Jer za finale moraš biti najjači, to je uvijek najteža utakmica, psihološki, i tamo te čeka najteži protivnik - rekao je i nastavlja:

 

- Kod nas se priznaju samo zlata, OK, nekom se honorira kad je među 20, nekom da je među 8, mi smo sebi posložili cilj da nismo zadovoljni srebrom. Ta razlika između srebra, bronce i zlata je velika, ti moraš za zlato u glavi biti fantastično posložen".

- To je jedna zahtjevna sredina, nije lako igrati u Italiji. Pro Recco ima 20 igrača pod ugovorima, nije se lako izboriti u jednoj takvoj sredini. On se odlučio isprobati u toj sredini, ima minutažu, ide mu dobro i može biti zadovoljan - rekao je Perica i potom progutao knedlu...

 

- U meni će uvijek biti jedna bol, jedna žal, jer je on kao mlad igrač bio užasno pod lupom od svih zato što je moj sin, te je nešto u njemu puklo, pa je otkazao reprezentaciju i teško mi se odrediti se o tome. Jer bi nam on dobro došao na popisu. I on je u isto vrijeme hendikepiran što si ne da priliku igrati Svjetsko prvenstvo, Olimpijske igre, što je sve to prekrižio, ali mlad je, nadam se da će još razmisliti o svemu  - kaže i nastavlja:

 

- Što se tiče državljanstva, to je incijativa kluba, jer kod njih je to jako komplicirano, imaju jako veliki broj EU stranaca i onih drugih, njima u utakmicama talijanskog prvenstva smiju igrati dva igrača iz EU i dva izvan EU, tako da se teško izboriti. Da budem iskren, ja sa sinom nisam puno komunicirao niti dok je bio tu u Zagrebu, a kamoli sad kad je u Pro Reccu, ne znam do kud se to razvilo, ali ono što sam siguran, koliko znam svog sina, ne postoje opcije da on zaigra za njihovu reprezentaciju, iako opet to nije rijedak slučaj u vaterpolu.

 

- Ženski vaterpolo u Hrvatskoj nije na toj razini, u svijetu je to najbrže rastući ekipni sport u svijetu, meni je žao što smo mi ostali sa strane. To je lijep sport za žene, uostalom dao sam kćer u taj sport, ona se zaljubila u taj sport i nije pogriješila. Službeno je proglašena u zadnje dvije godine za najbolju vaterpolisticu, igra za Mladost, hrvatsku reprezentaciju.

- Taj animozitet između određenih sredina postoji, a još me više žalosti kad se to događa i unutar Hrvatske, između Dubrovnika, Zagreba, Splita, Šibenika, Rijeke. Sport treba biti fešta, veselje, a ne prilika za 50 huligana s jedne i njih 50 s druge strane druge strane za sudar na nekoj benzinskoj pumpi. To treba svesti u okvire da se takvi događaji izbjegavaju i onemogućuju. Što se tiče ovoga u Splitu, mi smo svi ekspresno osudili taj incident, a i oni su trebali biti malo oprezniji, ne baš hodati u trenirkama Zvezde po Splitu. Pa imaju oni i problema u Beogradu kad sa krivom trenirkom - zalutaš. Znamo za taj odnos Hrvatske i Srbije u odnosu na povijest, rat, tu treba biti oprezan i pametan. Što će biti dalje? Uoči utakmice između Hrvatske i Srbije u Sisku imat ćemo sastanak i vidjet ćemo što će odlučiti, dali smo im dovoljno vremena, oko mjesec dana da donesu odluku

 

- Sponzori, kad si prvak svijeta, olimpijski pobjednik, europski prvak, naravno da je jednostavnije uspostaviti suradnju. Kroz regionalnu ligu otvorili smo liniju suradnje s TV postajama gdje smo 2018. godine imali oko 130 utakmica u direktnom TV prijenosu i to već olakšava poziciju. Taj odnos je partnerski, jer imamo što za ponuditi i to je važno. U tom segmentu ide to polako na bolje. Ono što je ostalo nedorečeno i što je najveći problem je stanje u klubovima, a klubovi su baza svih ekipnih sportova. I okuplja se stoga Opatijska inicijativa, inicijativa pet najvećih sportova (nogomet, rukomet, košarka, vaterpolo, odbojka), mi koji imamo 85% sportaša i osjećamo problem funkcioniranja klubova u bazi u odnosu na samoodrživost, a koja je sve lošija. Klubovi nam odumirnu i želimo to spriječiti. Vaterpolo savez bez jakih klubova ne postoji isto kao drugi sportovi i vjerujem da ćemo preko Zakona o sportu to riješiti, tu je šansa za ogroman napredak, animiranje mladih.

 

- Mi smo sportska nacija, a najmanje ulažemo! I tu moramo napraviti zaokret kako bi vrhunski sport imao bazu. Znamo kako djeca odrastaju danas, uz računala, uz sve negativnosti koje ih čekaju iza ugla, alkoholizam, problemi s pretilošću. I upravo je sport jedna ozbiljna prevencija, nadam se da ćemo napraviti iskorak kako bi se što više mladih i općenito ljudi bavilo sportom. Preko 60 % građana Hrvatske ne bavi se nikakvom tjelesnom aktivnošću što je katastrofa! Imamo prostora za izazove - reći će bivši olimpijski pobjednik.

 

- Od 2007. godine kad smo bili prvaci svijeta do 2018. kad smo bili treći u Europi, nama je reprezentacija stalno drugačija, neki klinci dolaze, ali mi smo stalno u vrhu. Mi studiozno radimo, imamo bazu igrača i mislim da ćemo u Tokiju imati moćnu reprezentaciju, da ćemo biti jedan od kandidata za medalju. Znamo da će svi biti jaki i da se tu ne kalkulira, svi će biti nabrijani. A gledajte, uvijek su tri cilja: 1. osvojiti medalju, 2. ući u finale, 3. uzeti zlato - nasmijat će se i nastaviti:

 

- Tu je oko 15 igrača na širem popisu, koji će od njih biti na raspolaganju, to je teško predvidjeti, svaka nijansa može odlučiti. I kad odeš s najboljom reprezentacijom može biti kiks, a kad odeš sa slabijom, napraviš možda iznenađenje. To je sve draž sporta. Meni je cilj da su igrači motivirani. Izbornik i stručni stožer to sigurno jesu, te s optimizmom očekujem Tokio.

 

- Moram zahvaliti svoje suradnike unutar Saveza što smo moje i njihove prijedloge razmatrali i usvajali konsenzusom i što dosad, da kucnem u drvo, nismo pogriješili. Imali smo fantastičan uspjeh s Ratkom Rudićem, ali dobro ste rekli, nije ga bilo lako dovesti, čovjeka pod kojim je Hrvatska osvojila europsko i svjetsko zlato.", počeo je priču Bukić i nastavlja:

 

- Jer on je ipak u Hrvatsku došao u situaciji kad je imao jedan sukob s pojedincima iz vrha hrvatskog sporta, ali još je veći otpor dolazio iz politike. Rudića sam vratio iz Amerike i imao sam dosta nerazumijevanja u svojoj namjeri dovođenja njega u Hrvatsku, pa čak i u čitav niz navrata 2005. i 2006. godine, kad nismo osvojili medalje, vršili su pritisak na mene da ga smijenim! Posebice nakon Pekinga 2008. godine, pa čak i nekoliko tjedana uoči Olimpijskih igara u Londonu gdje će osvojiti zlato. Tu je bio čitav niz oponenata koji su pametovali, koji su najbolje znali, ali kod mene nije bilo nikad dileme kad je Ratko bio u pitanju!

- Točno sam znao što on može dati kad je u pitanju hrvatski vaterpolo. I on je dao nezamislivo puno, ne samo vezano za medalje, on je uspostavio jedan čitav sustav funkcioniranja. Dao je na važnosti cijelom stožeru, posložio je sustav koji traje do danas, koji je nastavio primjenjivati Ivica Tucak. Nije bilo lako niti Tucka postaviti, ali potvrdio je svoju vrijednost uz probleme koje je imao vezano uz igrače koji su imali problema s otkazima, bolestima, kažnjavanjima....

 

- Iznjedrili smo sjajne izbornike, ali i njihove pomoćnike, koje nikako ne smijemo zaboraviti, tu su prošli primjerice Vjeko Kobeščak, Elvis Fatović i brojni drugi. To je sustav koji smo mi posložili i unaprjeđivali iz godine u godinu. Pa mi smo već u planovima za Olimpijske igre 2024. godine. Pa sve drugo bilo bi neozbiljno ako želiš imati kontinuirani rad, svjetske medalje, uspjeh. Nekakvo neosvajanje medalje može se dogoditi, ali to može biti samo iznimka - zaključio je Bukić.

 

PRENOSIMO www.100posto.hr PIŠE Vjekoslav Paun Damir Krajač / CROPIX