Dr. Nemec, sinonim kvalitete

Nije to dobra vijest. Odlazak najuglednijeg hrvatskog ortopeda iz postave Vatrenih nakon 23 godine u kojima je osvojio i brončanu i srebrnu SP-medalju spontano servira osjećaj praznine isprepletene tugom jer posrijedi je čovjek osobita kova. Sportaš u duši, ekspert po genu, osoba za primjer i uzor – piše Branko Stipković, novinar portala Prva HNL.

 

Naravno da su liječnici vrlo, vrlo bitni sudionici zbivanja u svakom klubu i selekciji, verzirani za sportsku, ali i ostale medicinske sektore – naprimjer stomatologiju; ne da bi zgrabili kliješta kad nekome zataji kutnjak, nego da bi pronašli sedativ za prvu pomoć. Navijači možda ne znaju koliko su doktori verzirani i za prehranu, bez čijeg se sudjelovanja ne formira niti jedan jelovnik. Čast raznim specijalnostima, no u nogometu je – s obzirom na ključne ozljede - od presudne važnosti ortoped. Najbolja hrvatska reprezentacija je gotovo četvrt stoljeća imala sreću da u svojem stožeru može računati na prof. Borisa Nemeca, Varaždinca iz Rijeke.

 

Prominentnog djelatnika s one strane Varaždinbrega kao što su još brojni uvaženi akteri, od funkcionara Anđelka Herjavca preko trenera Branka Ivankovića, igrača predvođenih Davorom Vugrincem, golmana Draženom Ladićem i Marjanom Mrmićem koji su danas stožernici, fizioterapeuta Tomislava Vrbnjaka i Nderima-Dejana Redžaja do izbornika Zlatka Dalića. U pravom i punom smislu one tamošnje pjesmice „Ja sam Varaždinec, domovine sin“.

 

S prof. Nemecom nacionalni sastav stekao je osebujnu kategoriju struke i nepatvorenu dimenziju ljudskosti tako važnu u svakom kolektivu, na bilo kojem poslu. Notu samozatajnosti, spremnost za akciju totalne požrtvovnosti u rasponu od 00 do 24 sata, svakako i neupitnu dozu čuvanja internih tajni, ne i mistificiranja ili izmišljanja lažne nade. Sve pak začinjeno inteligentnim, bezazlenim humorom nužnim za poželjnu atmosferu koju je poticao tihim i nevinom osmijehom.

 

Na nj se bilo i ostalo nemoguće naljutiti. Nikad u prvom planu s gardom nekakve nametljivosti, uvijek na usluzi. Dostupan i logičan, apsolutno prihvatljiva ponašanja kakvo baš i ne oslikava međunarodne vedete njegova profila. Uvjereni smo da je savršeno surađivao s kolegama na istom zadatku, s probranom galerijom također velikih majstora koju sačinjavaju Mladen Čepulić, Tugomir Krmpotić, Saša Janković, Zoran Bahtijarević, Jurica Rakić… Lista dakle nije opširna – mjesta ima samo za klase.

 

Boris je dakako doktor znanosti, redoviti profesor riječkog Medicinskog fakulteta. Znalac čiju impozantnu biografiju krasi podatak o koštano-hrskavičnoj transplantaciji bedrene kosti s dijelom koljena, raritetnoj u Europi poodavne 1981. godine. Da se ne govori o transplantaciji koljenske hrskavice in vitro uzgojenog eksplantata (kad su istraživanja na stanicama ili biološkim molekulama izvan njihovog normalnog okruženja). Nije potrebno naglašavati da je član Europske asocijacije kirurgije i artroskopije i Hrvatskog ortopedskog društva te jednako tako zasluženi i ponosni protagonist Američke akademije ortopedskih kirurga. Podrazumijeva se „regimenta“ nagrada i društveno-sportskih priznanja, plaketa, diploma, pohvala, zahvala. Dugo je radio u lovranskoj klinici sloveći njenim zaštitnim znakom, sve dok nije oformio vlastitu bolnicu u Jušićima povrh Matulja koja plijeni status jedne od nedvojbeno najkvalitetnijih u branši. Oko 35 posto pacijenata su inozemci. Kuk, koljeno, rame, stopalo, gležanj, lakat, ručni zglob, šaka, vene – sve se sređuje na primjernoj razini u poželjnom roku.

 

Upravo to, kvaliteta, personalna je iskaznica toga stručnjaka bez čijeg je participiranja ovog trena nemoguće zamisliti zdravstvenu službu HNS-a i glavne državne momčadi. Srećom, neće manjkati solidnih nasljednika, onih koji su u prof. dr. sc. Borisu Nemecu gledali idola, slijedeći put istinskog humanista pa učenjem i napredovanjem dohvatili kote povjerenja. Nema sumnje da je on ispravno procijenio trenutak za rastanak. Tako je bilo i kad je odlučio prekinuti karijeru nogometnog suca makar se plasirao do A-liste tadašnje Hrvatske lige, trećeg natjecateljskog razreda ex-države. Ipak to nije bio đir za suptilnog ortopeda pa je skalpel u cijelosti eliminirao zviždaljku…

 

Odlazak iz reprezentacije nije silazak s dispozicije. Srebrnima i svima s igrališta Doktorova vrata su širom otvorena, mobitel nikad isključen – za savjet i poduku. Ili barem za podsjetnik na dane koji se ionako nikad neće zaboraviti.

 

PRENOSIMO www.prvahnl.hr PIŠE Branko Stipković FOTO/arhiva HNS