FIGA U DŽEPU

Ulazimo u silne završnice pojedinih sportskih liga. Vikend oko Uskrsa bio je baš udaran. Em je Cedevita svladala Cibonu, Mladost je bila bolja od Juga, Hajduk je razbio Rijeku, PPD Zagreb je bio bolji od Nexea i tako dalje – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Pitam se, znate li uopće u kojim su natjecanjima nastupili spomenuti parovi? Znate li koliko su se puta ti unutarhrvatski velikani svakog od sportova uopće ove godine sretali, kakav im je međusoban omjer? Jer, ruku na srce, bojim se da to više ne može pratiti baš nitko. Svojedobno je postojalo domaće prvenstvo, domaći kup, a pojedini klubovi nastupali su i u međunarodnim natjecanjima. I točka. Sve su utakmice bile vidljive na televiziji, dostupnoj svima, lakoćom smo pratili rezultate, međusobne omjere, čekali idući tjedan ili tjedne da vidimo kako dalje.

 

Inflacija sportskih liga i natjecanja dovela nas je do toga da više niti ne znamo zašto se točno pojedini vrhunski klubovi u pojedinim dvobojima bore. Uz to, gotovo niti jedan od tih dvoboja ne možemo gledati na televiziji dostupnoj svima, već samo na kanalima za koje morate dodatno platiti. Pa kad izmiksate te dvije činjenice, ne čudi da se hrvatski sport polagano topi. Nestaje. Ako ste nekad i znali napamet prvu jedanaestorku ili sedmorku ili petorku svojeg omiljenog kluba, sad vam to ništa neće značiti jer treneri zbog visokih prohtjeva igranja u nekoliko natjecanja miksaju postave brže nego ih vi pamtite. Uz to, sve je manje domaćih igrača u njima, pa i to malo otežava povezivanje s ekipama.

 

Jasno, nije cilj sad lobirati za ukidanje pojedinih natjecanja, ali bi cilj svakoga saveza mogao i trebao biti veća pojavnost, prvenstveno u medijima. Veća gledanost, to i vrapci na krovu znaju, nosi i potencijalno više sponzora. Više sponzora omogućava lakše svladavanje prepreka u životu nekoga kluba, teoretski olakšava financijske obaveze države i lokalne zajednice prema tim klubovima, a onda nastavno na to postoji veća vjerojatnost da će se te financije preusmjeriti u sport najmlađih, koji su budućnost svakog sporta. Najkonačnije priča završava sa znakom jednakosti s čije su druge strane zdravi Hrvatice i Hrvati. To je, dakako, teorija. U nju još treba uključiti i izradu zakona koji bi napokon prestali 90% svoje snage koristiti na mnoge zabrane, a omogućili bi sportu da prodiše. Tu ulazi država, najvažniji dio svega, koja trenutačno ima Zakon o sportu prepun silnih zabrana i ograničenja, a u njemu nema olakšica, popusta, lakšeg puta do onih zdravih Hrvatica i Hrvata. Pa nije nam, valjda, sport leglo kriminala, pa da se kroz zakon koncentriramo samo na to što se ne smije?

 

Ukratko, ako država želi pomoći sportu da preživi, pa da prigodno uz ove dana – i uskrsne, onda baš ta ista država mora krenuti ozbiljnije u postavljanje kvalitetnih temelja budućeg hrvatskog sporta. Mora država biti ta koja će pojedinim događajima, recimo domaćim ligama, omogućiti da budu viđene bez dodatnih nadoplata, mora država biti ta koja će pomoći sponzorima da uđu u sport, a ne da im nameće dodatne namete, mora u konačnici država biti ta koja će reći želi li uopće sve to o čemu pišem? Jer, realno, prema ponašanju države u proteklim godinama, nitko se baš nije bavio spašavanjem sporta. Pojedine olimpijske, svjetske, europske ili ine medalje koje hrvatski sportaši donesu u Lijepu našu baš su u ovom slučaju kontraproduktivne, pa državna tijela reterniraju lakoćom na upadice da je nešto trulo u sportu hrvatskome. Kako trulo, a imate najuspješniju godinu u povijesti hrvatskog samostalnog sporta, najuspješnije olimpijske igre…?

 

Hajd'mo svi probati uvjeriti ljude koji nam vode državu da se iza blještavila niza zlata, srebra i bronci nazire ružan pad ne u prosječnost, nego u ništavilo. Bez fige u džepu!

 

PRENOSIMO SPTV PeJURAtivno PIŠE Jura Ozmec FOTO/24sata.hr